Početna strana > Rubrike > Komentar dana > I dalje se krstim
Komentar dana

I dalje se krstim

PDF Štampa El. pošta
Tadija Nešković   
petak, 19. februar 2010.

Postoji mišljenje da je ono što se proteklog vikenda dešavalo u Gračanici neviđeni skandal, sa trajnim i nesagledivim posledicama po ugled Srpske pravoslavne crkve, samim tim i Srbije, a i srpskog naroda koji je, naivan i priprost kakav jeste, već vekovima slepo zagledan u SPC, iako je ta SPC, kako se sada ispostavlja, jedno polumafijaško udruženje gangsterske strukture i kriminalnih namera. Ne samo da postoji, nego je ovo mišljenje praktično i jedino prisutno u našoj javnosti već danima.

Veću a glasniju glupost odavno nismo čuli. To kako su se nebrojeni komentatori i analitičari zgranuli nad prizorima fizičkog obračuna sveštenih lica predstavlja vrhunac licemerja. To vam je isto kao kada bi neko tuču u Gračanici predstavio kao sjajan marketinški potez, što bi samo bila druga krajnost jednog te istog, infantilnog doživljaja stvarnosti.

Srećom, ovu drugu krajnost još niko nije potegao. Ali, onu prvu, kako je sukob Artemijevih i Atanasijevih pristalica nepopravljiva šteta, čitamo i slušamo sa svih strana. Mnogobrojni "heroji" pisane i izgovorene reči, tzv. analitičari, koji ne smeju ni da pomenu vozni park Čedomira Jovanovića, sada su se ostrvili na imovinsko stanje poslenika SPC, koje utvrđuju do poslednje pare. Oni koji nikada ne bi zbog nekog "zalutalog korova" poput Bojana Krišta dovodili u pitanje sveopšti evroreformski kurs vlastodržaca koji su Krišta postavili i štitili, sada nanovo sumnjiče opravdanost srpske borbe za očuvanje teritorijalne celovitosti, jer, pobogu, vidite kakvi su se sve lopovi u mantijama okoristili o tu našu borbu. Mislioci koji nikada ni pomislili ne bi da se zapitaju ko, koliko i iz kojih razloga finansira kancerogeni nevladin sektor po Srbiji, sada bi detaljno istraživali putešestvije svakog dinara upućenog ka Kosovu i Metohiji. Pravednici, koji su inače puni razumevanja za namrgođene i bezobzirne gorile iz obezbeđenja pojedinih političkih lidera, sada su odjednom pogođeni "divljačkim" i "huliganskim" obračunom monaha u Gračanici.

Da se razumemo, neko bi zaista morao da odgovara za proneverena, zloupotrebljena ili, jednostavno rečeno, pokradena sredstva, koja su, umesto kod ojađenih preostalih Srba na Kosovu i Metohiji, završila na privatnim računima. Takođe, neko bi morao da odgovara i za vrlo neprijatne scene tuče iz Gračanice. Istraga će i u jednom i u drugom slučaju, vrlo verovatno, dovesti do nekoga u mantiji. Taj neko mora da bude kažnjen, srazmerno prekršaju koji je počinio.

I? Da li će to da me spreči da sledeći put pošaljem SMS za gladne srpske mališane na Kosmetu? Neće! Da li ću zbog toga prestati da verujem u opravdanost srpske političko-diplomatsko-pravne bitke za Kosovo i Metohiju? Nikako! Hoću li prestati da se krstim s tri prsta i zdesna nalevo zato što u crkvi u kojoj sam kršten ima, zamislite, i lopova? Daleko bilo!

Taman da se ispostavi da su svi koji su se videli na već proslavljenom snimku tuče u Gračanici profesionalni huligani, neću ni za milimetar biti manji Srbin ili pravoslavac. Kao što onima koji su ih razdvajali nikada neću zaboraviti to što su prethodno okrvavili ruke pripadnicima mog naroda i zdušno učestvovali u komadanju moje zemlje. Niti mi posle svega KFOR i KZK deluju imalo ljudskije, niti mi se SPC čini išta lošijom. Previše su ovo trivijalne i beznačajne rabote da bi me poneo taj malodušni talas nekakve vajne "sramote" i "stida" zbog toga što nacija i crkva kojima pripadam imaju i nečasne pojedince.

To je, da budem iskren, nešto što sam naučio od Zapada. Svojim znamenitim ličnostima i pojavama, zapadnjaci su spremni da oproste mnogo toga lošeg, samo ako se ispostavi da imaju i neku vrlinu. Tako je kabadahija, kavgadžija i nasilnik Vajat Erp uzdignut na nivo heroja Divljeg zapada, samo zato što je ljude ubijao noseći šerifsku značku. Razbojnik Robin Hud ostade upamćen kao simbol pravednosti, jer je plen delio sa ostatkom svoje bande (slično je i sa DŽesijem DŽejmsom). Napoleona, koji je spalio pola Rusije u svom divljačkom pohodu na Moskvu, sada veličaju kao praoca ideologije ujedinjenja Evrope. DŽonu Kenediju američki istoričari spremno opraštaju to što mu je mafija donela pobedu u odlučujućem brojanju glasova u Čikagu, pošto je stradao kao mučenik. Hirošimu i Nagasaki pravdaju zato što su bombe bacili oni koji su ratovali protiv Hitlera. Nemačkoj oprostiše i Hitlera, zato što je četvrt veka kasnije tadašnji kancelar Vili Brant klekao pred spomenikom nacističkim žrtvama u Varšavi. Jedan pozitivan gest dovoljan je uigranim propagandnim mašinerijama Zapada da od đavola naprave sveca.

Kod nas je obrnuto. Koliko god da nam je neka institucija značila i koristila, spremni smo da je, na prvi znak njene slabosti, odbacimo i unizimo. Kao da smo potpuno operisani od osobine koja u savremenom svetu pravi razliku između pobedničkih i poraženih naroda – odanosti.

Srpskoj pravoslavnoj crkvi potrebna je odanost nas, njenih vernika. Jeste, ona scena je bila ružna, kao što će biti preružna i istina o finansijskim malverzacijama koja će, na radost ovdašnjih antihrista i izroda, morati kad-tad da izađe na videlo. I tačno je da će je, protiv nas, iskoristiti nebrojeni mediji kojima ništa nije značio veličanstven ispraćaj pokojnog patrijarha Pavla. Ne molim se često, ali večeras ću zamoliti Gospoda da više ne dozvoli svojim ozvaničenim sledbenicima da se onako brukaju. Ali, sve dok se ne ispostavi da su sveštenici SPC organizovali pljačkaške orgije pod parolom krstaških ratova i blagosiljali koncentracione logore za decu, biću zahvalan roditeljima što su me krstili u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.