Komentar dana | |||
Još jedno lažno predstavljanje Srpske napredne stranke |
![]() |
![]() |
![]() |
utorak, 07. novembar 2017. | |
Ovim činom oni su svakako želeli da nam poruče da je ova stranka ideološki nastavljač i sledbenik istorijskog i političkog nasleđa Napredne stranke. čiji je jedan od istaknutih vođa i osnivača bio Stojan Novaković. Ova bizarna i pretenciozna namera Srpske napredne stranke samo ukazuje na njihovu očajničku težnju da nađe svoje uporište u našoj političkoj tradiciji, bez obzira što to u ovom primeru nema nikakvog smisla i realnog utemeljenja. Uspostavljanje kontinuiteta između Napredne stranke u kojoj su delovali Stojan Novaković, Svetomir Nikolajević, Vladan Đorđević, Milan Piroćanac, Milan Kujundžić, Ljubomir Kaljević i Mita Rakić, sa Srpskom naprednom strankom je sasvim neprimereno i nema nikakvog uporišta u političkom delovanju naprednjaka polovinom 19. i početkom dvadesetog veka. Pre svega, radi se o posebnim istorijskim i političkim okolnostima u kojima je funkcionisala Napredna stranka, težeći da u tadašnje srpsko društvo unese ideje liberalizma i vladavine zakona. O tome je najupečatljivije govorio Boško Mijatović u predgovoru knjizi „Srpski konzervativci 1878 – 1914 godine“. Pogledajmo programske stavove: Osnovni stav naprednjačkog programa iz 1880 godine bio je : „Zakon, sloboda, napredak, to su tri glavne boje zastave koju, evo, razvijamo“. Zakon bi, rekoše morao postati„svetinja i za male i za velike“. Da bi zakon morao postati„opšta svetinja i preći u samu krv građana“ nužno je da im „osnovi“ budu u „svesnome dogovoru“ i uz „javnu kontrolu“. Ovim je sugerisano da bi zakone trebalo da usvaja (i)predstavničko telo(svesni dogovor), a uz kontrolu javnosti. Prisutna je implicitna kritika autokratske države ( pa i kneza Mihaila): „zakoni prestaju biti izvor snage, ako se neprirodno nameću“, pa je nužno da „narod preko izabranih svojih predstavnika ima učešća u javnim poslovima“, što se može ostvariti tek pod pravom ustavnošću i političkim slobodama.
Doduše, neke od navedenih stavova konzervativci dele i s liberalima, tako da napredna stranka poseduje i izražene osobine liberalne stranke.Naprednjačka stranka je bila jedina potpuno prozapadnjačka u Srbiji, pa se borila i izborila za liberalni kapitalizam, što je predstavljalo epohalni rezultat za tadašnju Srbiju, u kojoj su mnogi, od socijalista do radikala, tražili izlaz za Srbiju u patrijarhalnoj tradiciji(zadrugama, opštinama). Kada se sagledaju ovako iznete osnovna idejna polazišta Napredne stranke i njena osnovna politička opredeljenja, svako poređenje sa političkom praksom Srpske napredne stranke čini se grotesknim i izlišnim. Jer ova stranka, vršeći vlast u savremenoj Srbiji, upravo drastično negira političko i idejno nasleđe Napredne stranke Stojana Novakovića i Milana Piroćanca. Jer, mi očigledno danas nemamo situaciju u kojoj je zakon postao svetinja i za male i velike, nemamo svesni dogovor i kontrolu javnosti, ne postoji poštovanje ustavnosti i političkih sloboda, stvarna ministarska odgovornost nije ostvarena, a ne postoji ujamčena potpuna nezavisnost sudske vlasti, izostaje strogo pridržavanje principa zakonitosti, kao i žrtvovanje svih sitnih obzira opštem dobru, ali i iskrenost političkih ubeđenja bez pretvaranja i špekulacije. Boško Mijatović je s puno prava označio Naprednu stranku kao liberalno orijentisanu, što se nikako ne može reći za političko opredeljenje Srpske napredne stranke koja se u svom delovanju oslanja samo na one „ideje“ koje im donose trenutnu pragmatičnu korist, a bez jasnijeg utemeljenja u određenom političkom i idejnom korpusu ideja.Njeno političko delovanje je upravo negacija osnovnih načela demokratije i društva zasnovanog na liberalnim vrednostima. Srpska napredna stranka stvara sistem u kome se ostvaruje uspostavljanje apsolutne vlasti u rukama njenog predsednika koji vrši sada i funkciju Predsednika Republike. Radi se o uvođenje klasičnog primera neoliberalne demokratije u kome se razvija razobručeni kult neprikosnovenog vođe koji ne poštuje osnovne liberalne i demokratske principe: podelu vlasti, nezavisnost sudstva, postojanje funkcionalne kritičke javnosti, ustavnost i zakonodavnu vlast oličenu u Narodnoj skupštini. Zato je i razumljiva potreba Srpska napredne stranke da se po svaku cenu, i to bez ikakvog osnova, osloni na dragoceno političko i istorijsko nasleđe Napredne stanke jer ona i nema svoju jasno određenu i profilisanu ideološku matricu.Što se može videti u stvaranju neprincipijelnih koalicija, preuzimanju različitih i kontradiktornih političkih i idejnih stavova, gušenju slobode govora i uticaja kritičke javnosti i negiranju temeljnih demokratskih načela. Bezobzirnost, bahatost, trivijalizacija političkog života, neodgovornost i stvaranje kulta ličnosti spadaju među glavne odlike vlasti Srpske napredne stranke, a pokušaj neprimerenog preuzimanja političke tradicije Napredne stranke samo su dokaz više da ova stranke nema snage i sposobnosti da artikuliše svoju jasno određenu ideološku i političku koncepciju. Zato i poseže kao i njeni funkcioneri oprobanom sredstvu - prepisivanju i grubom plagiranju liberalnih i demokratskih ideoloških i političkih ideja koje ona svojim dosadašnjim delovanjem neprestano dovodi u pitanje i poništava. |