Početna strana > Rubrike > Kolumne Đorđa Vukadinovića > Šta je pobedilo i šta nas čeka
Kolumne Đorđa Vukadinovića

Šta je pobedilo i šta nas čeka

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
petak, 25. maj 2012.

Kao i posle svakog zemljotresa, potrebno je neko vreme da bi se uopšte sagledale njegove razmere i posledice. S tim što, za razliku od geoloških, politički potresi katkad mogu rezultirati i pozitivnim ishodima.

Logično je, naravno, da Tomislav Nikolić svoju neočekivanu pobedu u trećem uzastopnom odmeravanju sa Borisom Tadićem (a ukupno čak petom učešću u predsedničkoj trci) smatra „božjom pravdom“ koja ga je konačno pomilovala. No, ja bih ipak bio skloniji alternativnom tumačenju po kojem je na kraju „đavo došao po svoje“ kada su Tadić i DS u pitanju. Vrč ide na vodu dok se ne razbije. Govorio sam i pisao o tome još pre četiri godine. Mnogo je izbora ovde dobijeno na galamu o „Tomi grobaru“ kao hodajućoj opasnosti po svet, Srbiju, demokratiju i „budućnost naše dece“, te, makar u tom smislu, ima neke pravde ako su glavni hajkači barem delimično doživeli da završe poput onog čobana (ili to beše baba?) kojem više niko nije verovao onda kada se vuk zaista pojavio. Oni su ga toliko demonizovali, da su ga na kraju „teflonizovali“ (nešto slično se, na drugoj strani, dogodilo i sa Čedomirom Jovanovićem), odnosno, učinili da on stekne neku vrstu imuniteta na sve što protivnici o njemu govore, pa čak i kada je nešto ili većina od toga, zapravo, istina. 

Ako je tačno da se u trenutku lelujanja između života i smrti čoveku pred očima odmotava film sa najvažnijim trenucima njegovog života, pitam se šta li je sve prolazilo kroz glavu Borisa Tadića dok je na ekranu posmatrao one lelujave CESID-ove zmije koje su predstavljale njegov i Nikolićev rezultat, a koje nikako da se sretnu ili mimoiđu. Da li se setio Miloševića i Koštunice? Da li su mu se vraćale sve neiskorištene prilike, neuhapšeni kriminalci i nerealizovana obećanja, prećutane pretnje i ucene svetskih „prijatelja“, izdaje i obmane bliskih saradnika? Da li se osećao kao iskorišćena muštikla i kakav će se vratiti nakon tog iskustva, ukoliko mu se ukaže prilika za novi početak?

Sa oreolom višestrukog gubitnika, balastom štrajka glađu i najnovije afere sa diplomom, Nikolić je bio gotovo idealan protivnik, ali se ispostavilo da to ipak nije bilo dovoljno. Postojalo je previše ekonomsko-političkih razloga za Tadićev poraz – uostalom, od početka ekonomske krize palo je tuce vlada širom Evrope – ali, istovremeno, i vrlo malo za Nikolićevu pobedu. Moglo bi se čak reći da je, i sa etičke i sa patriotske tačke gledišta, Nikolić pobedio onda kada je za to bilo najmanje osnova i tek onda kada protiv te pobede nisu imali ništa ni Vesna Pešić i Petar Luković, ni Milorad Vučelić, ni Brisel, ni ambasade, ni „Pečat“, ni E-novine. Možda to ima veze, možda i nema. Možda je u pitanju samo „koincidencija slučaja“ – baš kao i onaj simpatičan detalj da se čestitka Nikoliću pojavila na sajtu EU tri sata pre zatvaranja birališta u Srbiji. (Ovo poslednje je verovatno zaista samo greška nekog iz briselskog protokola, ali zamislite kakva bi se samo sumnja i protesti digli da je bilo obrnuto?!) 

***   

Znamo, dakle, ko je izabran, ali gotovo niko ne zna šta je to, zapravo, u nedelju pobedilo. U tom smislu, situacija jeste pomalo slična onoj iz septembra dvehiljadite, kada su za Koštunicu glasali i oni koji su verovali da će on uspeti da sačuva Kosovo i zajedničku državu sa Crnom Gorom, kao i oni koji su upravo u tom glasanju videli šansu za nezavisno Kosovo, Crnu Goru, Sandžak, Vojvodinu... Tako su i sada za Nikolića glasali i oni koji se nadaju da su njegove dosadašnje evro-filne izjave bile samo fol, da ne bi imao zapad protiv sebe, a da će nas zapravo uvesti u zajednicu sa Rusijom i na čelu tenkovske kolone umarširati u Prištinu, ali takođe i neki od onih koji se nadaju da će on lakše i spremnije od Tadića „odraditi posao“ po pitanju Kosova, Vojvodine i Republike Srpske. Glasali su i oni koji su verovali da će tim glasom revidirati posledice 5. oktobra, kao i oni koji smatraju da će tek sa njegovim dolaskom na vlast te petooktobarske tekovine i evro-atlantski kurs postati nepovratni. Neki od njih će sigurno biti razočarani. Možda čak i svi. I uprkos načelno tačnoj mudrosti kako „posle glasanja nema kajanja“, biće veoma zanimljivo, a i po opstanak onoga što je od Srbije ostalo veoma važno, videti da li su se više prevarili Brisel, E-novine i Vesna Pešić, ili, pak, oni oduševljeni klinci i navijači što su sa srpskim zastavama i poklicima „Tomo-Srbine“ posle objave rezultata slavili po ulicama i internet forumima.  

Nikolićeve pristalice su, naprosto, u nedelju bile motivisanije, gladnije, spremnije i ljuće. Pri čemu je priča o izbornoj krađi bila onaj katalizator koji ih je dodatno mobilisao, a istovremeno i pomogao da se u drugi plan gurne podatak da je SNS na parlamenarnim izborima osvojio deset do petnaest procenata glasova manje nego što su očekivali i najavljivali. I u toj stvari im se interes preklopio sa „dverjanima“ kojima je takođe trebalo neko opravdanje zbog činjenice da su – po zadatku, ili iz nepromišljenosti – doprineli da u vetar ode čak nekoliko stotina hiljada patriotskih i antirežimskih glasova, kako njihovih, tako i radikalskih. Vlast je bila zatečena, a Tadićev potonji poziv da se „provere svi rezultati“ – što je moglo, ali i nije moralo biti shvaćeno kao „novo prebrojavanje“ – nije imao većeg efekta. (Uzgred, te rezultate je zaista trebalo proveriti, ne zato što značajno odstupaju od objavljenih, već da bi se otklonile sumnje i sprečile buduće zloupotrebe, kao i dalja erozija poverenja u izborne procedure. Ali je u slučaju SNS-a bilo više nego jasno da su od početka priču o krađi koristili samo taktički i instrumentalno, radi povećanja svojih šansi u drugom krugu predsedničkih izbora. Zato je njihova priča, logički gledano, delovala konfuzno – bojkotujemo, ali izlazimo, pokradeni smo, a možda i nismo – ali  pošto su na kraju uspeli, verovatno će ih malo ko zbog toga prozivati.)

***

Ako ostavimo na stranu vešto iskorišćenu temu izborne krađe, efekat „belih listića“, kao i destimulišuće, kontraproduktivne prognoze o Tadićevoj sigurnoj pobedi koje su ostavile kod kuće jedan deo njegovih, relativno mlakih i polurazočaranih pristalica, onda nema dileme da je podrška DSS-a bila možda odlučujući politički faktor koji je Nikoliću u završnici doneo tu malu, ali dragocenu prevagu. Za razliku od Tadićevih partnera i saboraca koji su ga „iskulirali“, DSS se u kampanju podrške Nikoliću uključio iskreno i maksimalno. Bio je to trenutak Koštuničine „slatke osvete“, iako su minimalne šanse da će DSS od toga imati konkretne političke koristi, odnosno da će se Nikolić osećati naročito obavezanim onim potpisom kojim je podrška DSS-a kupljena – što je već jasno nagovešteno u njegovim prvim izjavama nakon pobede o tome kako „nema skretanja sa evropskog puta“.

No, upravo u svetlu te odlučujuće podrške koju je čak i ovako oslabljeni i „prepolovljeni“ DSS doneo Nikoliću, postavljaju se neka neugodna pitanja za Koštunicu i drugove. Na primer, zašto na sličan način Nikolića nisu podržali prilikom njegovog prvog duela sa Tadićem? Hoće li, možda, da kažu da je te 2004. Tadić u svojoj „najnatovskijoj“ fazi, na mestu ministra odbrane, bio veći patriota nego danas? Ili su, pre će biti, Koštunica i DSS tada bili još suviše „dosovizovani“ da bi mogli progutati Nikolića-radikala? Ili, zašto ga nisu podržali 2008. na onim odlučujućim predsedničkim izborima na kojima je, zapravo, politički i simbolički prelomljeno srpsko društvo? Ako neko kaže da su čuvali vladu sa DS-om (koja se raspala samo dva meseca kasnije), kontrapitanje bi moralo da bude – a zašto je, gospodo, uopšte bilo te vlade sa DS? I zašto je pravljena ona tragikomična farsa sa izborom i smenom Nikolića za predsednika skupštine, nakon koje je DSS dobio jedno ministarsko mesto više, ali i urušio sav svoj dotadašnji moralni i politički kredibilitet? Ukratko i bolno rečeno: zašto je Koštunici Nikolić postao poželjan partner, dostojan svake podrške, tek onda kada je postao „evro-reformista“ i više-manje prihvatljiv sagovornik Briselu i Vašingtonu?

***

Bilo kako bilo, „led je krenuo“ i niko ne može sa sigurnošću reći gde će se zaustaviti i kakva će nakon toga biti politička karta Srbije. Da bi imao jasniji pregled i lakšu mogućnost kontrole aktera, strani faktor će insistirati na stvaranju „velike koalicije“ SNS i DS, što je Tadić sve do sada više puta eksplicitno i energično odbijao. Doduše, odbijali su to i naprednjaci, ali mnogo blaže i čini se više iz straha da ne pokvare svoj izborni rezultat. Sada će zahtevi u tom pravcu biti obnovljeni i osnaženi, dok je Tadić oslabljen taman toliko da ih više ne može onako kategorički odbaciti. S druge strane, Nikolićeva pobeda je politički i simbolički izuzetno važna, ali ona sama po sebi ne može utoliti ogromne kadrovske apetite naprednjačih masa i zato će one vršiti pritisak da se brak DS i SPS razvrgne po svaku cenu. Baza priželjkuje vladu sa DSS-om i Dačićevim SPS-om (kojem su spremni sve da oproste ukoliko još jednom bude „odbegla mlada“), talibani sanjaju o jurišu na Zimski dvorac i ostale Bastilje, a vrh, slično Briselu, pak, nagodbu i „veliku koaliciju“ sa demokratama. Ali na kraju neće biti mnogo izbirljivi i prihvatiće svaku opciju koja im obećava učešće u vlasti.

No, uprkos pritisku u tom smeru, mislim da je trenutno ipak veća šansa da ćemo umesto velike koalicije (ili vlade SNS-SPS-DSS), barem na neko vreme, gledati kohabitaciju, što će takođe biti sasvim prihvatljivo spoljnim igračima i na istoku i na zapadu. (Uzgred, jedan kolega, stručnjak za ustavno pravo, kaže da „kohabitacija“ zapravo nije adekvatan termin, s obzirom da on implicira izjednačenost grana izvršne vlasti i polupredsednički sistem, dok je kod nas na snazi ipak parlamentarni – doduše, „malo deformisan neposrednim izborom predsednika“.) Treba imati na umu da su kohabitacije uvek delikatna i nestabilna stvar, čak i u uređenijim društvima poput francuskog, a ovde može biti doslovno uvertira za paralizu i haos. Na stranu što bi, u optimalnom scenariju kakvi se u Srbiji retko ostvaruju, od tog kohabitacionog braka moglo čak biti i neke koristi, budući da bi se partneri uzajamno kontrolisali na unutrašnjem planu, a u međunarodnim odnosima prema potrebi pozivali na onog drugog kao razlog zbog kojeg nisu u mogućnosti da prihvate neku od nepristojnih spoljnopolitičkih ponuda i zahteva kojih će svakako biti. No, čak i dok ovo pišem svestan sam koliko su male šanse da ćemo u Srbiji skoro doživeti tu „srećnu kohabitaciju“, odnosno mnogo je verovatnije da nas čeka rovovski rat i nešto slično – ili gore – onome što smo gledali za vreme polarizacije Koštunica-Đinđić i Koštunica-Tadić na početku i kraju dvehiljaditih. To će, dabome, na svim stranama biti shvaćeno samo kao „prelazno“ i privremeno rešenje. Ali i život je prilično privremena stvar.

Sve u svemu – ne samo zbog pomalo mršavih brojki i relativno skromnog broja glasova – može se zaključiti da nije Nikolić toliko pobedio dvadesetog maja koliko su Tadić i DS izgubili. A šta je dobila ili izgubila Srbija, videćemo u vremenu koje dolazi. Ukoliko porazom ne smatramo već samu činjenicu da se gotovo čitavu jednu deceniju realni politički život u Srbiji sveo na izbor između njih dvojice.  

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner