Početna strana > Rubrike > Kolumne Đorđa Vukadinovića > Vožnja u suprotnom smeru
Kolumne Đorđa Vukadinovića

Vožnja u suprotnom smeru

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
ponedeljak, 31. januar 2011.

Neposredan povod za ovaj tekst je aktuelni štrajk prosvetara. Na prvi pogled, jedno ne naročito važno, i gotovo već tradicionalno, na početku svakog polugodišta, natezanje konopca između ministarstva i sindikalnih rukovodstava, koja na taj način uglavnom obznanjuju i opravdavaju svoje postojanje. Ali je tema, zapravo, država. Država za koju se niko ne brine i do koje kao da nikome nije stalo, a od koje, opet, kada zagusti, očekujemo da nas zaštiti, odbrani, zaposli i nahrani. Država za koju, čast izuzecima, uglavnom nismo spremni ništa da učinimo, ali na koju smo uvek spremni da se žalimo kako „ništa ne čini“ za nas.   

Za razliku od slučajeva kada štrajkuju taksisti, lekari ili avioprevoznici, zbog ovog prosvetnog štrajka niko se previše ne uzbuđuje – osim što se povremeno može čuti slabašni lament nad tim što se gube časovi, a „deca ostaju bez znanja“. Ali i to je više onako reda radi. Štrajk prosvetara i vlast i – trenutno – glavnu opoziciju zanima samo onda i samo u onoj meri u kojoj postoji opasnost da se protest proširi i na druge oblasti i, eventualno, postane okidač za erupciju nekog šireg nezadovoljstva. Ali čak i one stranke koje danas odlučno podržavaju „opravdane zahteve prosvetara“ odlično znaju da im apsolutno niko ne može dati zahtevano povećanje plate od 24 odsto, a da to ne izazove lančanu reakciju i ne završi se novim štampanjem sve bezvrednijih novčanica.  

Isto tako, javna je tajna da je posao u prosveti danas sve traženiji i atraktivniji. Prošlo je ono vreme kada su svi, od đaka do roditelja i uličnih prodavaca sažaljivo gledali na prosvetare. Imati siguran posao, i to posao u struci, posao u kojem si prilično samostalan, i posao gde su plate redovne – danas je retka privilegija i u globalnim okvirima.

Naravno, nije prosveta toliko avanzovala, koliko su se drugi sunovratili, ali onaj decenijski stereotip o „sirotim prosvetarima“ naprosto više ne stoji. U svakom slučaju, prilikom razmišljanja svršenih akademaca o tome kuda dalje sve se ređe mogu čuti izjave tipa „samo ne u prosvetu“. I nije to samo kod nas i nije samo posledica aktuelne ekonomske krize. Već duže vreme i u svetu, tačnije u Evropskoj uniji, posao u državnom sektoru je sve poželjniji i traženiji. Pa čak i naši vatreni neoliberali na sva usta hvale „slobodno tržište“ i privatno preduzetništvo, ali rade u državnoj službi, državnim institutima i univerzitetima.  

Uzgred, ne znam da li ste primetili da, čast izuzecima, tako odlučni, ljuti i beskompromisni sindikalni lideri kakve ovih dana gledamo na televiziji postoje samo u javnom sektoru i državnim preduzećima? Nije li to malo čudno, s obzirom na to da su u Srbiji, a što je opet paradoks svoje vrste, plate u javnom sektoru gotovo čak za trećinu više nego što su u privatnom? A da i ne govorimo o uslovima, radnom vremenu, nesigurnim poslovima, mobingu i svemu ostalom. Pa se nešto pitam, gde li su te „Valense“ da tamo kod privatnika i stranaca malo zagrme, organizuju i povedu „radničku klasu“.

Naravno da danas u privatnim i privatizovanim firmama sindikata ili nema, ili je tih i „konstruktivan“, ništa manje nego što je to bio slučaj u vreme jednopartijskog sistema u socijalističkom lageru. E, ali zato tamo gde gazde nema, ili je gazda država, tamo gde se ne deli svoje, već „zajedničko“ i „državno“ tamo se slobodno može manifestovati „hrabrost“ i „beskompromisnost“.

 No, ovo, rekoh, nije primarno tekst o sindikatima, njihovim manama i liderima, nego je ovo apel da se, ukoliko već nije prekasno, malo više obrati pažnja na državu i takozvani „opšti interes“. A u tom pogledu, pošteno govoreći, ni političari, ni poslodavci, pa čak i mi, obični građani, često nismo ništa bolji od onog prosvetarskog lidera koji juče sa TV ekrana bahato poručuje “baš me briga što država nema para“.

Sve dok za državu istinski nikoga ne bude briga (s tim što se političari, po prirodi posla, moraju barem pretvarati da je drugačije, dok je onaj sindikalac makar bio iskren), sve dok se država tretira kao plen, krava muzara i Alajbegova slama, prolazićemo kako prolazimo i, verujte mi, biće nam ovako, pa i još gore. Ta država, razume se, ne sme biti kleptokratska i njome se mora odgovorno i domaćinski upravljati. Ali se mora voleti i poštovati barem približno onoliko koliko, na primer, građani većine republika bivšeg SSSR-a ili bivše Jugoslavije poštuju svoje oslobođene ili novonastale domovine. (Ili, recimo, onoliko koliko Srbi u BiH, vole Republiku Srpsku.) A kod nas toga u dovoljnoj meri naprosto nema, pri čemu je sve nevažnije da li su za takvo stanje krivi Turci, komunizam, liberalizam, globalizam, korumpirana vlast, odrođena elita ili oguglali narod.

Dakle, mora se promeniti odnos prema državi. Neće to automatski rešiti sve probleme, ali je to neophodna pretpostavka da bismo se rešenju uopšte mogli nadati. Ako se vozite u lošem i neispravnom automobilu, vrlo je moguće da nećete stići tamo gde ste krenuli. Ali auto se može popraviti, a vozač zameniti. Dok, s druge strane, čak ni najbolje vozilo i vozači nisu ni od kakve pomoći ako se stalno vozi u pogrešnom smeru. A u Srbiji se, kada je reč o odnosu prema državi kao zajedničkoj kući, u pogrešnom pravcu vozi poodavno.

Slično zdravlju, država i sloboda spadaju među ona nevidljiva, ali dragocena dobra čiju vrednost u potpunosti shvatimo tek onda kada ih nema, ili kada ih izgubimo.

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner