Početna strana > Rubrike > Kolumne Đorđa Vukadinovića > „Rusi dolaze“ ili domoljublje za početnike
Kolumne Đorđa Vukadinovića

„Rusi dolaze“ ili domoljublje za početnike

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
utorak, 09. decembar 2008.

Koliko puta smo za proteklih desetak godina mogli čuti da je ideja nacionalnog suvereniteta prevaziđen, „devetnaestovekovni koncept“, da procesi globalizacije ruše sve barijere i da „kapital nema domovinu“?! A svako ko bi stidljivo pokušao da ukaže na pogubne posledice divlje liberalizacije ili skrene pažnju na očigledan nesklad između više nego majčinskog tretmana stranih kompanija u Srbiji i pravog odijuma koji prema srpskim firmama i kapitalu postoji u, na primer, Sloveniji i Hrvatskoj, bio je proglašavan za sumnjivo lice, neznalicu i recidiv prošlosti koji hoće da nas „svađa sa svetom“.

Zato je poučno poslednjih dana i meseci gledati naslovne stranice i izjave naših vodećih „evroreformskih“ medija, političara i analitičara. Mili bože tog naglo vozbuđenog patriotizma i te brige za suverenitet i „energetsku nezavisnost zemlje“ od strane onih koji su nas godinama ubeđivali kako je „patriotizam poslednje utočište nitkova“, a da je tzv. ekonomski patriotizam arhi-glupost i da treba rasprodati sve što se može, što pre i po bilo kojoj ceni. Ta i inače problematična (neo)liberalna teorija po kojoj su privatizacija, liberalizacija tržišta i konkurencija univerzalni lek za sve privredne i društvene boljke, u zemlji čija je privreda iznurena višegodišnjim sankcijama i ratom predstavlja doslovno ekonomski zločin i to zločin koji će, po svemu sudeći, proći i bez kajanja i bez kazne. Ali u poslednje vreme se ispostavilo, tj. naši vajni „liberali“ su otkrili da svako pravilo ima svoje izuzetke.

Naime, čim se pojavila realna mogućnost da se poslednjoj fazi srpske privatizacije u malo ozbiljnijoj ulozi konačno pojavi i ruski kapital, ploča je hitno promenjena. NIS i EPS koji su do juče proglašavani za beznadežne gubitaše i kamen o vratu srpske ekonomije kojeg se treba što pre ratosiljati, ako treba i džaba, odnosno „za tri evra“, preko noći postadoše nebrušeni ekonomski dijamanti koje, eto, zli Rusi hoće da dobiju „za tepsiju ribe“, kako se izvoleo izraziti jedan ovdašnji ugledni ekonomski novinar liberalne provenijencije. U vreme poslednje posete velike ruske političko-privredne delegacije na čelu sa Georgijem Poltavčenkom i prvim čovekom Gasproma Aleksejem Milerom, i ranije primetna antiruska kampanja poprimila je razmere prave histerije, povremeno čak sa elementima šovinizma i rasizma. Ruska „invazija“, „desant“, „kolonijalizam“, „agresija“, „poniženje“ i „ucena“ samo su deo upotrebljenog verbalnog arsenala koji ovi mediji, političari i „stručnjaci“ nisu smeli ili nisu želeli koristiti čak ni onda kada smo imali posla sa stvarnim i pravim invazijama, poniženjima, agresijom i ucenama.

U tom kontekstu posebno me je ganulo otkriće kako „u današnjem svetu država koja ne upravlja svojom energetskom bezbednošću nema ni državni suverenitet“. Ma, hajte molim vas. Kako li se samo ove brige za državu, njen suverenitet, budućnost i dostojanstvo ne setiše onda kada su, na primer, prodavali Sartid i šećerane, likvidirali sopstveni bankarski sektor, razoružavali i ponižavali vojsku, uništavali čitave privredne grane!?

Da se razumemo. Ne znam koliko tačno vredi NIS i, u principu, nipošto nisam za olaku rasprodaju državne imovine. Blizak mi je svaki napor da se sačuvaju – ili makar pristojno naplate – plodovi rada prethodnih generacija i prilično sam alergičan na arčenje kako prirodnih, tako i duhovnih i ekonomskih resursa ove zemlje. Ali ne ide mi u glavu kako bez trunke stida, ograde ili objašnjenja neko može danas da govori i piše sve suprotno od onoga što je govorio juče.

Izgleda da kapital ipak „ima domovinu“, i da su samo neke „domovine“ prihvatljive i poželjne za ovdašnju samoizabranu i povlašćenu ekonomsku kastu. Rusija, po svemu sudeći, nije na tom spisku, ali zato jesu raznorazna egzotična pacifička ostrva za koja čujemo samo prilikom svečanog defilea na otvaranju olimpijskih igara i onda kada „njihove“ kompanije, odnosno na njima stacionirane ekspoziture svetskih multinacionalki i investicionih fondova krenu da gusare po istočnoj Evropi i drugim „zemljama u tranziciji“ .

Pa da li je neko zbilja mislio da će tek tako, bezbolno i bez posledica, moći da eskivira obaveze koje su preuzete i potpisane pred kamerama, u prisustvu Tadića, Koštunice, Medvedeva, Putina? Moguće da je ono januarsko i potonje potpisivanje svih onih sporazuma, protokola i memoranduma bilo ishitreno, odnosno da je mnogo detalja ostalo neprecizirano i neusaglašeno. Moguće da je čitava ona moskovska parada – bar kada je srpska strana u pitanju – bila u funkciji ovdašnje predizborne kampanje i procene da bi u samoj završnici neizvesne predsedničke trke bilo dobro pokazati kako „naš kandidat“ pored nedvosmislene podrške zapada odlično stoji i na istoku. Ali u politici kao i šahu važi pravilo „taknuto-maknuto“. I ukoliko u tom pogledu uopšte postoje izuzeci oni će se svakako pre odnositi na velike i moćne, nego one slabije i manje.

Posle potpisivanja - nema kajanja. Ili, tačnije, može da bude jedino kajanja. Uostalom, Srbija je u proteklih 10-15 godina, što dobrovoljno, a što pod pritiscima, ucenama i bombama potpisala mnogo toga i svega potpisanog, bilo da je reč o Dejtonu, Kumanovu, Hagu, Partnerstvu za mir, „sporazumu o razmeni informacija sa NATO“, prodaji Politike ili Sartida, mora da se pridržava. Otkuda ideja da će jedna Rusija i to u godini kada je pokazala spremnost da otvoreno „izađe na crtu“ američkoj globalnoj hegemoniji, pristati da mirno gleda kako je za nos vuče par ovdašnjih polit-ekonomskih mešetara i lobista?

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner