Kolumne Slobodana Antonića

Nagnuti mediji

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
četvrtak, 26. mart 2009.

Zbog promene koncepcije ove rubrike više neće biti moje kolumne. Dozvoliću sebi slobodu da u svom poslednjem članku kažem nešto o sopstvenom medijskom iskustvu, uključiv tu i trogodišnje iskustvo komentatora „Politike”.

Osnovno iskustvo tiče se izrazite „nagnutosti” naše medijske scene u korist jedne strane političkog spektra. Dok u našem biračkom telu, po glasanju na izborima, postoji makar ravnoteža između „evrounionista” i „suverenista”, u velikim medijima ubedljivo dominira evroreformski diskurs. Dva su razloga tome. Prvi je direktan uticaj evroatlantskih struktura, koje su interesno vezale jedan deo vlasničko-uredničkog establišmenta za sebe. Drugi je razlog konformizam koji mnoge naše medijske poslenike navodi da slede „opšti trend”, „ono što je moderno”, „ono što je urbano” (a to je danas nekako po pravilu baš jedno te isto političko usmerenje). Ako se uklapate u te „trendove”, ako i vi umete da pričate „evroreformsku” priču, bićete rado viđen gost velikih medija. Ako, međutim, imate razumevanja za poneki „suverenistički” argument, ako niste baš skloni samo da tercirate u evrointegracijskom horu, vi ćete brzo postati medijski „nezanimljivi” i „problematični”.

Posledice ove medijske „nagnutosti” na našu politiku značajne su, sa posledicama čak i po sam državni nivo. Naime, čim neki naš političar pokuša da vodi nešto samostalniju politiku od one koju od srpskih aktera očekuju pomenute strukture protiv njega se odmah pokreće čitava medijska mašinerija. Sudbina Vojislava Koštunice je dobar primer za to. On je, na krilima velike izborne pobede nad Miloševićem, pomislio da može da bude samostalniji akter u srpskoj politici. Iako je i sam bio deo „evrointegracijskih procesa”, on je, naročito pošto su SAD i EU podržale secesiju Kosova, pokušao da se nešto više osamostali, pa čak i da donekle promeni našu državnu politiku. Rezultat je bio taj da je on u medijima teško satanizovan. Na kraju je bio toliko napadan, ismejavan i omalovažavan da se retko ko usuđivao da kaže bilo šta pozitivno za ma koji njegov politički potez. A onima koji su se tako nešto usuđivali da urade, brzo je prilepljivana etiketa da su njegovi potajnici ili da ih je on kupio.

Drugi naš savremeni političar koji je poželeo samostalniju ulogu bio je Boris Tadić. Posle nekoliko ličnih izbornih pobeda i pošto je, u julu 2008, preuzeo kontrolu nad izvršnom i zakonodavnom vlašću, Tadić je pomislio da konačno može da zaigra samostalno. On je zaista pokušao da se drži svoje predizborne parole: „I EU i Kosovo”. Pustio je Vuka Jeremića da izlobira nesvrstane i odnese diplomatsku pobedu nad SAD u UN. Zategao je oko Euleksa. Pustio je Ruse u energetiku. A i Crkvu je pomalo uvažavao. Rezultat je bila široka kampanja koja je protiv njega povedena, a naročito protiv njemu bliskog ministra Jeremića. Odjednom su se svi setili da primete kako je Tadić sklon da izlazi izvan ustavnih ovlašćenja, a Jeremić je preko noći postao „nacionalista” i „konfliktni diplomata”. I opet oni koji su pokazali izvesno razumevanje za pojedine poteze Tadića ili Jeremića bili su optuženi da su njihovi potajnici ili da su ih oni kupili.

Da li će i konačna politička sudbina Tadića biti ista kao Koštuničina ostaje tek da se vidi. Ali, ono što je već sada jasno jeste da je uticaj čak i najmoćnijih srpskih političara na ovdašnje medije postao ograničen. To možda i ne bi bilo loše ako bi vodilo emancipaciji medija od političkih centara moći. Ali, nažalost, to je pre znak da je jedan centar moći zamenio drugi (recimo, umesto onog iz Nemanjine ili sa Andrićevog venca došao je onaj iz Kneza Miloša), nego da se ostvario bitniji napredak u demokratizaciji srpske medijske sfere. A sa zavisnim i „teledirigovanim” medijima Srbija teško da može postići ozbiljniji državni napredak.

Naravno, nekog pomaka u srpskoj politici i medijima ima. Sa Koštunicom i Tadićem Srbija je, posle gotovo čitavog stoleća, dobila pristojne, demokratske političare, kojih se građani više ne moraju plašiti. Iako i danas nisu usamljena mišljenja da u medijima „ne treba da cveta hiljadu cvetova”, ipak, u javnosti, makar na deklarativnom nivou, preovlađuje stav o vrednosti medijskog pluralizma. No, ono što je najvažnije jeste da je naša publika počela da se navikava da ceni kvalitet argumentacije, jasnoću izraza i smelost da se misli drugačije čak i od onih sa kojima se ne slaže. To je važan korak napred za sve nas. Pošto je taj korak načinjen, nikakvo „glajhšaltovanje” srpske javnosti, ma iz kog centra da dolazi, više neće moći da donese rezultate. Ljudi koji makar malo osete slobodu nikada se više ne vraćaju u stanje da ne primećuju koliko je ropstvo ponižavajuće, nemoralno i glupo. Tako je sa svakim ropstvom. A naročito je tako sa ropstvom koje hoće da se uspostavi u mišljenju.

 

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner