Početna strana > Rubrike > Kolumne Slobodana Antonića > Nikolić i briselsko „izgubljeno poverenje“
Kolumne Slobodana Antonića

Nikolić i briselsko „izgubljeno poverenje“

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
utorak, 17. maj 2011.

Znam da i ovim člankom rizikujem (opravdane?) kritike da sam se u poslednje vreme fiksirao na naprednjake i da zapostavljam kritičko praćenje „žutih“[1]. Ali, ne mogu da odolim a da ne prokomentarišem jučerašnju vest iz Blica, da je Nikolić, zbog štrajka glađu, „izgubio poverenje“ Vašingtona i Brisela [2].

Ovaj neobičan članak – koji počiva na utiscima Miljenka Derete stečenim tokom njegovih sastanaka sa strancima, kao i na izjavama neimenovinih „dobro obaveštenih diplomatskih krugova“ – plasiran je nekoliko dana nakon još neobičnijeg teksta u Presu, iz koga se vidi da, prema istraživanju „Strateškog marketinga“, naprednjaci Tominim štrajkom nisu mnogo izgubili od rejtinga[3]. Zapravo, nije neobičan sam tekst u Presu koliko izvorni dokument o istraživanju koji je dat kao prilog[4]. Reč je o nekakvim tabelama, sa tekstom na engleskom, bez jasnog početka ili kraja, bez zaglavlja ili podatka koji bi ukazivao na istraživačku agenciju koja je uradila sondažu, sa stranicama čiji je redosled pomešan, a od kojih neke očigledno nedostaju, te s tekstom koji je ručno zaokruživan i podvlačen (u pitanju je skeniran dokument, ne originalni pdf fajl).

Čovek se ne može oteti utisku da je neki od stranih korisnika SM istraživanja jednostavno otcepio par stranica iz svog primerka izveštaja i dao ga nekome ko ga je prosledio pomenutom listu. Pres svakako da nije dobio istraživački izveštaj direktno od SM (jer bi onda pdf dokument izgledao drugačije), već ga je najverovatnije dobio od nekog ko je bio zainteresovan da ovi rezultati dospeju u javnost. Pošto su rezultati dobri po naprednjake, usuđujem se da pretpostavim da je neki naprednjak, koji kontaktira sa stranim diplomatama, dobio od nekog stranca ovaj (delimičan?) izveštaj i požurio da ga pusti u medije. Smisao ovog poteza je i bio da se ohrabre stranačke pristalice i poreknu tvrđenja kako je SNS izgubio na rejtingu zbog Tominog štrajka[5].

Onda je, međutim, plasiran tekst u Blicu da je Nikolić „izgubio poverenje“. Kao i u slučaju Presovog članka o SM istraživanju, i ovaj tekst se može podvesti pod kategoriju „medijskog spinovanja“. Blic je tabloid preko kog se široj publici u Srbiji saopštava mišljenje briselskih birokrata i EU-ambasadora o pojedinim unutrašnjim političkim pitanjima – recimo, kada je Srbiji najbolje da ide na izbore[6]. Stoga je izbor ovog tabloida, kao odgovarajućeg prenosnika poruke, sasvim razumljiv. Takođe, kao što verujem da u osnovi onog spinovanja preko Presa zaista leži nekakvo istraživanje SM, tako mi se čini i da iza ovog spinovanja preko Blica stoji nešto stvarno: istinsko zapadnjačko nerazumevanje Tominog „žeđogladomora“ (kako ga je duhovito nazvao Turajlić[7]). Naime, osnovna pretpostavka celokupne zapadne racionalnosti jeste predvidljivost[8]. Tomin „žeđogladomor“ je, međutim, bio potpuno nepredvidljiv i ništa manje iracionalan. Nikolić je odluku da započne sa štrajkom doneo, očigledno, bez konsultacija ne samo s Predsedništvom i GO SNS, već i sa strancima. Time je iznenadio ne samo političke komentatore[9], vlast, te celokupnu javnost, već i same strance. A oni baš ne ljube iznenađenja. „Strani političari od svih svojih partnera očekuju da ih unapred obaveste i objasne im naredne političke korake“, piše u Blicu[10]. „Oni očekuju najavu, vole i naučeni su da ih obaveste čak i mediji. Nikolić je evropske partnere iznenadio, a oni to ne vole“.

Nakon ove javne packe koju su dobili, naprednjaci imaju da izaberu između dva puta. Prvi je da pokušaju da povrate „izgubljeno poverenje“. Miljenko Dereta priča da strancima uredno prikazuje Nikolića i ostale kao nepopravljive nacionaliste: „Redovno me pitaju `kako mu je to palo na pamet`, a ja im odgovaram `zašto ste vi očekivali da naprednjaci postanu drugačiji nego što su bili u SRS?`”[11]. Da bi Nikolić i Vučić, dakle, povratili brisel-vašingtonsko poverenje, oni bi sada morali jedno vreme da demonstriraju bespogovornu poslušnost i da ništa više ne rade bez dozvole. Tako će moći da, uprkos drugosrbijanskih ogovaranja, ipak zadrže naklonost stranaca, bez kojeg u današnjoj Srbiji izgleda da nema dolaska na vlast (čak ni ako imate 40 posto glasova).

Drugi, mogući put koji naprednjaci mogu da izaberu jeste da se oslone upravo na tih 40 posto. Ako su već naprednjački birači spremni da Nikoliću oproste njegovu neuspešnu predstavu sa „žeđogladomorom“ – jer su toliko ljuti na „žute“ da samo žele da im vide leđa – onda SNS ne bi morao da se za bilo šta dalje opravdava strancima. Onda bi SNS trebalo da od mane napravi vrlinu i da kaže: „Ovo je bio naš samostalni potez, možda ne baš najbolji, možda ne baš najuspešniji, ali svakko jedan u nizu. Jer mi nikoga ne pitamo za dozvolu šta da radimo“.

Štaviše, moram da priznam da mi, u svetlu Blicovog teksta, Nikolićev štrajk odjednom postaje nekako simpatičan. Zamišljam nekog bledoputog severnjaka kako se, za diplomatskim ručkom, iskreno iščuđava nad ovim Nikolićevim potezom, dodajući, uz značajno odricanje glavom: „Ja ove Srbe nikada neću moći da razumem“! I zaista, ima u tom Nikolićevom potezu nešto od one tipične srpske iracionalnosti, slabe ili nikakve računice, prostodušnog nadanja da će samožrtvovanje ipak na kraju biti nagrađeno – pa makar i kroz poštovanje zahvalnog naroda. Ima u tom Nikolićevom potezu nešto od našeg mentaliteta koji nas dovodi dotle da, čak i kad hoćemo da budemo zapadnjački proračunati, ipak ne uspevamo da se dugo i efikasno pridržavamo pravila kalkulabilnosti i subsidijarnosti, već svejedno, u jednom trenutku, iz nas izbije neki individualistički sentiment, neka slovenska patetičnost, neka neočekivana glupost ili bizarnost karakteristični „za decu i mladunčad“ – dakle, za prirodnog i još nedovoljno „podruštvljenog“ i „socijalizovanog“ čoveka.

Pa čak i ova moja mala radost zbog zabune koju je Nikolićeva žeđoglad izazvala kod evrokrata tipično je srpska sklonost ka herojskom, antisistemskom, anarhičnom i individualističkom. U osnovi, bojim se da, ako racionalno razmotrimo stvari, videćemo da nam nekakvo naročito dobro iz ove naprednjačke epizode teško može proizaći. Plašim se da će naprednjaci, između dva pomenuta puta, nepogrešivo izabrati prvi. Plašim se da će se DS i SNS nadalje još žešće utrkivati ko će vernije i prilježnije da sprovodi „evropsku agendu“. Plašim se da je sa ovim istovremeno otpočela ali se i završila istorija naprednjačkih samostalnih poteza. I da ćemo od sada gledati samo beskrajno oprezne, marketinški umivene i politički korektne naprednjake, kako čekaju svoj red da i oni malo evrointegrišu Srbiju.

Ili će nas još jedared ona tipično srpska anarhoidnost i heroičnost sve iznenaditi? Da li je od toga išta ostalo kod naprednjaka?


[8] Maks Veber, Privreda i društvo, t. 1, str. 59; 125; 130-131; „Prosveta“, Bograd 1976.

[11] Isto.

 

 
 

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner