Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Igraju li Rusija i Kina u Libiji diplomatsku igru u kojoj je pobednik već poznat?
Komentar dana

Igraju li Rusija i Kina u Libiji diplomatsku igru u kojoj je pobednik već poznat?

PDF Štampa El. pošta
Goran Vujanović   
četvrtak, 07. jul 2011.

Predstavnik Rusije pri NATO paktu Dmitrij Rogozin, koji je i inače poznat po oštrim izjavama koje su upućene na adresu Alijanse, u direktnom programu kanala “Rusija 24” izjavio je da se: “delovanje NATO u Libiji svelo na pokušaje svrgavanja Moamera Gadafija. Aktivnosti NATO odavno su prevazišle okvire onoga što je zamišljeno Rezolucijom 1.973 o Libiji. Sada zdrav razum nalaže da NATO zaustavi svoje aktivnosti i, tim pre, ne uvlači se u taj građanski rat u korist jedne od strana”.[1] U intervju za agenciju interfaks Rogozin je između ostalog izjavio i da je: “nanošenje udara po ciljevima koji nemaju veze sa avijacijom, uključujući sredstva PVO i aerodrome, izlazi van okvira rezolucije UN o Libiji”.[2]

S druge strane, ruski ministar inostranih poslova Sergej Lavrov nešto je blaži u svojim osudama NATO bombardovanja Libije, ali dosledno zastupa “čvrst stav” kada je u pitanju “angažovanje” Severnoatlantske alijanse u ovoj zemlji. On se neprestano zalaže za prekid krvoprolića i započinjanje mirovnih pregovora između zaraćenih strana. Na sastanku u okviru Saveta Rusija-NATO upriličenom u Sočiju 5. jula Sergej Lavrov se zajedno sa ruskim predsednikom Dmitrijem Medvedevim susreo sa generalnim sekretarom NATO pakta Andersom Fog Rasmusenom. Rusija i Severnoatlantski savez nisu uspeli da usaglase stavove po pitanju Libije i tim povodom Sergej Lavrov izrazio je: “nezadovoljstvo Moskve ovakvim razvojem događaja i optužio je NATO da tumači rezoluciju Ujedinjenih nacija, pravnog okvira za vojnu operaciju u Libiji, kako to njemu odgovara”.[3] Lavrov je još 23. maja na sastanku predstavnika ruske diplomatije i pobunjenika insistirao na započinjanju mirovnih pregovora i na “što bržem prestanku borbenih dejstava od strane svih onih koji su sad u njih uvučeni”.[4] “Glas Rusije” zaključuje da je Moskva već “uspela da učini nemoguće: da osvoji simpatije ne samo pristalica libijskog lidera Moamera Gadafija već i njegovih jarosnih protivnika. Upravo takva taktika pre može dovesti do regulisanja konflikta nego bombardovanje Zapada”.[5]

Međutim, da svako gleda svoje interese i da u politici nikada nije bilo ljubavi, niti humanosti potvrđuju i brojne civilne žrtve koje svakodnevno stradaju u Tripoliju i ostalim gradovima Libije u tzv. operaciji „Odisejeva zora“ koja kao i “Milosrdni anđeo” ne predstavlja ništa drugo nego agresiju na jednu suverenu zemlju. Cenu rusko-kineskih diplomatskih igara oko Libije i uzdržanosti u Savetu bezbednosti prilikom donošenja rezolucije o zabrani letenja iznad Libije plaćaju nedužni libijski građani. Naravno, Rusija je kao i Kina sasvim sigurno bila svesna posledica takve rezolucije i kakav će model ponašanja ispoljiti zapadne zemlje po pitanju Libije, ali su se pomenute države ipak uzdržale od veta u Savetu bezbednosti. Zašto, postavlja se pitanje. Odgovor je veoma jednostavan, a glasi dobit koju Kina, a naročito Rusija, može steći svojom ulogom posrednika u budućim mirovnim pregovorima što će doprineti znatnom jačanju ruske spoljno-političke pozicije. Osim toga, ne bi trebalo da zaboravimo ni hipotezu da su Rusija i Kina posredno, svojom neutralnom pozicijom, uvukle NATO pakt u jedan dugotrajni vojni sukob koji NATO teško može dobiti bez kopnene intervencije koja po svemu sudeći neće uslediti. Ovaj sukob može samo oslabiti NATO i njegovu međunarodnu poziciju. Osim toga, neslaganje unutar članica samog NATO pakta se svakim danom sve više pojačava jer se jedinstvo u Alijansi ruši kao kula od karata. Uprkos tome što je NATO pokazao da može da se nosi sa nejedinstvom među svojim članicama, ostaje pitanje koliko će takvo stanje moći da se prolongira.

U saopštenju kineskog ministarstva inostranih poslova navodi se da “Kina izražava žaljenje zbog vojnih napada u Libiji”.[6] Još u martu Peking je saopštio da se mora poštovati teritorijalni integritet Libije i da Savet bezbednosti mora da odluči o daljim potezima. Međutim, ovakav stav je u najmanju ruku prilično dvosmislen jer pre svega kineski analitičari su svakako raspolagali podacima o tome na koji će način Alijansa postupiti u Libiji i da će kako to ruska diplomatija naziva “izaći iz okvira rezolucije Saveta bezbednosti” što na svaki način obezvređuje ovakve zvanične kineske izjave jer se i pokazalo kakav je stav Kina imala u Savetu bezbednosti kada je na red došlo glasanje o uvođenju zone zabrane letenje iznad Libije koja po shvatanju NATO stratega automatski znači i bombardovanje date zemlje. U tom kontekstu, agencija AFP je prenela izjavu predstavnice kineskog Ministarstva inostranih poslova Đijang Ju koja je istakla kako veruje da će “razgovori relevantnih institucija UN dovesti do obnavljanja stabilnosti u Libiji. Mi se protivimo upotrebi sile koje može rezultirati sa još više civilnih žrtava i humanitarnom krizom”, rekla je Điang na konferenciji za novinare.[7]

Rusija je svakako mudro izabrala svoju poziciju posrednika koja joj na međunarodnoj sceni samo može garantovati čvršću poziciju. Naravno implikacija ovoga je da su ruski kao i kineski planeri znali da će NATO istupiti iz okvira Saveta bezbednosti i postupati onako kako to trenutno čini u Libiji, tako da teško možemo da pomislimo da su Rusija i Kina iznenađene i zatečene prekomernom upotrebom sile od strane NATO pakta. Stiče se utisak da su kineska a naročito ruska diplomatija htele da se NATO kompromituje i da pokaže svoje slabosti tako što će se uvući u još jedan dugotrajni rat poput Iraka ili Avganistana kome se kraj ni ne nazire. Međutim, ukoliko je naša teza ispravna, sasvim je ljudski i na mestu postaviti pitanje po koju cenu će Rusija i Kina učvrstiti svoju međunarodnu poziciju? Svakoga dana imamo priliku da se uverimo u to da je cena koju plaća libijski narod ipak previsoka.