Kolumne Slobodana Antonića

Dva ministra

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
četvrtak, 13. novembar 2008.

Povodom sto dana vlade pitali su me koga bih ministra pohvalio, a koga ne. Kao dobrog ministra izabrao sam Vuka Jeremića, kao lošeg Svetozara Čiplića. Ali u toj anketi nije bilo dovoljno prostora za obrazloženje. Evo kako bi ono moglo da izgleda.

Vuk Jeremić je iznenađenje. Kada je u prethodnoj vladi imenovan za ministra spoljnih poslova gotovo svima se činilo da je premlad i da je rizično njega postaviti na tako važnu dužnost. Ali oni koji su pažljivo slušali Jeremićeve izjave o Kosovu, tokom 2007, odmah su zapazili neobičnu čvrstinu i upornost u njegovoj kosovskoj diplomatiji. Promenom vlade, međutim, mislilo se da će doći i do „labavljenja” te politike. Međutim, Jeremić je nastavio da ide dalje sa istom upornošću i čvrstinom kao pre. Možemo se sporiti oko toga da li se nešto još moglo uraditi u borbi za Kosovo. Ali u okviru date generalne politike, koja hoće da se samo diplomatskim sredstvima bori za Kosovo, mislim da je Jeremić uradio sve što je trebalo. Trčao je po svetu i lobirao zemlju po zemlju kako bi obezbedio dovoljno glasova u Generalnoj skupštini UN. I uspeo je.

Bilo je dosta skeptika koji su izračunavali koliko nam sve zemalja nije naklonjeno, sumnjajući da ćemo skupiti većinu. No, pošto je naš zahtev usvojen, odjednom se moglo čuti kako to i nije neki naročiti uspeh, s obzirom na to da Generalna skupština UN još ni jedan takav zahtev nije odbacila. Ali, dovoljno smo često do sada bili „presedan”, dovoljno da se nikako nismo smeli nadati da ćemo bez borbe da dobijemo ovu rundu. Štaviše, protiv sebe smo imali aktivnog protivnika, diplomatiju najmoćnije zemlje, koja je činila sve da nam pokvari posao. Ipak, na kraju se nije radovala Kondoliza Rajs, već Vuk Jeremić.

Koliko je u pitanju ozbiljna pobeda ubrzo se videlo po reakcijama. To što su Crna Gora i Makedonija već drugi dan „ohrabrene” da priznaju „Kosovo”, pokazalo je svu povređenost sujete one velike zemlje. A tolika povređenost i takva reakcija teško da mogu da dođu zbog „ničega”. I drugo, Jeremić je odjednom postao meta napada medija koji su već ironično nazvani „centralnim komitetima za političku korektnost”. Naime, odmah posle Generalne skupštine, Jeremić je u „Peščaniku” doživeo pravu eksploziju vređanja (14. oktobra 2008). Nazvan je „malim, ekstremno zlim čovekom”, i za njega je čak korišćena zamenica „to” (kao da nije u pitanju čovek, već nekakvo nedefinisano biće). Sasvim dovoljno pametnom čoveku da shvati ko se sve i koliko naljutio na Jeremića. A razmera te ljutine svakako bi trebalo da podrazumeva barem jednaku razmeru blagonaklonosti svakoga kome je stalo do nacionalnih interesa.

Svetozar Čiplić je druga priča. Bio je zapamćen kao jedini sudija Ustavnog suda koji je učestvovao u medijskoj podršci izbacivanju 45 poslanika DSS-a iz skupštine (2002). Njemu se izgleda to izbacivanje baš dopalo. Zato je, čim je postao ministar, odmah predložio donošenje zakona po kome skupštinska većina može da oduzme mandat svakom poslaniku za koga se utvrdi da „poziva na kršenje ljudskih prava i ustavnog poretka”. S obzirom na to kako se sve pojam ljudskih prava kod nas tumači, takav zakon bi realno mogao dati skupštinskoj većini mogućnost da ukloni svakog opozicionog poslanika koji oštrije napadne neki vladin predlog ili čak predlog nekog od „antidiskriminacionih” zakona naših brojnih NVO.

Kao drugo, po čemu je Čiplić skrenuo pažnju, bilo je lobiranje za vojvođanski Statut. U tom lobiranju, zadatak Čiplića je valjda bio da, koristeći autoritet nekadašnjeg sudije Ustavnog suda, po medijima objašnjava kako u Statutu nema ničeg neustavnog. Nije malo pravnih stručnjaka, međutim, koji pominju „zapanjujuću” neustavnost pojedinih odredaba Statuta. Naravno, ima li u Statutu kršenja Ustava ili ne, utvrdiće tek Ustavni sud. Ako je Čiplić i ovog puta bio jednako stručan i jednako u pravu kao što je svojevremeno bio i kod izbacivanja poslanika iz parlamenta, onda ne treba imati sumnje u to kakvu će presudu Ustavni sud da donese.

I treće, zanimljiva je Čiplićeva kadrovska politika. On je Ministarstvo za ljudska i manjinska prava shvatio kao Ministarstvo za Vojvodinu. Od sedmoro državnih sekretara i pomoćnika ministara četvoro su pokrajinski kadrovi, dok se peti, iako Beograđanin, na sajtu Ministarstva legitimiše kao član Čankove LSV! U Čiplićevom kabinetu, međutim, nema nikoga ko bi imao veze sa „nevojvođanskim” manjinama, poput onih stotinak hiljada muslimana iz Sandžaka. Dakle, kao što je nekada, u Ustavnom sudu, Čiplić više ličio na zastupnika stranke, a manje na sudiju, tako i sada on nekako više liči na ambasadora Vojvodine u Beogradu, a manje na srpskog ministra.

I tako, dva ministra iz iste stranke, a toliko razlika. Ne samo u pristupu, već i u ukupnoj politici. Čovek se mora zapitati da li je to slučajno? I da li su u pravu oni koji ovu stranku vide kao konfederaciju različitih regionalnih i interesnih frakcija? Konfederaciju koju u jedinstvu drži samo još jedan čovek – Boris Tadić.

Politički analitičar

[objavljeno: 13/11/2008]
 

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner