Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Kosovo i Metohija - podeljena (ne)odgovornost
Komentar dana

Kosovo i Metohija - podeljena (ne)odgovornost

PDF Štampa El. pošta
Branko Balj   
sreda, 10. april 2013.

Deo današnjih analitičara je sa velikom žudnjom očekivao kraj poluautokratske vladavine režima Slobodana Miloševića. Njihova stanovišta su svedočila u rasponu od potrebe i podrške bombardovanju srpskih zemalja do burnih aplauza kada je Milošević svrgnut i kada je izručen Haškom tribunalu kao ,,najveći ratni zločinac i kriminalac''.

Zdušno su dočekali ,,demokratsko bratstvo'' hranjeno, negovano i edukovano novcem u Budimpešti, Beču i inim mestima od inih fondacija ,,humanističke i kosmopolitske povenijencije'' (čitaj, neoliberalnih i neoimperijalnih pretpostavki kockarskog kapitalizma).

,,Demokratsko bratstvo'' oličeno u Đinđiću, Koštunici, Vuku Draškoviću, Nenadu Čanku i inim izvršiteljima tuđih naloga dočekano je od poletnih analitičara kao nosilac nove zore koja će rešiti sve ekonomske i političke probleme i na taj način zaštititi državno-nacionalne interese Srbije, odnosno Srba kako u Srbiji, tako i u Republici Srpskoj i Crnoj Gori.

Da li su ti analitičari tada bili toliko naivni i neanalitični? Neki da, a neki su odrađivali svoje zadatke i glumili, navodnu, intelektualno-publicističku samostalnost.

Sredinom prve decenije XXI veka delom je proradila naknadna pamet blago se pomerajući između Demokratske stranke i Demokratske stranke Srbije, da bi pri kraju te decenije i početkom druge decenije svoje simpatije počela iskazivati prema SNS i SPS-u, pritiskajući obe stranke da priznaju nezavisnost Kosova kao države s jedne strane, a s druge strane, deo analitičara te partije naziva kvislinškim sa svrhom iskazivanja navodnog patriotizma, da bi cinično prikrili vreme od 2000. do 2012. godine uz blago rangiranje Đinđićeve, Koštuničine i Tadićeve odgovornosti. A upravo u tom periodu privreda u Srbiji je pod patronatom neoliberala potpuno uništena na neoliberalnoj paradigmi privatizuj-liberalizuj-standardizuj.

Sa takvom mantrom nužno se morala razbiti Vojska Srbije, zadužiti narod, isterati radni ljudi sa radnih mesta i učiniti ogroman socijalni hijatus među stanovništvom. Na taj način Srbija je bačena na kolena, a narod u bedu, očaj, apatičnost koja ide ka potpunom socijalno-patološkom iskliznuću.

Za sve to vreme mnogi od hvaljenih medijskih analitičara su mudro ćutali i krajnje neumesno i cinično hvalili poteze svih vlada ponavljajući mantru da Evropa nema alternativu. Samo retki među njima naknadnom pameću (rekao bih ogoljenim činjenicama zdravorazumskog karaktera) uviđaju pogubne posledice krajnjeg cinizma, pre svega, Demokratske stranke kao voditeljke DOS-a, vajkajući se i lamentirajući nad potezima Đilasa i Pajtića, i Čankovog ponavljanja mantre o Vojvodini kao ugroženoj kako u političkom, tako i u ekonomskom smislu. Jednovremeno Nikolića, Dačića i Vučića nazivaju kvislinzima – izdajnicima koji na prividno lažan način brane interese Srbije, a faktički pristaju na sve.

Pitanje glasi: ko je utabao tu pogubnu-izdajničku stazu uz ruganje Rezoluciji Saveta bezbednosti poznatoj pod brojem 1244? To pitanje – problem se prećutkuje ,,mudro''. Zašto? U ime čijih intresa?

Dakako, današnja vlast snosi delimično veliku, sa puno prava se može reći, i istorijsku odgovornost, unutar svih socijalno-ekonomskih neprilika i pritisaka od strane SAD i Nemačke, kojima ne može i ne sme podleći zarad obećanih kredita i donacija, koji će Srbiju dovesti u situaciju Grčke, Kipra i drugih zemalja koje se nalaze u dužničkom ropstvu, a pri tome su sve te zemlje razvijenije od Srbije.  A to upravo znači ako se danas o Evropi govori u protestantskom i katoličkom smislu, kao o Severu i Jugu Evrope, postavlja se pitanje ima li prava Srbija, ako to hoće Rusija, da progovori i u pravoslavnom smislu?! Ima li i hoće li Srbija da, pod pretpostavkom iskrenosti Rusije, upravo na toj strani i potraži strateškog saveznika i prijatelja, imajući na umu pitanje identiteta, koje nije ni za jedan evropski narod beznačajno pitanje.