Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Dilema o trećem predsedničkom mandatu
Komentar dana

Dilema o trećem predsedničkom mandatu

PDF Štampa El. pošta
Slobodan P. Orlović   
četvrtak, 03. maj 2012.

Među aktima koje je donela Republička izborna komisija (u daljem tekstu: RIK) u vezi sa izborima za predsednika Republike - o obrascima, boji glasačkog listića, naknadama troškova, rokovima..., nekako je najvažnija i ponajviše iščekivana zbirna Lista kandidata za predsednika Republike (Sl. glasnik RS, br. 36/12 od 20. aprila 2012. godine). Listom je konačno utvrđeno da će na izborima učestvovati 12 kandidata.

Svaki od 12 kandidata mora da ispuni striktne uslove kako bi ostvario svoje pasivno biračko pravo: da je punoletan i poslovno sposoban srpski državljanin koji nije biran više od dva puta za predsednika Republike (po Ustavu), da ga je predložio ovlašćeni predlagač i overenim potpisima podržalo najmanje 10.000 građana (po Zakonu), sve to na propisanim obrascima (podzakonski akti RIK-a). Svih 12 kandidata ispunilo je tražene uslove, inače se ne bi našli na objavljenoj Listi.

Ipak, kandidaturu jednog od predsedničkih aspiranata uređuje i Ustavni zakon za sprovođenje Ustava Republike Srbije (donet dva dana posle Ustava 2006. godine, u daljem tekstu: Ustavni zakon). Zašto i taj akt? Zato što je jedan od kandidata već biran za predsednika Republike dva puta, a da bi potencijalno mogao biti izabran i treći put Ustavnim zakonom je propisano (čl. 18) da se poslednji izbor predsednika Republike iz 2008. godine „smatra prvim izborom (...)“. RIK je, dakle, prilikom proglašenja Liste primenila i ovu odredbu Ustavnog zakona.

Izdvajam dva ustavnopravna pitanja koja se ovde moraju postaviti. Prvo, ujedno i prethodno pitanje je pravni odnos Ustava od 1990. i Ustava od 2006, a drugo pitanje tiče se pravne prirode i snage Ustavnog zakona, cenjenih iz ugla Ustava.

Između ustava od 1990. i od 2006., u vezi sa položajem predsednika Republike, postoji sadržinski kontinuitet, nastavak. Običnim rečima reklo bi se da tu nema bitne razlike. Tako, oba ustava ograničavaju broj izbora istog lica za predsednika Republike na najviše dva puta. Takođe, sadašnji Ustav je donet po postupku uređenim prethodnim Ustavom pa među njima nema pravnog prekida (evolucija a ne revolucija). U skladu sa tim je i činjenica da tadašnjem predsedniku Republike (izabranom 2004. godine) nije prestao mandat proglašenjem novog Ustava, 8 novembra 2006. godine, već je trajao i tokom 2007. godine, sve do narednog izbora i početka novog mandata (položena zakletva na Sretenje 2008. godine). Da li je onda tih petnaestak meseci trajao neki, Ustavu nepoznat, „predprvi“ mandat predsednika Republike?

Ustavni zakon treba da sadrži samo norme procesne pravne prirode, ima nižu pravnu snagu od Ustava i, stoga, mora biti u skladu sa Ustavom. Ipak, Ustavni zakon je, mimo opisane ustavne evolucije, ostavio jednom kandidatu mogućnost i trećeg izbora za predsednika Republike. To je učinjeno pojedinačnom pravnom normom koja se iscrpljuje i gasi jednom primenom – na ovim izborima i od strane određenog lica – poslednjeg predsednika Republike. Takvoj normi nije mesto u Ustavnom zakonu jer je broj izbora jednog lica na predsedničku funkciju isključivo ustavna materija. A Ustav jasno propisuje najviše dva izbora istog lica na mesto predsednika Republike što daje najviše dva mandata.  

Ovu ustavnopravnu dilemu ne može i ne treba da rešava RIK jer je ona „samo“ organ uprave, već neko drugi, čini se najpre „čuvar Ustava“, Ustavni sud.