Početna strana > Rubrike > Kolumne Slobodana Antonića > Naprednjački „stub srama“
Kolumne Slobodana Antonića

Naprednjački „stub srama“

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
petak, 14. januar 2011.
„Velika koalicija“ DS i SNS bila je tema rasprave kojom su mediji popunjavali novogodišnju i božićnu pauzu (a koja je, izgleda, i dalje veoma živahna[1]). Tomislav Nikolić je, u ime napradnjaka, u intervjuu za Večernje novosti, odlučno izjavio da, nakon sledećih izbora, „nećemo praviti vladu sa Demokratskom strankom“ i „neka me stave na stub srama ako posle izbora pogazim reč“[2]. Ali, srpska javnost se dobro seća jednako odlučne izjave Ivice Dačića, datom u intevrjuu istom listu, i to pred izbore 2008, da je za SPS «koalicija sa DS apsolutno isključena»[3] i da će SPS praviti vladu samo sa DSS i SRS[4]. Od stavljanja na stub srama naravno da nema ništa. Danas je Dačić jedan od najcenjenijih srpskih političara kome niko ne zamera što je svojevremeno obmanuo 300.000 birača, a izgleda da mu ne zameraju to mnogo čak ni tih trista hiljada ljudi.

Ali, to je zato što su Dačićev greh naknadno, na izvestan način, opravdali upravo Nikolić i Vučić. Oni su pocepali nekadašnji veliki SRS i tako Dačiću dali mogućnost da se izgovora kako je „znao“ da sa SRS ne vredi raditi. Baš kao što se na raspad radikala danas može vaditi i Koštunica, zato što u martu 2008. nije napravio savez sa SRS.

Naravno, nisu Nikolić i Vučić jedini krivci za raskol u SRS. Ali, oni su krivi što su preuzeli evroatlantsku mantru da „EU nema alternativu“, i tako nekoliko stotina hiljada birača, postupno, počeli da prevode iz narodno-suverenističkog tabora u evro-unionistički. Srećom, kod njihovih birača to je samo površinska promena, jer je u srpskom biračkom telu impresioniranost evrounionističkom pričom ionako u ozbiljnom padu[5]. Ali, nakon stvaranja SNS, Vašington i Brisel su dobili mogućnost direktne ili indirektne kontrole nad dve najveće srpske stranke i time nad samom maticom srpske politike.

Priča o „velikoj koalciji“ DS i SNS je, naravno, irelevantna. Za tom koalicijom najverovatnije neće biti potrebe, jer će obe stranke imati dovoljno drugih parlamentarnih kandidata radih da postanu koalicioni partneri u vladi. „Velika koalicija“ postaje izgledna, bar u agendi stranih amabasada, jedino u slučaju da se u Vašingtonu i Briselu proceni da je dosta izmotavanja i da Srbija mora da prizna Kosovo.

Priča o „velikoj koalciji“ DS i SNS je, naravno, irelevantna. Za tom koalicijom najverovatnije neće biti potrebe, jer će obe stranke imati dovoljno drugih parlamentarnih kandidata radih da postanu koalicioni partneri u vladi. „Velika koalicija“ postaje izgledna, bar u agendi stranih amabasada, jedino u slučaju da se u Vašingtonu i Briselu proceni da je dosta izmotavanja i da Srbija mora da prizna Kosovo. To je ipak prekrupan zalogaj za svaku od ovih stranaka pojedinačno. Ali, ako ne bude te nužde, altrenacija na vlasti DS i SNS, kao dve „prijateljske“ partije, čak i za službenike Imperije sasvim je prihvatljiv ishod.

Problem za srpske birače, međutim, ostaje ozbiljna erozija poverenja u stranačke vođe. Ta erozija se naročito ubrzala nakon 2008. i njoj su posebno doprineli Tadić i Dinkić. Oni nisu uradili ono što su obećali (otvorili 200.000 novih radnih mesta, dali obveznice od 1.000 evra, odbili svaki pritisak Brisela zbog Kosova, itd), ali su zato uradili ono što nisu najavljivali (doneli konfederalistički Statut Vojvodine, uveli partijsko sudstvo, glajhšaltovali medije, organizovali gej paradu, krenuli u rasprodaju najuspešnijih preduzeća, zamenili narodnu vojsku pretorijanskom...).

Pošto se, nakon 2008, u Srbiji više nikom ne veruje, postavlja se pitanje zašto bi danas birači verovali Nikoliću da će voditi drugačiju politiku nego DS i zašto bi glasali za SNS? Ovo pitanje je tim razmuljivije što SNS nema jasan politički program i izbegava da iznese viziju puta kojim će dalje povesti Srbiju[6]. Sami naprednjaci od ove mane prave vrlinu, pravdajući se da time izbegavaju da im konkurenti ukradu ideje, ili da ih neka biračka grupacija, zbog pogrešne reči ili zareza, odbije. Ali, jedan deo biračkog tela ipak neće da glasa samo protestno. Pogotovo stvaraoci javnog mnenja bliski opoziciji odbijaju da podrže želatinsku retoriku naprednjačkih vođa. Zato se naprednjacima pokušava pomoći tako što im se želi obezbediti neki spoljni garant. Taj garant treba da biračima i javnim skepticima pruži jamstvo da SNS ipak neće posle izbora da počne da vodi još ponizniju i poslušniju politiku prema Imperiji, nego što je danas vodi DS. A najbolji jamac za to, kod većeg dela patriotskih birača i kritičara, nekako je još uvek Vojislav Koštunica. Otuda nastojanje da se DSS prilepi uz naprednjake, simbolički, pa i politički.

U tom smislu se kaže da bi politički savez SNS i DSS bio idealan za patriotski blok[7]. SNS bi u miraz doneo glasače, a DSS načelnost i jasan program[8]. I zaista, taj savet, koji dolazi iz krugova koji podržavaju alteraciju na vlasti DS sa SNS, razborit je upravo sa stanovišta dobro shvaćenog interesa naprednjaka. Zapravo, tim političkim približavanjem – ne, naravno, brakom, već lakim, predizbornim „petingom“ – SNS bi dobio mnogo više nego DSS. Dobio bi jamstvo kod patriotskih birača da je sve u redu i da su radikalske priče o naprednjačkoj izdaji besmislene. Sa druge strane, ako se približavanje odigra po predloženoj formuli – da se SNS odrekne promene Koštuničinog ustava, a Koštunica tvrdog stava prema EU[9], naprednjaci će moći mirno da nastave sa evroreformskim pričama, tako da njihovo očijukanje sa DSS možda ne uplaši evrosenzitivne birače, ili, još gore, EU ambasadore.

Pošto se, nakon 2008, u Srbiji više nikom ne veruje, postavlja se pitanje zašto bi danas birači verovali Nikoliću da će voditi drugačiju politiku nego DS i zašto bi glasali za SNS? Ovo pitanje je tim razmuljivije što SNS nema jasan politički program i izbegava da iznese viziju puta kojim će dalje povesti Srbiji. Sami naprednjaci od ove mane prave vrlinu, pravdajući se da time izbegavaju da im konkurenti ukradu ideje, ili da ih neka biračka grupacija, zbog pogrešne reči ili zareza, odbije. Ali, jedan deo biračkog tela ipak neće da glasa samo protestno.

Međutim, možemo se zapitati šta bi DSS ovim savezom dobio? On bi pred izbore dao patriotski imprimatur naprednjacima, a za uzvrat bi dobio verovatno samo načelno obećanje da će nakon izbora i DSS biti uzet u obzir kod sastavljanja vlade. Međutim, zakleti skeptik bi se mogao zapitati – ako se u naprednjačku reč ne mogu pouzdati ni njihovi birači (pa im treba neki spoljni garant u vidu Koštunice), zašto bi u nju verovao DSS? I zaista, u atmosferi kada je postizborno političko prostituisanje nekako dobilo status normalnosti, ko može zajamčiti garantu da baš on neće prvi biti izigran?

Što je najlepše, i ovako racionalan savet i dobru medijsku uslugu naprednjaci su odbacili sa sebi svojstvenom arogancijom. Vučić se, osvrćući se na skepsu DSS u vezi promene Ustava, obrecnuo da je "dosta bilo njihovih izmišljotina“, sarkastično dodavši: „Mnogo nam je teško i žao što oni (DSS) ne prihvataju našu politiku, ali, izvinite, ne uliva se okean u potok, već obrnuto"[10]. Istu aroganciju je 1999. ispoljio i Vuk Drašković, kada je ostatku opozicije saopštio da “Dunav ne može da se ulije u potok nego mora da bude obrnuto”[11]. Godinu dana docnije „Dunav“ je dobio 281.153 glasova, a „potok“ 2.092.799 glasova.

U tom kontekstu, Tomislav Nikolić je čak pripretio i ratom Koštunici („Ako je vreme da ratujemo, hajde da ratujemo!“[12]) - mada je, zatim, ipak pomirljivo dodao da on lično nije za rat. Ali, kako bi taj rat naprednjaka sa DSS izgledao svojeveremeno je demonstrirao Vučić, u Utisku nedelje. To je bilo, da podsetim, 26. septembra 2010, u doba povišene nervoze u odnosima između ovih stranaka. Najpre je Nikolić, na zajedničkoj konferenciji za štampu, nakon razgovora sa Koštunicom, izjavio "Mi smo se složili oko toga da se treba boriti protiv toga da EU nema alternativu, samo Srbija nema aternativu"[13]. Zbog toga su se ambasadori EU u Beogradu odmah uznemirili, a naprednjake je lično pohodio šef Delegacije EU u Srbiji Vensan Dežer[14]. Onda je Nikolić morao da šalje transkripte u ambasade Imperije i da objašnjava da „kako sada stvari stoje, SNS i DSS neće moći da sarađuju ni pre ni posle izbora, ako ostanu na pozicijama na kojima su sada“, jer „mi smo i dalje za EU i znamo gde nam je crvena crta, a DSS danas kaže da je protiv članstva u EU“[15] (podvukao A. S).

To je onda naljutilo DSS, pa je njegov portparol, upitan da prokomentariše Nikolićevu izjavu da nema ništa od saradnje SNS sa DSS-om, izjavio „da treba biti strpljiv i videti šta je na kraju stav SNS-a(...) i da li će SNS sutra ponovo promeniti svoje osnovne stavove“[16]. Kazao je još i ovo: „Tomislav Nikolić je u ponedeljak rekao da EU ima alternativu, a u četvrtak posle razgovora sa Dežerom, ne znam da li zato što su mu zavrtali uši, izađe i kaže da to nije rekao... Neka, DSS će biti strpljiv. Možda Nikolić sutra opet promeni stav“[17].

E, u takvoj atmosferi, u Utisku nedelje gostovali su Aleksandar Vučić i Nenad Popović, pa je Vučić izbacio sledeći, unapred pripremljen, spisak optužbi: „Ja moram da podsetim građane Srbije da nije Tomislav Nikolić, nego oni koji govore o zavrtanju ušiju, pustili Fljoru Brovinu na slobodu, 12 godina osuđenu za terorizam. Nije Tomislav Nikolić sačekivao na crvenom tepihu one, koji su bombardovali Srbiju, Havijera Solanu i ostale, već neko drugi“. Bećkovićeva: „Ko?“; Vučić: „Vojislav Koštunica. Nije Tomislav Nikolić izručio Haškom tribunalu više Srba, nego što ima zaposlenih ovde, u B92, ili na bilo kojoj drugoj televiziji u Srbiji, nego Vojislav Koštunica“, itd[18]. Dakle, tako bi otprilike izgledao rat SNS sa DSS. Koštunici bi se prebacivalo da nikome ne može da drži patriotske lekcije, jer je svojveremeno uradio ovo-i-ono, pa bi čitava svađa, u osnovi, najviše koristila SRS, koji bi mogao da kaže da su jedino radikali bili oni koji su sve vreme bili dosledne patriote.

U tom smislu se kaže da bi politički savez SNS i DSS bio idealan za patriotski blok. SNS bi u miraz doneo glasače, a DSS načelnost i jasan program. I zaista, taj savet, koji dolazi iz krugova koji podržavaju alteraciju na vlasti DS sa SNS, razborit je upravo sa stanovišta dobro shvaćenog interesa naprednjaka. Zapravo, tim političkim približavanjem – ne, naravno, brakom, već lakim, predizbornim „petingom“ – SNS bi dobio mnogo više nego DSS. Dobio bi jamstvo kod patriotskih birača da je sve u redu i da su radikalske priče o naprednjačkoj izdaji besmislene.

Imajući u vidu celu ovu predistoriju, ali i neskrivenu aroganciju naprednjaka – kojima se deo javnosti, administracije i srpske inteligencije odavno udvara kao novim vladarima Srbije – malo je verovatno da će skoro doći do stvarnog sporazuma SNS–DSS. Uostalom, SNS je po nekim real-političkim intencijama dela svog rukovodstva, a naročito po pokroviteljima, ipak bliži DS-u nego DSS-u[19]. Preduslov stvaranja jasne patriotske alternative sadašnjoj vlasti zaista može biti – kako je to savetovano[20] – sklapanje detaljne programske koalicije naprednjaka i narodnjaka. Ali, ne izgleda lako da je moguće napraviti programsku koaliciju između stranke koja ima poprilično razvijen politički, a naročito ekonomski program, i stranke koja još uvek nema zvaničin program, a ono što igra njegovu ulogu[21] nije više od spiska lepih želja. (Jer, to bi, praktično, značilo da veća stranka pristane uz program manje sranke). Posebno to nije lako ako su crvene crte ovih stranaka različite – za DSS je to Kosovo, a za SNS je to EU.

Čitav taj posao oko braka – ili makar „lakog petinga“ – SNS sa DSS, u osnovi se ipak može oceniti kao izlišan. Ako se bitnije ne promeni izborni zakon, stranke koje hoće da zastupaju nacionalno senzitivniji deo birača (SNS, DSS i SRS) mogu slobodno da na izbore izađu u tri kolone i tako uđu u parlament. Naprednjacima ne treba nikakav „garant“ njihove patriotske ispravnosti, samo treba jasno da se obavežu da Srbiju ni po koju cenu neće uvlačiti u NATO, da precizno objasne koja je njihova „crvena crta“ u vezi Kosova (ispod koje EU otpada kao opcija), i da javno poruče stranim ambasadorima da im, uz svo poštovanje, ipak neće oni određivati buduće koalicione partnere[22]. DSS je dužan biračima da objasni kako tačno izgleda alternativa „Srbija bez Brisela“ (odnosno da populariše svoj ekonomski program). A SRS bi trebalo da birače uveri da nije limbo-stranka, koja čeka da joj se predsednik vrati iz Ševeningena, pa da počne da ponovo politički misli i deluje, već da i sad ima neke ideje i akcije.

U osnovi, patriotski blok i treba da ostane pluralistički, baš zbog veće funkcionalnosti. Mi i dalje imamo mentalitet početnika u fudbalu – očekujemo da svih 11 igrača trče na istu loptu, a onaj ko ne trči taj je izdajica. Ali to je pogrešno. Dobri i iskusni igrači rasporede se po terenu i svako radi svoj posao. Neko priča o evropskim integracijama, neko o reintegraciji srpskih zemalja. Neko se nadmudruje sa ambasadorima, neko nastupa u medijima, neko protestuje na ulici... Ali, svako radi na svom polju, najbolje što može, niko nikome ne komanduje, ali se svi osećaju kao članovi istog, velikog tima. I, što je najvažnije, niko ne potpliće, uporno i bezumno, druge saigrače...

Dakle, dobar tim radi to kao što su činili (i dalje čine) Poljaci (ili Hrvati, ili Japanci...) – oni su prvo Poljaci, a onda komunisti, liberali ili konzervativci. Zato – ako smo i dalje evroentuzijastički raspoloženi – treba da primetimo kako su, baš zahvaljujući tom „timskom“ radu, danas Poljaci, među novoprimeljnim državama EU, članica sa posebnim povlasticama[23], Hrvati su uspešno napravili „teritorijalno nemoguću“ državu i sada ulaze u EU, a Srbi su, nekako, ostali na brisanom prostoru – i bez dovršene države, i bez ozbiljnih šansi da se u skoro vreme priključe EU.

Hoćemo li konačno početi da razmišljamo šire i nesebičnije, kao deo tima? Ili će nam naš anarhistički egoizam i dalje biti sudbina?


[4] Isto.

[5] Čak i istraživačke agencije evroatlantskih medija priznaju da je podrška ulasku u EU, od 2006, spala sa 69 na 44 posto, i da je danas poželjniji spoljnopolitički partner Rusija (47 posto), nego EU (44 posto; http://www.e-novine.com/ srbija/srbija-tema/43811--SNS-koalicija-opstanak.html).

[6] Vidi moje kritike u tekstovima: «"Naprednjačko čudo" – dan posle»,12. juni 2009, http://www.nspm.rs/ politicki-zivot/qnaprednjacko-cudoq-dan-posle.html; «Vučićev put u Kanosu»,15. oktobar 2009, http://www.nspm.rs/ politicki-zivot/vucicev-put-u-kanosu.html; „Opozicija pred izazovima krize“,29. januar 2010, http://www.nspm.rs/ politicki-zivot/opozicija-pred-izazovima-krize.html; „Naprednjačka `velika ideja`“, 19. februar 2010, http://www.nspm.rs/ politicki-zivot/naprednjacka-velika-ideja.html; „Dve godine SNS-a, ili tamni vilajet“, 10. novembar 2010, http://www.nspm.rs/ kolumne-slobodana-antonica/dve-godine-sns-a-ili-tamni-vilajet.html.

[8] U tom pogledu, pogotovo se ističe njihov „Program razvoja Srbije 2010-2015“ (http://ekonomskisavetdss.com/images/pdf/Program razvoja Srbije 2010-2015.pdf).

[11] Vreme, 17. jul 1999, str. 5.

[15] Isto.

[16] Isto

[19] To lepo uočava Vukadinović, kada kaže da između DS-a i SNS-a „ne postoje velike programske razlike, nego samo različiti politički interesi i, delimično, lični animoziteti na nekim relacijama”, odnosno da su „ove dve partije sada bliže nego što su to bili demokrate i socijalisti pred formiranje zajedničke vlade 2008. godine“ ( http://www.nspm.rs/ hronika/djordje-vukadinovic-ds-i-sns-su-sada-blizi-nego-sto-su-to-bili-demokrate-i-socijalisti-pred-formiranje-vlade-2008.html).

[21] Funkciju programa kod SNS igra „10 principa delovanja srpskih naprednjaka“ ( http://www.srpskanaprednastranka.org/ sr/2010-06-05-00-10-55.html), kao i Sporazum o saradnji između Srpske napredne stranke, Nove Srbije, Pokreta snaga Srbije BK i Pokreta socijalista (http://www.srpskanaprednastranka.org/ images/pdf/Sporazum.pdf). Ali iz ovih dokumenata se ne može nazreti nikakva specifična politika, niti u vezi Kosova, ni EU, ni ekonomije, ni Vojvodine, ni kulture... – samo opšta mesta tipa „Hoćemo Srbiju u Evropi, celovitu i decentralizovanu“ i „Cilj nove ekonomske politike biće jaka ekonomija kao uslov moderne i jake Srbije“ (Sporazum, str. 2).

[22] Prema pisanju Presa, „Tomislavu Nikoliću je preneo šef delegacije EU u Srbiji Vensan Dežer, da ako misli da sarađuje sa Briselom, isključi bilo kakvu saradnju sa Koštunicom. Dežer je jasno rekao Nikoliću da naprednjaci mogu da sarađuju sa svim političkim akterima u Srbiji, pa čak i sa Velimirom Ilićem, osim sa Koštunicom i Vojislavom Šešeljem. Pri tom je veći akcenat stavio na Koštunicu nego na Šešelja - otkriva izvor Pressa koji je prisustvovao sastanku Dežera i Nikolića“ (http://www.pressonline.rs/ sr/vesti/vesti_dana/story/134409/Za+Evropu+Koštunica+gori+i+od+Šešelja!.html).

 

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner