Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Dani kada Srbi postaju Nemci
Komentar dana

Dani kada Srbi postaju Nemci

PDF Štampa El. pošta
Gorislav Papić   
utorak, 31. avgust 2010.
(rts.rs 31.8.2010)

Barem 15 dana koliko traje prvenstvo sveta u košarci i građani Srbije mogu da se osećaju kao da su veliki i moćni, kakvi su bili na geopolitičkoj i košarkaškoj pozornici tokom Hladnog rata.

Englezi ih zovu Germanija, Španci Alemanija, sami sebe nazivaju Dojčland, a Srbi je zovu Nemačka. Navodno, slovenska plemena nisu razumeli germanska pored kojih su živeli na jugoistoku sadašnje Nemačke pa su ih nazvali nemima. Taj naziv se prvi put pojavio u češkom a posle prelazi i u druge slovenske jezike. Vekovi su prošli ali Srbi i Nemci nikako nisu uspevali da se razumeju; najdrastičnije se to moglo videti u dva svetska i jednom građanskom ratu, a svakog dana možemo naći primer da uglavnom sve što Nemac jeste, Srbin nije i obrnuto.

Najčešće ta razlike ide na srpsku štetu, oni su veliki i bogati, mi želimo bar jedno od to dvoje pa bi to valjda trebalo da prihvatimo kao neminovnost u lancu ishrane. Ali, Srbi ne prihvataju tako lako poput drugih sličnih država ulogu objekta već bezobrazno snevaju da su veliki i jaki, maštaju da i oni mogu da budu Nemci.

I mogu. I to jesu, i to ne "Nemci godine nulte", što je bila uloga koja se nudila Srbiji već oni Nemci koji su iznad svih, koji nikad ne odustaju i koji najčešće pobeđuju. Mogu, bar na izduženom, čudno iscrtanom pravougaoniku nad koji su se nadvile dve izdignute korpe (eng. basket) kroz kojih je cilj proturiti loptu (eng. ball). Reč je o drugoj, najpopularnijoj igri na svetu koju Srbi nazivaju košarkom.

U onoj prvoj, najpopularnijoj igri postoji izreka koja se pripisuje Geri Linakeru da je fudbal igraju dva tima, 22 igrača a da uvek pobede Nemci. Ne Brazilci koji imaju najviše titula svetskih prvaka, oni uvek imaju sve razloge da se od njih očekuje pobeda, već Nemci koji pobeđuju i kad seto od njih ne očekuje. Košarkaška parafraza ove izreke mogla bi da glasi da je to igra u kojoj nastupaju dva tima, 10 igrača a uvek pobede Srbi ili preciznije rečeno građani države čiji je glavni grad Beograd.

Dakle, ne Amerikanci nego Srbi. S tom razlikom što je Nemačka tri puta bila prvak sveta a Jugoslavija odnosno Srbija šest puta. Slučaj komedijant je namestio da se ove godine Nemci i Srbi nađu u istoj grupi i na fudbalskom i na košarkaškom šampionatu sveta. Na mundijal u Južnu Afriku Nemci su došli kao evropski vicešampioni ali sa jednim novim, mladim timom, bez povređenog kapitena i najboljeg igrača. I uprkos tome, pobeđivali su redom i bez milosti, igrali najlepši fudbal, što ih ranije baš i nije krasilo i bili su verovatno najveće iznenađenje šampionata.

Da se prisetimo, prvo je demolirana Australija i kad su svi već sa strahopoštovanjem počeli pričati o moćnoj Nemačkoj usledio je pomalo nesrećan ali sasvim zaslužen poraz od Srbije. Nemci ne bi bili to što jesu da ih je to demoralisalo nego su pobedili prvo Ganu, onda u velikom meču velikog rivala Englesku, u četvrtfinalu su zgromili Argentinu, zatim izgubili od najboljeg tima sveta Španije i u borbi za bronzu savladali su Urugvaj.

Tomas Miler proglašen je za najboljeg strelca i najboljeg mladog igrača prvenstva, Ozil i Kedira odličnim igrama obezbedili su prelazak u Real iz Madrida, selektor Lev je dobio novi ugovor sa reprezentacijom Nemačke. U košarci je Srbija na Svetsko prvenstvo došla kao evropski vicešampion ali sa najmlađim timom na prvenstvu, sa kažnjenim kapitenom i najboljim igračem ali i bez nekoliko vrhunskih igrača koji iz razoraznih razloga nisu na košarkaškom mundijalu (Stojaković, Miličić, Rakočević).

I  prvo je demolirana Angola i kad su svi već sa strahopoštovanjem počeli pričati o moćnoj Srbiji usledio je pomalo nesrećan ali sasvim zaslužen poraz od Nemačke. Srbi u košarci ne bi bili to što jesu da ih je to demoralisalo već su u sledećem meču zgromili Jordan razlikom koja se retko viđa na ovakvim takmičenjima. Uz to Srbija sada u Turskoj igra i onakvu košarku, kakva je ranije nije krasila. U košarci na pozicijama jedan i dva igraju tehnički najobučeniji igrači, rasni šuteri i strelci a pogotovo je u našoj reprezentaciji uvek bilo igrača uvek sposobnih da od 10 šuteva pogode osam ili devet čak i kad ih mamurne dovedete u dvoranu.

A sada na tim pozicijama imamo i košarkaše poput Stefana Markovića i Ivana Paunića koji se ne usuđuju da pogledaju na koš kad dobiju loptu, a da od deset šuteva pogode četiri ili pet ne mogu ni na kompjuterskoj igrici. Ali selektor Dušan Ivković je i takvim igračima našao mesto u ekipi i to za sada sve funkcioniše tako da možemo da se nadamo košarkaškoj verziji nemačkog fudbalskog puta u Južnoj Africi. Ono što je su za Nemce radili Ozil i Kedira, za Srbe bi mogli Tepić i Bjelica, Miler bi mogao da bude Veličković, pogotke na visinu i iskustvo poput Kloseovih mi očekujemo od Krstića...

E, sad, da je još onoj Nemačkoj bilo moguće pridodati fudbalera tipa Lea Mesija da li bi im granica bila polufinale?

A ova Srbija ima košarkaškog čarobnjaka u liku i asistencijama Miloša Teodosića. Lako je pomisliti ono što nismo ni smeli pa smo dočekali u Atini 1998. I Indijanapolisu 2002. godine. No, sve ove sličnosti možda su samo slučajne i možda će ih neki porazi Srbije narednih dana poslati u "risajkl bin". Ali, barem 15 dana koliko traje prvenstvo sveta u košarci i građani zemlje čiji je glavni grad Beograd su mogli da se osećaju kao da su veliki i moćni, kakvi su bili na geopolitičkoj i košarkaškoj pozornici tokom Hladnog rata.

Kada su nas prethodnici Gvida Vestervelea tretirali sasvim drugačije.

A kakvi smo ostali samo u košarci.