Početna strana > Rubrike > Kolumne Slobodana Antonića > Politička korektnost na hotentotski način
Kolumne Slobodana Antonića

Politička korektnost na hotentotski način

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
nedelja, 20. februar 2011.
Na stranicama NSPM već je pisano o slučaju Aide Ćorović[1]. Ova NVO aktivistkinja iz Novog Pazara je u listu „Danas“ objavila članak u kome je kritikovala jedan skup mladih muslimana[2]. Na tom skupu su devojke ritualno pozvane da se pokriju, što su dvanaest njih i učinile (vidi snimak[3]).

 Ćorovićeva je u svom članku osudila „pomodan pristup u nošenju hidžaba iza koga ne stoji ništa drugo do degradirajući stav da žena samu sebe doživljava kao trgovinsku robu sa sertifikatom ponuđenu na bračnom tržištu“. Naime, kako je objasnila Ćorovićeva, „nije retkost da u gradu u kom se, manje-više, svi poznajemo, devojke koje imaju ozbiljnu narkomansku prošlost, a neretko im je to i sadašnjost, pribegavaju pokrivanju i na taj način `peru` svoje biografije i socijalni život“. Ćorovićeva je javno pozivanje devojaka da se pokriju nazvala „novom papazjanijom `skuvanom` u kuhinji velikog majstora manipulacije masama, spin-doktora muftije Zukorlića“. Optužila je Zukorlića da ima „potpunu kontrolu svega što se dešava u Islamskoj zajednici i oko nje“, zatim, da „kao neki svevideći Orvelov Veliki brat (...)poručuje kakvo je ponašanje prihvatljivo, a kakvo nije“, i, konačno, da „polako, ali sigurno, dodaje ciglu po ciglu svojoj maloj džamahiriji u kojoj će biti neprikosnoveni vođa i vlasnik svega što u tom vilajetu diše i hoda“.

Na ovaj tekst je reagovala Aida Rašljanin, predsednica Muslimanskog omladinskog kluba Islamske zajednice u Srbiji (koja je, na pomenutom skupu, i pozvala ostale devojke da se pokriju). Ona je u članku, koji je objavljen u „Danasu“[4], osudila „vrijeđanje čednih muslimanki i njihovu usporedbu s trgovačkom robom, narkomanijom i socijalno devijantnim osobama“. „Kada god neko lice“,  napisla je ona, „bez biografije, bez fakultetskog obrazovanja, bez kučeta i mačeta, isfrustrirano ličnim životnim neuspjehom, u samom vrhuncu klimaksa, želi skrenuti pažnju na sebe, uhljebi se u kakvu nevladinu organizaciju, prikopča na neki fond“. Nazivajući Đorovićevu nadimkom „Šica“, autorka se zapitala kako „osoba sa srednjoškolskom spremom, dakle čak i bez fakultetske diplome, bez ikakvih relevantnijih referenci u biografiji, samo sa pečatom lokalne nevladine organizacije, pa čak i naglašeno isfrustrirana neuspjehom u ličnom `gender` životu (u jeku klimaksnih nadražaja), može biti toliko značajan faktor da joj se posvećuje takav medijski prostor“. To se, po Rašljaninovoj, može razumeti samo kao „direktan politički uticaj Šicinih mentora i na srbijanske medije“. Ona je protestovala zašto „bilo koji srbijanski medij osigurava prostor psihički neuravnoteženim i nimalo relevantnim osobama da raspravljaju o stvarima koje ni površno ne poznaju, a kamoli da imaju intelektualnu i naučnu težinu iste kritizirati“.

Međutim, u pismu Rašljaninove bio je sadržan još jedan važan element – stavljanje teksta Aide Đorović u kontekst navodno dugotrajnog i sistematskog proganjanja muslimana u Srbiji. „Bošnjaci Sandžaka“, objasnila je predsednica Muslimanskog omladinskog kluba, bili su neprestano diskriminisani „u vremenima Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije, FNRJ, SFRJ, SRJ“, a posebno su bili žrtve „masovnih strijeljanja (...)četrdesetih godina dvadesetog vijeka“, kao i, tokom devedesetih, žrtve „nacional - fašističkih divljanja ostrvljenih zvijeri koje su proizvele genocid u Srebrenici i mnoga druga zlodjela“. Stoga, po Rašljaninovoj, objavljujući takve tekstove kao što je onaj Aide Đorović, „Danas“ daje direktan doprinos „stvaranju novih stereotipa o muslimanima i Bošnjacima u Srbiji, kako bi se javno mnenje pripremilo za neki novi genocid pod plaštom borbe protiv muslimanskog fundamentalizma i ekstremnog fanatizma“. „Upozoravamo sve medije“, završila je svoj tekst predsednica Muslimanskog omladinskog kluba, „da davanjem prostora ovakvim mediokritetima čine protuuslugu većinskom i svim ostalim narodima u Srbiji, što u konačnici može imati nesagledive posljedice po vjekovnu harmoniju suživota svih građana zajedničke nam domovine“.

Pošto je objavio ovaj članak, „Danas“ se zapljusnuo talas negativnih reakcija. Na internet izdanju „Danasa“ uz ovaj tekst stoji 46 komentara čitalaca, od koji su mnogi osudili list što je takav članak, pun ličnih uvreda na račun Aide Čvorović, uopšte objavio. „Posle svih Dveri i Obraza i nikogovića Antonić-Vukadinovića“, besno piše jedna čitateljka, „kojima Danas daje prostor (ukidajući samim tim prostor razumu), ovo je zaista dno“. „Ne mogu da verujem da je Danas ovako nešto objavio, šokirana sam“, piše druga čitateljka. Među čitaocima-komentarima koji su protestovali bila je i Biljana Srbljanović. „Svoje lično pismo protesta sam juče uputila Danasu“, kaže ona, „pošto nisam dobila nikakav odgovor, pismo sam objavila na sajtu Peščanika“[5]. U pismu, Srbljanovićka piše: „Zgrožena sam odlukom redakcije Danasa da, u ovakvom obliku, štampa pismo gospođe Rašljanin“, budući da je ono „prepuno niskih uvreda, nedopustivih u javnom govoru (barem ne u listu Danas)“. „Zaista ne razumem“, pita dalje Srbljenovićeva redakciju Danasa, „šta ste imali na umu ovim potezom?“. „Oštro protestujem“, završava Srbljanovićeva, „protiv odluke Danasa da objavi pismo gospođe Rašljanin, koje u javni diskurs vraća govor mržnje i diskriminaciju sasvim sličnu onoj od koje je i sama bošnjačka zajednica na prostoru bivše Jugoslavije, na žalost, više puta stradala“.

Protestovale su i mnoge građanističke NVO. Zajedničko saopštenje su, izmuđu ostalih, potpisali i Građanske inicijative, Helsinški odbor za ljudska prava, NUNS, Centar za kulturnu dekontaminaciju, Fond za humanitarno pravo, Beogradski centar za ljudska prava, Inicijativa mladih za ljudska prava, Gej strejt alijansa...[6] Ove NVO su „zahtevale od dnevnog lista Danas da obrazloži svoju odluku da objavi poziv na linč Aide Ćorović“. „Objavljivanje ovakvog teksta“, stoji u saopštenju, „predstavlja ozbiljan profesionalni propust dnevnog lista Danas“. „Nema nikakvog opravdanja da urednici dozvole objavljivanje tekstova u kojima se neko diskvalifikuje na ovako grub i vulgaran način. (...)Organizacije civilnog društva zahtevaju od uredništva lista „Danas“ da se oglasi ovim povodom i obrazloži svoju odluku da objavi tekst koji ni u kom slučaju ne bi smeo da se pojavi u javnom prostoru“. Posebno se oglasila i „Asocijacija nevladinih organizacija Građanska Vojvodina[7]. „Građanska Vojvodina sa zaprepašćenjem gleda na objavljivanje ovog pogromaškog teksta“, stoji u saopštenju ove asocijacije[8], „pitajući se da li Danas menja idejno opredeljenje“. „Najmanje što bi Danas mogao da uradi bio bi uvodnik u kojem bi se saopštila motivacija za vlastito ponašanje u ovoj stvari. U protivnom, Danas će početi da podseća na julovske medije koji su na sličan način pisali o antiratnim aktivist(k)i(nja)ma devedesetih godina“.

I zaista, pošto je ceo građanistički NVO sektor osudio ovaj „uređivački promašaj“ i zahtevao objašnjenje, morao se oglasiti i „Danas“ redakcijskim tekstom[9]. U njemu je redakcija priznala da je tekst Aide Rašljanin pun ličnih uvreda na račun Aide Ćorović, i nazvala ga člankom „ispod svakog intelektualnog i etičkog nivoa“, „pogromaškim reagovanjem `čednih muslimanki`“, „tzv. polemikom ovako bednog nivoa“ i „mržnjom ispunjenim odgovorom mladih muslimanki“. Međutim, redakcija je svoju odluku da objavi takav tekst obrazložila ocenom da je spis Rašljaninove ipak „vrlo relevantna informacija za javnost o kakvom se tipu mišljenja radi u nekim muslimanskim krugovima“.

* * *
Dve glavne crte se mogu primetiti u ovoj polemici unutar „druge Srbije“. Prva je ta da je neprihvatljivost teksta Aide Rašević svedena samo na lične uvrede i napad na jednu NVO aktivistkinju. Oni elementi u spisu Rašljaninove, međutim, u kojima se apostrofira nekakav, navodno, težak današnji položaj „sandžačkih Bošnjaka“, u kojima se pominje „nacional - fašističkih divljanja ostrvljenih zvijeri koje su proizvele genocid u Srebrenici“, kao i pominjanje nekakve ozbiljne opasnosti od novog „genocida“ nad muslimanima u Srbiji, ti, dakle, elementi gotovo uopšte nisu ni primećeni u najvećem delu protesta građanističkih NVO, niti u polemici koje je ovaj tekst izazvao. Čovek stiče utisak da je jedino neprihvatljiva karakteristika Rašljaninkinog teksta ta što je u njemu vređana jedna NVO aktivistkinja, i da, samo kad toga ne bi bilo, sve ostalo bi u ovom tekstu bilo savršeno u redu. „Druga Srbija“ i muftija Zukorlić bi nastavili da dele iste stavove o odnosu države Srbije prema muslimanima, o njihovoj neprestanoj „diskriminaciji“ i o opasnosti da srpske nacionalističke „ostrvljene zvijeri“, već koliko sutra, izvrše „novi genocid“ nad muslimanima u Raškoj oblasti.

Druga, još gora crta ove polemike jeste neshvatljivo licemerje koje je pokazao deo drugosrbijanskog intelektualnog korpusa. Naime, svi oni koji su protestovali što se u „Danasu“ objavljuju lične uvrede, samo nekoliko stranica iza toga mogli su da čitaju tekst o „istoriografu četvrtaste glave i zanemarive inteligencije“, koji je „beznačajna ličnost“ i koji piše kojekakva „istoricistička palamuđenja“, ili “gromoglasno progovora na dupe“, koji na prijemima u stranim ambasadama pokazuje „bezobzirni apetit“, pa se od njega „ne može prići stolu“ (sa posluženjem) jer „voli da kanapee i kolače potrpa u džepove“, i kome se svesrdno preporučuje „da se podvrgne transplantaciji glave“, jer „koju god drugu da mu prišiju, biće to bolje za njega“[10].

Serija tekstova koju ovaj „Danasov“ istaknuti autor objavljuje nije ništa drugo do niz najprimitivnijih ličnih uvreda upućenih svim onim javnim ličnostima koje „druga Srbija“ kvalifikuje kao „srpske nacionaliste“. Pri tome se u tim tekstovima ljudi, pod imenom i prezimenom, nazivaju „propalicom i lumpenintelektualcem", "režimskom krpom", "beznačajnim plaćenikom", "vrištećim mediokritetom", "šturmbanfirerom“ i ostalim sramnim izrazima, koje je pristojnom čoveku stidno i da ponovi[11]. Nikada niko, od svih tih drugosrbijanskih moralista, od svih tih silnih NVO – od NUNS-a, do HOS-a – koji su se sada našli „zgroženi“ zbog toga što je Danas štampao „pogromaške uvrede“ na račun neke ličnosti, nije našao za shodno da makar jednu reč kaže u prilog odbrani „kulture dijaloga“, „digniteta autora“ i „javne pristojnosti“. Naprotiv, kao što sam ranije već ukazao, “druga Srbija“ izgleda da je beskrajno uživala, kao što i dalje uživa, u psovkama i prostakluku, samo ako one idu na račun „srpskih nacionalista“ i „protivnika evroatlantskih integracija“[12]. Štaviše, autor o kome je reč, u „Danasu“ je izgleda dobio kolumnu upravo sa idejom da svojim maštovitim uvredama i psovkama dnevno zabavlja „razdragani drugosrbijanski puk“[13].

Na dubinskom nivou drugosrbijanske „ideološke borbe“ reč je o sistematskom nastojanju da se kritičari globalne ideološke, političke i ekonomske hegemonije marginalizuju (tako što će biti isključeni iz javnog prostora), ili – ako je već to zbog snage same istine i kritičkih argumenta – nemoguće, onda makar javno dezavuišu kao ličnosti bez stručnog, moralnog ili političkog kredibiliteta. Vređanje i ismevanje koje pojedini autori i mediji „druge Srbije“ sistematski neguju, kao okosnicu svog celokupnog diskursa, ima za cilj upravo dehumanizaciju svakog onog ko se usudi da misli izvan „politički korektnog“, globalističkog (Imperijalnog), “režima istine“. Tolerancija prema Drugom i drugačijem u ovom diskursu je binarno segregacionistička. Ona apsolutno važi samo za jednu grupaciju, koju činimo Mi, istomišljenici, „evroatlantski“ integracionisti i građanisti. Ali tolerancija apsolutno ne važi za skup naših kritičara, za sve one koji se usude da pruže otpor transnacionalnim strukturama („Imperiji“), a pogotovo za one koji se suprotstavljaju ovdašnjim političkim i ideološkim izvršiocima naređenja briselske i vašingtonske birokratrije.

Te tipične dvostruke strandarde, u moralnom prosuđivanju, uočila je čak i Jelena Milić, direktorka jedne od građanističkih NVO (Centar za evroatlantske studije). U članku, objavljenom u „Danasu“[14], ona je istakla da odgovor redakcije „ni na koji način nije uspeo da opravda sramni potez. Objavljivanje detalja iz privatnog života Aide Ćorović, stvarnih i izmišljenih, prevelika su cena da bi nam Danas dočarao kakva je u stvari Islamska zajednica u Srbiji, što je eto navodno bio cilj koji je opravdao sredstvo. (...)Pre će biti da je ideja bila skandal i tiraž, nešto što Danas malo suptilnije i svrsishodnije već postiže sa svakodnevnim basarocentričnim Basarom“.

Milićeva s pravom uočava da bi „opravdane kritike upućene sada dnevnom listu Danas imale više kredibiliteta i efekta kada bi istim aršinima bio ocenjivan i rad drugih glasila, pa i vlastita istupanja. (...)Tekst omladinke MOK samo je mnogo koncentrovaniji, i time gluplji, oblik onoga što možemo čitati u E-novinama, na primer. Fizički atributi i izbori u vezi s privatnim stvarima poput prezimena ili partnera Ljiljane Smajlović, Olje Bećković i Sonje Liht, da spomenemo sada samo žene, neretko su tema autora E-novina pa i na portalu LDP, pre svega u tekstovima Nenada Prokića. (...)Nisu li slične metode, skoro sasvim bez osude, bile korišćene i u obračunima bivšeg ljubimca Druge Srbije Vladimira Popovića protiv neistomišljenika i „naših“ i „njihovih“? (...)Ni Kusturica ni Jeremić nisu bili pošteđeni povlačenja detalja iz privatnog života, što je inače uveliko urušilo kvalitet kritike njihovog javnog angažmana. I satiričnost, ako se na nju pozivaju, ima svoje granice“.

Sve što se na ovo Milićkino razmišljanje može reći jeste – hvala Bogu da se našao makar jedan glas razboritosti u horu licemernih moralista i neostvarenih medijskih cenzora! Zaista, niko ko hoće da bude dosledan ne može da se, u isti mah, žali što se u nekom listu štampaju lične uvrede na račun osobe A, a da se istovremeno raduje (ili makar ćuti) dok taj list štampa seriju ličnih uvreda na račun osoba B, V i G. Ne može se tražiti zaštita elementarnog dostojanstva ljudske ličnosti samo u slučaju osobe A, ili B, ili V (zato što su „naši“), a da se istovremeno aplaudira sadističkom uništavanju svakog ličnog dostojanstva osobe G, ili D, ili Đ (zato što su „njihovi“). Jer, onda smo kao onaj Hotentot, koji je izjavio da je „dobro“ kada on ukrade krave komšiji, a „loše“ kada komšija to isto uradi njemu.

Ili su, možda,  hotentotski moral i hotentotska politička korektnost baš i rezervisani za samozvane „evropske snage“ u Srbiji? Samo, u tom slučaju, dobro je to reći, kako više niko ne bi imao nedoumica oko prirode jednog lista, njegovog najistaknutijeg autora, i čitavog jednog političkog projekta koji sebe predstavlja kao „drugu“, „bolju“, evropskiju“ i „civilizovaniju“ Srbiju.

 


[8] Čine je sledeće NVO: Centar za regionalizam, Novi Sad, Nezavisno društvo novinara Vojvodine, Centar za razvoj civilnog društva, Zrenjanin, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd-Novi Sad, NVO „Otvoreni licej”, Sombor, Građanska akcija, Pančevo, Građanski fond „Panonija”, Novi Sad i Zelena mreža Vojvodine, Novi Sad.

 

 

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner