Početna strana > Rubrike > Kolumne Slobodana Antonića > Iz arhive - Zlo se vratilo, i šta sad?
Kolumne Slobodana Antonića

Iz arhive - Zlo se vratilo, i šta sad?

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
subota, 23. april 2016.

Kada je Đorđe Vukadinović u Utisku nedelje izjavio da mu današnji politički život „liči na vremena za koja smo mislili da su prošla“ (jer, „vratio se Stanko Subotić, najavljeno je vraćanje Slobodana Radulovića, tu je Vladimir Beba Popović...“, pa i Goran Vesić), notorne E-novine su sa ponosom uskliknule da bi zapravo bilo sjajno ako bi se vratilo „vreme vladavine srpskog premijera, likvidiranog atentatom 12. marta 2003“.

I dok E-novine, sudeći po smeru njihove propagande, očigledno vide Vučića kao novog Đinđića, a SNS kao novi DOS, mene čitava ova naša naprednjačka epopeja neodoljivo podseća na sve što se zbivalo još pred kraj naše Prve republike (1944-1990) – dakle 1988. godine, i docnije. Sve je tu: od stvaranja režima lične vlasti, preko tipa ljudi iz kadrovskog okruženja Glavnog političara, uniformnosti i bezobzirnosti medijske propagande, pa sve do eksploatacije ideoloških obrazaca kojima se opravdava grupno (klikaško) zaposedanje i korišćenje državnih resursa i sinekura.

Ta 1988. godina bila je vreme izuzetne popularnosti Slobodana Miloševića. On je probudio mnoga očekivanja u narodu. Sistem je bio okoštao i ozbiljno kompromitovan, a Milošević je nudio „brza rešenja“ i „antibirokratsku revoluciju“. Izgledao je doista kao političar „drugačijeg kova“ u odnosu na sklerotične i dosadne komunističke funkcionere. No, u paketu sa „našim Slobom“ i „događanjem naroda“, išla je zapravo čitava vojska ambicioznih i bezobzirnih mediokriteta, nameračenih da popune sva viša mesta u komunističkoj nomenklaturi.

Ono što je posebno iritiralo razuman svet bilo je jedno nepodnošljivo licemerje koje je pratilo upravo nastupe ljudi iz Miloševićevog okruženja. Toj pseudoboljševičkoj kamarili usta su bila prepuna kritike birokratije, „antibirokratske revolucije“ i svetle budućnosti koja nas čeka. U tu „svetlu budućnost“ spadala su najraznovrsnija čudesa: od „švedskog standarda“, do „10.000 dolara po glavi stanovnika“. Dobro se sećam prve stranice „Politike“, na kojoj je krupnim slovima, preko tri stupca, stajao naslov: „Srbija pravi turbomlazni helikopter“!

No glavni preduslov za divote koje će nas ubrzo zapljusnuti bio je taj da oni preuzmu svu vlast. Kada su, posle 8. sednice, zaposeli sve funkcije u „užoj Srbiji“ mogli su sasvim lepo da pokažu šta znaju. Ali, usledila je galama da društveni prosperitet u Srbiji ne može da nastupi sve dok oni ne zaposednu i sve funkcije u obe pokrajine. Kada su, tokom 1988. i 1989, preuzeli pokrajine, opet nije moglo biti napretka – sada im je nedostajalo da upravljaju i federacijom. A kada su, negde 1992, dobili i federaciju (tj. ono što je od nje ostalo), onda su počeli da se vade na sankcije, rat, opoziciju, neposlušne Srbe u krajinama, i na šta sve još ne...

Nekako istu matricu propagande, licemerja i alavosti vidim i sad. Ono što je 1988. bio „turbomlazni helikopter“, danas je „grad na vodi“. Ono što je onomad bila „antibirokratska revolucija“, danas je „borba protiv korupcije“. Ono što je onda bilo „događanje naroda“ sada je „rušenje žutih“, a onaj nekadašnji „švedski socijalizam“ sada se pretvorio u „ulazak u EU“. Onoj nekadašnjoj kamarili smetalo je što nemaju vlast u federaciji, a ovima danas smeta što nemaju svu vlast u Beogradu, Vojvodini i parlamentu, te posebno što nemaju premijera („jer bismo onda brže sprovodili reforme“).

Kao što je to dobro primetio Branko Pavlović, naprednjački lovci na sinekure neprestano stvaraju privid „novog početka“ koji će nas konačno odvesti u obilje „čim se počiste žuti sa vlasti“ „odmah po rekonstrukciji vlade“, „ubrzo posle izbora“... „Tako se na obično pitanje – pa kad će više to bolje? – daje besmisleni odgovor: evo samo da uzmemo svu vlast“.

A dotle, najvažnija tačka dnevnog reda u našoj (dirigovanoj) javnosti, kao i najvažniji posao naših naprednih političara, ostaju „kadrovska pitanja“ – pre svega pitanje ko će biti smenjen, a ko postavljen na koju funkciju (i, naravno, „kada će već jednom ti izbori“). Naš najzauzetiji političar se u javnosti predstavlja kao neko ko je posebno zauzet upravo teškim poslom kadriranja – setimo se samo da je Vučić, prema izveštaju naših oduševljenih medija, polomio onu čuvenu bravu na vratima baš „u danu dok je radio na finaliziranju spiska svih direktora javnih preduzeća koji bi trebalo da budu smenjeni“. E baš tada, usred tog napornog i odgovornog posla, njemu su došli sa pričom o trinaestoj plati – kakva drskost!

Kompradorski konsenzus

No ima jedna važna razlika – ako već pravimo paralelu sa vremenom „antibirokratske revolucije“ i kraja Prve republike. Država je onda ipak bila suverena. Takođe, postajala je nada da je proces demokratizacije nezaustavljiv i da će narod, samo ako ga iznevere Milošević i njegovi, lako izabrati neko drugo i bolje rukovodstvo.

Danas, međutim, kada nam zakone pišu, a vladu sastavljaju činovnici Vašingtona i Brisela i kada transnacionalne strukture gospodare velikim delom ekonomije (uključiv i medijima), promena loše vlasti uopšte više ne izgleda kao lak posao. Iako formalno počiva na izbornoj demokratiji, sistem današnje Treće republike (Druga je bila ona pod Miloševićem, 1990-2000) tako je podešen – zahvaljujući kontroli nad ekonomijom, društvenim institucijama i medijima – da su „karte već nameštene“. Građanin trenutno može da bira samo između raznih nijansi jedne te iste politike koju zapravo definišu centri moći izvan Srbije: Vašington i Brisel u „klasičnoj“ politici, Vol strit/Siti i MMF/SB u ekonomskoj i socijalnoj.

Pošto je, 2008. godine, najveća antisistemska opoziciona stranka (SRS) pretvorena u još jednu prosistemsku partiju (SNS) i pošto se ta stranka briselskom kapitulacijom (2013) dokazala kao „kooperativna“, u Srbiji je uspostavljen sveobuhvatni kompradorski konsenzus – saglasnost kompradorskih elita u politici, ekonomiji, medijima i u NVO ideologiji. Simbol tog konsenzusa jeste drugosrbijanska „podrška Vučiću i SNS“: od E-novina, preko Nenada Prokića i Nenada Čanka, pa sve do Nataše Kandić.

Kompradorski konsenzus, koji uključuje i aklamativnu podršku Druge Srbije, ne počiva, međutim, samo na činjenici da Aleksandar Vučić praktično obistinjuje sve „vlažne snove“ beogradskih drugosrbijanaca. Reč je, zapravo, o cementiranju „poretka koji radi za nas“ – poretka koji radi za krupni transnacionalni kapital i njegove ovdašnje političke, medijske i intelektualne opslužioce.

Karakter tog istinskog gospodara koji nam dolazi zajedno sa Vučićem, naprednjacima i propagandom o „borbi protiv korupcije“ najbolje se može videti po „reformskim idejama“ koje nas nekad u formi zakonskih predloga, a nekad u obliku "probnih balona" neprekidno zapljuskuju od Vučićevih „vanstranačkih ministara“ i njihovih savetnika-eksperata:

- ideja da se ukine obaveza poslodavaca da uplaćuju doprinose svojim radnicima za zdravstveno osiguranje;

- ideja da se uvede pravo poslodavca da može radniku da produži radno vreme do 12 sati bez obaveze da mu plati prekovremeni rad;

- ideja o umanjenju plate za vreme odmora;

- ideja da se uvede obaveza radnika da bude 24 sata dnevno dostupan svom poslodavcu i spreman da se odmah pojavi na radnom mestu (što se takođe neće računati kao prekovremeni rad).

ideja o uvođenju prava poslodavca da može radnika da šalje, bez roka najave, na po 3-4 dana godišnjeg odmora;

- ideja o svođenju državnih penzija na maksimum 200 evra mesečno;

- ideja da je „oko 30 odsto zaposlenih (ili 140.000 ljudi) u javnom sektoru višak“, koje onda, naravno, treba otpustiti i tako „uštedeti 10.000 evra po radnom mestu“.

Taj pravi gospodar, koji nam, dakle, dolazi baš u čizmama našeg „antikrupcionaškog revolucionara“, podržaće, razume se, pretvaranje i medija u transmisione kaiševe novonastalog ministarstva propagande. Jer, šta mari ako je u srpskim novinama vest da Mimi Oro ima novi post na fejsbuku, a nije vest kada se najmoćniji srpski političar ekspresno razvede i oženi (što neodoljivo podseća na revolucionare iz 1945. koji su se oslobađali svojih „šumskih drugarica“ i ženili beogradskim balerinama). To će značiti, onda, da mejnstrim mediji – i u mnogo važnijim, ekonomskim ili socijalnim pitanjima – neće zamarati narod drugačijim mišljenjima. Poput onog da je javni sektor Srbije zapravo među najmanjim u Evropi (a i najlošije plaćen). Ili da će oporezivanje viših plata samo u javnom, ali ne i u privatnom, sektoru, dovesti do toga da se najkvalitetniji lekari i profesori oteraju kod privatnika – gde će lečiti ili predavati deci samo onih koji imaju para.

Ali, baš o tome je reč. Iza privlačne maske „borbe protiv korupcije“ krije se uspostavljanje sistema diktata krupnog stranog kapitala i njegovih ovdašnjih dobro plaćenih opslužilaca. Taj diktat će značiti konačnu podelu Srbije na dva (nejednaka) dela. Na „dobitnike“, koji „sarađuju“ i koji, na osnovu „saradnje“, dobijaju normalne („evropske“) plate i penzije, pa dakle mogu sebi priuštiti normalnu hranu, normalno zdravstvo i školstvo, te normalni odmor. I na „gubitnike“ koji se „nisu prilagodili“, koji su „tržišno slabo upotrebljivi“ ili prosto „odbijaju saradnju“, pa stoga dobijaju „afričke“ plate i penzije, jedu zatrovanu hranu, šalju decu u loše škole, leče se u sirotinjskim bolnicama, a svoje šihte od po 3-4 dana odmora provode čekajući da im poslodavac ponovo cimne uzicu i pozove ih na rad.

Izbori – uvod u promenu Ustava i ulazak u NATO

Najavljene izbore – to je makar jasno svima sa malo mozga – Vašingterna može odobriti samo pod uslovom da iz nje izađe parlament (i vlada) koji će promeniti Ustav. A to znači, izbaciti Kosovo iz preambule, regionalizovati (čitaj: konfederalizovti) Srbiju, omogućiti „istopolne brakove“, dodati latinicu kao službeno pismo (latinicom je bio ispisan „srpski deo“ zvaničnog panoa na otvaranju pregovora u Briselu, 21. januara – toliko o „čuvanju identiteta u EU“) i šta još sve ne. Drugi uslov za izbore jeste da Beograd otpočne proces napuštanja vojne neutralnosti i da se strateški okrene ulasku u NATO pakt. A to će, u praksi, značiti postizborno „otvaranje debate o strateškoj bezbednosti“ (čitaj: početak NATO propagande), što će se završiti, naravno, donošenjem odgovarajuće NATO rezolucije u skupštini Srbije.

U tom smislu, od sadašnje „proevropske“ parlamentarne opozicije na predstojećim izborima čovek jednostavno nema šta dobro da očekuje. Vladimir Milutinović je tu „opoziciju“ duhovito opisao u članku pod nazivom „Strategija opozicije za sledeće izbore“. Ta „strategija“ se sastoji iz jednostavne lozinke: „Care, care, gospodare, Vučiću: Primi nas u koaliciju!“, praćene sledećim programom: „Mi:

1. nećemo tražiti mesto premijera;

2. nećemo se buniti zbog Zakona o radu;

3. nećemo se buniti ni zbog jednog zakona;

4. nećemo da pričamo o prošlosti;

5. ako treba, nećemo da pričamo ni o budućnosti;

6. nećemo ni slova o tabloidizaciji;

7. podržaćemo sve bolne rezove (koga boli nek’ se buni);

8. mi imamo kadrove;

9. ko je taj Đilas, ko, ko?

10. nema govora o kultu ličnosti Vaše, Vaša Visosti“.

A što se tiče patriotske opozicije, parlamentarne ali i neparlamentarne, ona, nažalost, i dalje demonstrira priličnu političku nezrelost i odsustvo kapaciteta za širu političku akciju. Osnovni njen problem je sumnjičavost i zavađenost (spontana, ali i indukovana) – baš po Monti Pajton modelu iz „Žitija Brajanovog”. Da posetim, u montipajtonovskoj Judeji protiv okupacije Rima bore se: Narodni front Judeje, Judejski narodni front, Narodnjački front Judeje (ovu grupu čini samo jedan starac), Judejski narodnjačko-narodni front, te Kampanja za slobodnu Galileju. I sve su ove frakcije mnogo više zavađene među sobom – ulažući ogromnu energiju da objasne narodu „suštinske razlike“ između Narodnog fronta Judeje i Judejskog narodnog fronta – nego što se efikasno bore protiv okupatora.

Poseban problem – ali koji je u vezi baš sa akcionom blokiranošću patriotske opozicije – jeste ideologija koja hara po patriotskim medijima (pretežno sajtovima). Da, problem je ideologija – ma šta da nam pričaju razni postmodernisti o „kraju ideologija“. Tačnije, problem su dve maligne i destruktivne ideološke krajnosti koje dominiraju u alternativnom političkom sajber prostoru patriotske politike.

Prva maligna ideologija je kriptoanalitičarski fatalizam. Ona se sastoji iz mantre da je „Imperija superiorna, a Srbija pod njenom punom okupacijom“ (Recimo, Dragomir Anđelković u Utisku nedelje). Ta ideologija veli da smo „mali i slabi“ i da „ne možemo ništa da učinimo“. Uopšte, uzaludno je batrgati se pred takvom silom, „treba se primiriti i sarađivati dok ne dođu bolja vremena“. A baš to dovodi do zaključka da je „realni patriotizam“ zapravo jedino – sadašnja politika naprednjaka. Podrška SNS-u (čak i kada ispunjavaju sve zahteve okupatora), po našim kriptoanalitičarima, zapravo je „dobra za narod“, jer – pazite sad argument – „samo moćni Vučić, sutra kada kucne čas, može da napravi preokret“ (Jao logike!). Zato su svi koji govore protiv Vučića i SNS zapravo „ludaci, žuti plaćenici ili prosto rade za Imperiju“.

Nemojte imati sumnje da su nosioci ove ideologije za svoj destruktivni rad među ionako već zbunjenim i demoralisanim patriotama obilato nagrađeni od strane režima – između ostalog i „masnim kopitom“ od pet miliona dinara (oko 47.000 evra), koje je onomad, za samo jedan projekat, dobio njihov novoformirani NVO.

Druga maligna ideologija, koja razarajuće deluje na većinu patriotskih sajtova, jeste vulgarizacija političkog aktivizma. Reč je o redukciji politike na pseudo-aktivizam, koji po pravilu poprima formuverbalnog radikalizma i egzibicionizma. Po ovoj ideologiji, sve je „jasno kao dan“, ne treba ni o čemu više pisati niti misliti, ne treba trošiti vremena ni na kakvu analizu, a još manje na promišljanje političkih ili čak sistemskih altrenativa. Rešenje je prosto i „svi ga znaju“: „treba uzeti motke u ruke, pa na ulicu“. Svi koji i dalje nešto misle i pišu zapravo su samo „mrsomudi“ ubačeni da „zaluđuju narod“.

Najlepše od svega je da ti verbalni heroji motke i ulice, pri tome, očekuju da neko drugi sve to odradi. Dakle, neko drugi će napraviti organizaciju (koaliciju), okupiti ljude, napraviti plan akcije, povezati se sa globalnim saveznicima, izvesti revoluciju, zameniti stari sistem novim (prethodno ga, naravno, osmislivši) – dok će oni sami mirno da nastave da kucaju na tastaturi svoje junačke „ma-samo-motka-i-ulica“ komentare (i to isključivo pod pseudonimom). Pri tome će nepogrešivo zahtevati „da se dela“ u vremenu kada treba misliti i razgovarati, a „da se misli i razgovara“ baš u vremenu kada treba odlučno delati.

Šta dalje?

Ovo što nam se sada dešava je kao šumski požar – moramo se zajedno spasavati i moramo zaboraviti sve razlike.

Ovo ne važi samo za parlamentarnu i vanparlamentarnu patriotsku opoziciju, to važi i za svaku drugu moguću opoziciju.

Jer, ovaj režim ne ruši samo naše elementarne nacionalne interese, on uništava i elementarne ekonomske (socijalne) interese gotovo svih slojeva stanovništva (osim kompradorske elite), kao što potkopava i demokratiju, pa i elementarne slobode.

Zato opoziciju takvom režimu moraju da čine ne samo patriotske političke snage (koje mejnstrim mediji često nazivaju „desnicom“), već i politički (ili sindikalni) predstavnici radništva i svakog drugog radnog sveta (dakle, istinska „levica“), kao i politički predstavnici liberalne i prodemokratske inteligencije i srednjih slojeva („politički centar“). Kompradorskom konsenzusu kapitala, moći i ideologije, uspešno se može suprotstaviti samo narodni front objedinjenih nacionalnih, socijalnih i demokratskih snaga.

Već stvaranje samo nečega što liči na narodni front bio bi veliki uspeh i moglo bi zaustaviti mnoge „reformatorske ideje“. Takođe, objedinjeni ili makar usaglašeni (koordinisani) nastup „antisistemske opozicije“ (tj. antirežimskih snaga) na sledećim parlamentarnim izborima mogao bi onemogućiti kompradorsku „ološ elitu“ da osvoji dvotrećinsku većinu u skupštini, te bi tako mogla biti zaustavljena predviđena natoizacija i parcijalizacija Srbije.

Ne treba, naravno, imati iluzije da će se to moći lako izvesti. Problem nije samo u našoj (često indukovanoj) sumnjičavosti i poslovičnoj zavisti, već i u odsustvu elementarne kulture samoorganizovanja. Svi čekaju da neko drugi nešto preduzme i da uradi posao umesto njih. Malobrojni su primeri udruživanja i sistemastskog rada – mada oni uvek daju rezultat.

Recimo, ovaj članak ne biste mogli da pročitate da nije upornosti jedne grupe intelektualaca koji već 20 godina štampaju knjige i naučni časopis (Nova srpska politička misao: časopis za političku teoriju i društvena istraživanja), a već 12 godina uređuju i održavaju ovaj informativni portal (sa prosečnih 10.000 individualnih poseta dnevno). Nas niko nije projektovao i finansirao. Sami smo se organizovali i uložili sate svog slobodnog vremena. I rezultata ima – uključiv i izvestan ugled i uticaj koji smo stekli u javnosti.

Drugi pozitivan primer je verovatno grupa ljudi oko Dveri i još poneko. Zašto toga nema više? Zašto mnogi mladi i obrazovani ljudi – ali ne samo oni – neprestano nešto komentarišu, kukaju i zakeraju, a nikako da se umreže i nešto preduzmu? Zašto takvih grupa nema još više na autentičnoj, socijalnoj „levici“? U društvu u kome je industrijsko radništvo masovno likvidirano (u smislu zanimanja), a oni koji su ostali da rade kod privatnika imaju status engleskog sluge iz 17. veka, moglo bi se očekivati da sve vrvi od udruženja za samopomoć ili za sindikalnu akciju. Ali, slabo ili gotovo ništa od toga. Takođe, gotovo sva naša univerzitetska inteligencija sebe voli da predstavlja kao političke „levičare“. Ali, skoro da nema intelektualnog kluba koji bi sistematski negovao kritički (antisistemski) socijalni diskurs.

Stoga, ova 2014. godina biće dobra prilika da vidimo na čemu smo. Zlo se vratilo – ne samo u smislu manipulativne prakse iz osamdesetih i devedesetih godina ili kompromitovanih kadrova iz dvehiljaditih. Zlo se vratilo u smislu oživljavanja društvenih praksi koje naše generacije i ne pamte: od nepodnošljive obespravljenosti na radnom mestu, do školovanja i lečenja samo (tankog sloja) najbogatijih.

Ove godine ćemo videti da li različite političke snage otpora mogu da se organizuju i povežu. Ili ćemo, možda, doživeti još jedan poraz. Poraz koji bi mogao značiti i potpuni politički, ali i ideološki bankrot sadašnje generacije i srpskog društva u celini. 

 

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner