Kolumne Đorđa Vukadinovića | |||
Vučić, kriza i Siriza |
![]() |
![]() |
![]() |
sreda, 04. februar 2015. | |
Ne. Ovo nisu podaci nekog malicioznog opozicionara, ili neodgovornog blogera, već zvanični podaci Narodne banke Srbije. I nisu nikakva „vojna tajna“, objavljeni su i javno dostupni, ali je činjenica da su, kao i niz drugih stvari koje se ne uklapaju u zadatu ružičastu sliku, bili prilično zatureni i zabašureni id strane onih koji vuku medijske i političke konce u današnjoj Srbiji. Ponekad povećanje duga može biti cena koja se plaća zarad bržeg ekonomskog razvoja, povećanja zaposlenosti ili re-nacionalizacije nekog dragocenog privrednog resursa. Ali, avaj, i BDP je u padu, o industrijskoj proizvodnji da i ne govorimo, a država se upravo sprema da proda nekoliko preostalih strateških kompanija, poput Telekoma ili PKB-a. Isto tako, vodu ne pije ni omiljeno premijerovo „objašnjenje“ kako su „morali da se zadužuju da bi vratili nepovoljne dugove prethodne vlasti“. Jer da je (samo) to u pitanju – pozajmim novu milijardu da vratim staru milijardu – nivo duga bi ostao isti. Ovaj tekst bi bio mnogo zanimljiviji i verovatno čitaniji da je ilustrovan naslovnicama srpskih dnevnih novina, sa kojih se, uzmimo za primer samo samo današnji i jučerašnji relativno benigni „uzorak“, moglo pročitati dosta o najnovijim aktivnostima premijera, Maji Nikolić i Ceci, Miškoviću, Đokoviću, stvarnim ili izmišljenim prekršajima dva popularna TV voditelja, najnovijim zaverama protiv Vučića, kao i o biznismenu kome su ubice odsekle ruke i noge. Ne kažem da to nisu legitimne teme (pogotovo za tabloide), ali je najblaže rečeno čudno kako ni u jednoj redakciji nije proradio istraživački crv da se malo ozbiljnije pozabave i malo šire tematizuju brojke sa početka teksta. (A još je čudnije i, što bi se reklo, „indikativnije“ to što je prosečni srpski medijski konzument bolje informisan i bolje upoznat sa situacijom u vezi sa grčkim nego srpskim ekonomskim i finansijskim problemima.) Neke stvari je moguće tumačiti i ovako i onako. U zavisnosti od ugla gledanja i žeđi, čaša se nekad može videti kao poluprazna ili polupuna. Tako je, na primer, učestalu praksu imenovanja istaknutih predstavnika stare D(O)S-ovske vlasti na prestižna mesta moguće tumačiti kao dokaz tolerancije i širine vladajuće stranke i njenog lidera, ali isto tako i kao dokaz da, uprkos skoro apsolutnoj vlasti koju poseduju i, navodno, skoro pola miliona članova, SNS i dalje nema iole sposobnih kadrova za odgovorne funkcije u državnoj upravi i javnim preduzećima. Ali ovaj pogubni ekonomski bilans sa početka teksta, plašim se, ne ostavlja mesta različitim interpretacijama i govori sam za sebe. A za te dve i po godine Srbija je promenila dve vlade, imala jedne vanredne izbore, par vladinih rekonstrukcija i promenila tri-četiri ministra ekonomije i finanasija. Ali imala samo jednog gospodara – kome, uzgred rečeno, gotovo uopšte ne opada rejting?! Zato je pobeda Sirize u Grčkoj izazvala pravu pometnju u srpskim vladajućim krugovima jer je ugrozila mantru o „bezalternativnosti“ iz Brisela zacrtanog ekonomskog i političkog puta. A analogije sa grčkom situacijom, uključujući i licitiranje sa kandidatima za „srpsku Sirizu“ i „srpskog Ciprasa“, naprosto se nisu mogle izbeći. Jer, pošteno govoreći, grčke ekonomske brojke jesu dosta veće i nepovoljnije od naših. Ali su, isto tako, i njihove ekonomske performanse i potencijali kud i kamo veći (Grci imaju oko šest puta veći BDP od nas, a oko dva puta su veći i brojniji). Posebno se na muci našao omniprisutni Premijer, koji je samo pre desetak dana javno hvalio politiku i mere „svog prijatelja Samarasa“. (Što njegovog ministra i bliskog saradnika Vulina, opet, nije sprečilo da, odmah po pobedi Sirize, istakne velike sličnosti između Vučića i Ciprasa.) No, to poređenje sa Sirizom ipak je više za domaću upotrebu. Kada se našao u Beču, premijer je istakao kako je u ekonomskim pitanjima ipak „bliži Nemcima, Austrijancima ili skandinavskim narodima nego što bi se poredio sa našom braćom i prijateljima u južnoj Evropi“. Kako je istakao, svestan je oduševljenja i kod Srba i u celom regionu zbog onoga što se desilo u Grčkoj, ali je dodao da ga on lično ne deli. "Većina ide linijom manjeg otpora, misli 'eto stigla nam je politika lako ćemo'. Ja ne verujem u takvu politiku. Verujem u težak rad, u teške strukturne reforme, verujem u promenu naših navika, naše svesti, u teško i mukotrpno ozdravljenje naše privrede i zato sam u tom poslu posvećen na takav način", rekao je Vučić. Sve priznajem i prihvatam. I da je situacija teška, i da su prethodnici mnogo toga zabrljali, upropastili ili propustili da urade. Dozvoljavam čak i to da vlast-vladar ima dobru volju i iskreno želi nešto ispravno da uradi. Ali naprosto nije moguće da nešto bude i crno i belo. I da su ekonomski bilansi onakvi kakvi jesu – i da „svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo“, kao što nas Vučić svakodnevno ubeđuje. I da nam je (politički) blizak Samaras – i da nam je blizak Cipras. I da, kao što reče Vulin, Siriza „može učiti“ od našeg premijera – i da njemu uzori budu Austrija i Nemačka. Ma koliko to ponekad moglo biti bolno, izbor se mora napraviti. Ili bezalternativni put u EU, ili borba za kakav-takav suverenitet na Kosovu. Ili Samaras, MMF i privatizacije, ili Siriza renacionalizacija i resuverenizacija. Ili Cipras ili Angela Merkel. Izbor je naš. Ili možda nije? |