Kolumne Slobodana Antonića

Pouke Tominog štrajka

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
petak, 29. april 2011.

Pošto sam poslednji komentar završio rečima da će svaki razboriti čovek iz dešavanja oko Nikolićevog štrajka glađu svakako moći izvući korisne zaključke, pokušaću sada da navedem neke od mojih zaključaka (a čitaoci neka ih uporede sa sopstvenim).

Prvo, mislim da se potvrdio prvi utisak da je Nikolićev štrajk bio nedovoljno promišljeni potez. On je u početku svakako imao dobar marketinški odjek. Ali kako nije kapitalizovan krajnjim uspehom, konačni marketinški rezultati su se ipak pokazali kao pretežno negativni. Pretpostavljam da je naprednjačka procena bila da će Nikolićev štrajk proizvesti takav bes javnosti prema vlasti i stvoriti takav medijski i politički pritisak, da će Tadić jednostavno morati da obeća izbore za 18. decembar. Takva procena se, međutim, pokazala kao pogrešna. Naprednjaci su verovali da ih javnost voli zbog njih samih, da će pretnja samopovređivanjem lidera SNS užasnuti publiku i da su prevremeni izbori stvarni prioritet birača. Nisu shvatali da ih javnost voli samo u meri u kojoj mrzi ovu vlast, da ih publika podržava kao političare, ne kao fanatike ili očajnike, a da su prevremeni izbori za većinu garđana samo forma, ne i suština problema. Nisu shvatali da je podrška koju uživaju u javnosti „plitka“, te da oni silni procenti koje im daju agencije nisu izveštaji o brojnosti njihove slepo poslušne vojske, koja „verno skokom, kud god oni okom“. Sličnu grešku je, devedesetih, pravio i Vuk Drašković. Zato je tu deceniju i završio s 3 posto glasova.

Pošto javnost nije reagovala onako kako su naprednjaci mislili da hoće, neko je morao da bude kriv. Stoga su za krivce proglašeni analitičari. U tom svetu doista ima svakojakih pojava. Ali, analitičari svakako nisu krivi što se narod nije rasplakao nad zlohudom sudbinom naprednjaka, izašao na ulice i uneo ih u vladu na svojim ramenima. Analitičari koji drže do istine i struke – a u njih neskromno svrstavam i nas iz NSPM – samo su pošteno rekli ono što su videli: pogrešan politički potez koji se mora završiti neuspehom. Neki drugi analitičari, koji se predstavljaju i kao ekonomisti ili sociolozi, iskoristili su priliku za raspredanje uobičajenih (i već otužnih) evroreformskih mantri – blokiranje puta u EU, propast stranih investicija, povratak u devedesete... Ali, šta su drugo naprednjaci očekivali? Da ih verodostojni analitičari proglašavaju lepim i plavim samo zato što su opozicija? Ili da će ih pseudoanalitičari poštedeti iako su opozicija? I ovde su naprednjaci omanuli. Pogrešna procena naprednjaka i u ovoj stvari samo je još jedan pokazatelj izvesnih ograničenja u njihovoj generalnoj političkoj oštroumnosti.

Treći moj utisak tiče se onih retkih komentatora koji su pokušali da brane Nikolićev potez. Kada svi poviču isto, zaista nije lako izaći i reći nešto drugo. Utoliko moram da cenim tu vrstu javne hrabrosti. Štaviše, neke odbrane Nikolića napisane su baš lepim stilom. Hegel kaže da se nečija inteligencija upravo i vidi u tome što se može uverljivo braniti svaka pozicija. Utoliko još više cenim takve pokušaje. Ali, ako je nešto belo, i svi kažu da je belo, onda za onu nekolicinu koja kaže da je to zapravo crno moram da zaključim da ili vežba retoriku, ili da ima neuobičajeno poimanje „crnog“ i „belog“. Za mene je i jedno i drugo svakako moralno legitimno (mada ne i epistemički). Ali nikako nije legitimno (pa ni uljudno) da sada poneko od tih koji su tvrdili da je stvar crna počne da optužuje one koji su tvrdili da je stvar bela kako su „petokolonaški analitičari“. E to već nije fer, pogotovo kad se takve kvalifikacije stavljaju u kontekst „napada na Tomu, Koštunicu i Dveri“. Da li se time uvodi nekakav novi kriterijum za prepoznavanje „petokolonaških analitičara“? Da li su to sada svi oni koji se usude da kritikuju „Tomu, Koštunicu i Dveri“?

Ovde već moram da zastanem jer, se u ovoj stvari nalazim nekako i lično pogođen. Da, ja sam kritikovao i Tomu, i Koštunicu i Dveri. I da, ja sam rekao da je stvar bela, iako su to rekli i „režimski mediji“. Pa šta? Već mi je muka od optužbi da svako ko kritikuje neki potez opozicije time radi za vlast. Kao da neko opet hoće da nas vrati u leto 2000. godine, pa da svi pričamo kako je važno jedino to da ova vlast ode. Pitam se zar ništa nismo naučili iz svog iskustva sa DOS-om, sa 5. oktobrom i sa onih 18 lidera – od Čanka do Čede Jovanovića – koji su nam zaseli na grbaču samo zbog tadašnje priče kako je „najvažnije da sklonimo vladajući režim“? Posle 5. oktobra ta priča je ispričana. Većina ljudi je videla kako su prošli s tom tezom, pa više u nju neće da veruje. Stoga za mene ovo prestaje da bude pitanje različite interpretacije političke stvarnosti, koju daju „javni intelektualci“ (kako ih je zvao Sveta Stojanović). Ovo je pitanje generalnog stava. Hoćemo li opoziciji 2012. dati kart blanš, kao što smo to (pogrešno) uradili 2000? I hoćemo li to uraditi da bismo, onda, 2013. zakukali da smo izigrani, kao što smo to već učinili 2001?

Ja mislim da je to pogrešno i neinteligentno, ali dopuštam svakome da ostane pri svom načinu razmišljanja. Ono što, međutim, ne dopuštam jesu kvalifikacije da svako ko tako ne misli pripada „petoj koloni“. To je već neuljudno, i to već baca senku na svu stilističku veštinu, upornost i opozicionarstvo. Mislim da zadatak „javnog intelektualca“ nije da nekoga sklanja sa vlasti, da bi drugoga doveo na vlast. Zadatak „javnog intelektualca“ je, valjda, da jača javnu racionalnost i oštrinu političke i moralne percepcije javnosti. Obnavljanje priče o tome da je „najvažnije da ovi odu“, te da svako ko to ne shvata zapravo radi za vlast, jeste proizvodnja onog hegelijanskog saznajnog mraka u kome su sve krave crne. I u kome umesto jedne loše vlasti rizikujemo da dobijemo drugu istu takvu, ili još goru. To je naracija koja se ne može završiti drugačije do optužbama na račun samog naroda, kako je on kriv za popast projekta jer, eto, nije na vreme shvatio veličinu vođe i nije bio dovoljno dostojan širine njegovih vizija. Nemam ništa protiv da javni intelektualci govore na stranačkim mitinzima „Tome, Koštunice i Dveri“. Ali imam da posle toga drže lekcije kako je neko „petokolonaški analitičar“ jer nije razumeo svu genijalnost naprednjačkog poteza sa Tominim štrajkom glađu. Žao mi je, ali taj potez je bio neozbiljan. I niko ne može, samo zato što je opozicija i što je ova vlast korumpirana i trula, da očekuje da će ozbiljni ljudi da hvale njegove neozbiljne poteze. (Pogotovo se to ne može očekivati od analitičara iz NSPM).

Konačno, moj četvrti utisak tiče se budućnosti naprednjaka (a i svih nas sa njima). Ovo je prelomni trenutak – da li će se iz greške izvući pouke, ili će se arogantno nastaviti dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Od samog početka, moram to da kažem, bilo je neke nesolidnosti, pa pomalo i izveštačenosti, u pravcu kojim je išao SNS. Oni su sve stavili na kartu umivenog marketinga, retoričkog opozicionarstva i briselizovanog evropejstva. I sa jednim, i sa drugim, i sa trećim, oni su postigli maksimum – širokih (premda plitkih) tridesetak i nešto posto glasova. To je izuzetno mnogo, to je pravi podvig, ali više od toga se ne može. Naprotiv, ako vlast ne napravi neku veću grešku i ako SNS ne smisli nešto novo, rejting naprednjaka, posle ovog neuspeha, teško da će ostati tu gde jeste. SNS je održavao temperaturu opozicionog nezadovoljstva kroz peticije i mitinge kojima su se zahtevali prevremeni izbori. Nikolićev štrajk glađu je bio vrhunac te akcije. No taj vrhunac se nije završio uspehom. Jedna matrica delovanja je istrošena, mora se tražiti druga.

Treba razumeti da su se naprednjaci čvrsto držali teme prevremenih izbora jer ih je ona jasno pozicionirala nasuprot vlasti, delujući kao oštra opoziciona kritika „Tadićevog režima“. Oni su morali bežati od svih drugih tema, jer bi se u svakoj od njih videlo da praktično nema programskih razlika između SNS i DS. Takođe bi se videlo da kadrovi SNS – koji su, u poslednje vreme, u pravom stampedu pojačani prononsiranim NATO lobistima, besramnim državnim karijeristima i radioaktivnim talogom polit-ekonomskih parazita – ne ulivaju poverenje da će nova vlast biti manje korumpirana ili štetočinska od stare. Zato su naprednjaci i pričali samo: „izbori, izbori“. Jer, svaka bi ih druga priča uvalila u nevolju da moraju da nešto stvarno kažu o programu i o ljudima. Sa pričom o prevremenim izborima je, međutim, posle Tominog štrajka gotovo. Mora se smisliti nešto drugo. Ali šta?

Za politički život Srbije bi bilo najbolje ako bi naprednjaci, kad već neće da predstave svoj program, barem napravili „vladu u senci“. Kao i u svim velikim strankama, i u SNS ima mnogo časnih i stručnih ljudi. Ali, takođe, tu ima i mnogo nečasnih, i nestručnih. Bez programa koji bi obavezivao, jedina garancija biračima da, zaokružujući SNS na glasačkom listiću, neće ponovo kupiti mačku u džaku (i za ministra vojnog dobiti NATO lobistu, a za ministra ekonomije stečajnog terminatora bogatih državnih firmi), jeste institucija vlade u senci. Pošto je sada jasno da izbori neće skoro, najlogičnije bi bilo da naprednjaci pripreme i javnosti predstave tim koji će za godinu dana preuzeti vladu. Tako će javnost razgovetnije moći da sagleda šta dobija, a šta gubi, ako glasa za SNS.

Ali teško da će naprednjaci to uraditi. Oni su do sada mnogo postigli samo političkim marketingom i opozicionom retorikom. Stoga nema izgleda da od toga tako lako odustanu. Verovatno ćemo i nadalje gledati varijaciju na istu temu – ova vlast je nikakva, treba što pre da umesto njih dođemo mi. Ali, ma koliko da je Tomino i Vučićevo da budu neodređeni i neobavezujući, toliko mora biti i naše – mislim na kritičke komentatore i na publiku koju ne mrzi da misli – da ih pažljivo analiziramo i procenjujemo. Pa ko duže izdrži. Verujem da smo mi, komentatori i čitaoci NSPM, stekli već dovoljno kondicije da se ne bojimo još jednog političko-medijskog izazova.

 

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner