Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Kompromis je vaše povlačenje
Komentar dana

Kompromis je vaše povlačenje

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Mitić   
sreda, 01. septembar 2010.

Gledajući marširanje najviših evropskih diplomata – nemačkog vicekancelara Gvida Vestervelea, a onda juče ministra spoljnih poslova Velike Britanije Vilijama Hejga – kroz Beograd, nisam mogao da se oduprem sledećem utisku: na Srbiju nije vršen ovakav spoljni pritisak još od vremena Miloševića, a skoro da se čak ni tada, sem u vreme bombardovanja, to nije činilo na ovako bestidno brutalan način. Ovi „evropljani“ dakle, nisu došli kao prijatelji. Štaviše, što je nakon Hejgove posete sasvim jasno – oni nisu došli čak ni da razgovaraju. Pred Srbiju je stavljen jasan ultimatum: Srbija treba da povuče rezoluciju koju je podnela Ujedinjenim nacijama, u protivnom će ugroziti svoj (ionako prilično spor i neizvestan) „evropski put“. Tačnije, Hejg je izjavio da se „plaši“ da će Srbija, „ako ne izmiri svoju prošlost sa budućnošću, biti zaustavljena u međuprostoru na putu ka EU“. Razume se, bilo je to isto tako, barem pomalo, uvijeno u oblandu prijateljstva i lepih želja – čemu se sada priključuju mnogi domaći mediji i vajni stari i novopečeni „eksperti – odnosno spakovano u formulaciju da „za Srbiju ne bi bilo dobro da doživi neuspeh na glasanju na Generalnoj skupštini“. Rešenje za ovu „zagonetku“ krije se u produžetku iste izjave – da naime, „i kada bi dobila većinu u UN, to ne bi dobro uticalo na odnose sa EU“.

Prava istina ovog „saopštenja“, kao i celokupne evropske diplomatske ofanzive i potezanja najjače artiljerije, dakle, glasi: za EU ne bi bilo dobro, nikako ne bi bilo dobro, da Srbija pred GS UN uopšte izađe. Jer, ne samo da se unutar EU ne može postići jedinstvo o kosovskom pitanju (što znači da bi oni na GS najverovatnije morati biti uzdržani), nego je i slučaj da Srbiji svaki ishod glasanja o njenoj rezoluciji u UN više ili manje odgovara, pošto ili izlazi kao „pobednik“ ili igra „nerešeno“ i produžava utakmicu.

Zato je, dakle, bilo apsolutno hitno i ultimativno za glavne „evropske sile“ da učine sve da do utakmice ni ne dođe. Za razliku od domaćih medija i „eksperata“, strani mediji izvestili su o poseti Hejga Beogradu kao o „pojačavanju pritisaka zapadnih država na srpske vlasti da odustanu borbe za Kosovo i da se usredsrede na evrointegracije (Rojters), odnosno da je „Hejg pozvao Srbiju da ne osporava nezavisnost Kosova pred Generalnom skupštinom UN“ (Asošijeted pres).

Srbija je odgovorila da povlačenje rezolucije nije opcija. Tačnije, zvanični državni vrh je tako odgovorio. Ali ne i pojedini mediji i „domaći stručnjaci“. Naime, veče uoči Hejgove „dobronamerne posete“ Sonja Liht nam je saopštila da „EU ne želi debatu o Kosovu u Njujorku“, štaviše „da je kompromis moguće postići ukoliko Srbija odustane od zahteva da se o Kosovu raspravlja u GS UN“ (ovo je dakle Liht, ne Hejg). Da stvar bude još zanimljivija i ironičnija po nas, ugledni profesor univerziteta u Oksfordu Mark Almond je – istog dana kada Sonja Liht, a oboje neposredno pre dolaska Hejga – u intervjuu za BBC izjavio da se „vrši zajednički pritisak na Srbiju da zatvori pitanje Kosova i prihvati kosovsku nezavisnost“ ali da su „evropski lideri ti koji bi trebalo da se bolje zapitaju zbog čega postoje problemi na liniji Beograd–Brisel“. Almond je ocenio i da se Hejg i političari koji donose konačne odluke u Londonu nisu mnogo pomerili od onog što se dešavalo tokom raspada Jugoslavije, niti iz toga izvukli pouke.

Lepo. Za početak. Ali i krajnje tužno. Na jednoj strani, dakle, našli su se srpski državni vrh i ugledni strani profesori, a na drugoj naši mediji, „domaći eksperti“ i strane vlade. Da slika sa medijima bude potpuna, treba napomenuti da je na „uglednom domaćem mediju B92“ dva dana zaredom (jer izgleda nisu mogli baš nikog drugog na nađu?) gostovao još „ugledniji“ stručnjak Milan Pajević iz nesporno patriotske organizacije „ISAK fond“, koji nas je stručno uputio u problem, i iskazao duboko uverenje da „vodeće evropske zemlje samo vode računa o Srbiji i ne žele da puste Srbiju niz vodu“ (?!), te da bi „kompromis“ bilo važno prihvatiti, a da je to ko je Hejg i kakav je njegov odnos prema Srbima jedno „složeno pitanje“ koje, da parafraziramo, „sada nije tema“.

Bilo kako bilo, Vuk Jeremić i Vilijam Hejg izjavili su da na sastanku u Beogradu nije došlo do približavanja stavova o pitanju Kosova. E sad, šta znači da je postignuta saglasnost oko toga da se u narednim danima mora sarađivati da bi se postigao „kompromis“ i koje su „crvene linije ispod kojih Srbija neće ići“ ostaje da se vidi. Da li će, naime, novo značenje reči „kompromis“ (čitaj: povlačenje) koje nam je ponudio Hejg zaista zaživeti, u ovom ili onom obliku, ili ćemo uspeti da izbegnemo još jedan – bez sumnje izuzetno jak i moćan – pokušaj „prevrednovanja vrednosti“, menjanja jezika, značenja reči, i još znatno dalje, prekrajanja smisla političkog angažmana? I sve u trenutku kada je sasvim očito da je savremeno zapadno carstvo odavno dostiglo svoj zenit, i da je na dugotrajnom ali sigurnom putu faznog i postepenog slabljenja i gubitka moći?

I jedan kuriozitet za kraj. Vilijam Hejg (ovaj isti) upravo je objavio autorski članak u Dejli telegrafu, u kojem objašnjava načela britanske spoljne politike. Tu saznajemo da se Britanija vekovima borila za prava pojedinca u demokratskom društvu. Saznajemo i da su u zemljama širom sveta ljudska prava ozbiljno ugrožena. Zato ljudska prava igraju centralnu ulogu u britanskoj spoljnoj politici. Zamenik urednika Dejli telegrafa primetio je da je to prvi put da je Hejg pokušao da detaljno izloži „etički okvir svoje uloge“. Ni ministar spoljnih poslova Velike Britanije ni novinar-urednik, međutim, nisu se osvrnuli na položaj Srba i drugih nealbanaca na Kosovu. Sigurno će to biti „nastavak u sledećem broju“. U svakom slučaju, posle ove BG turneje ministara Hejga i Vestervelea, čak i poslednje srpske (ne)verne Tome mogle su se uveriti u to koliki su nam prijatelji.