Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Priče o žrtvama niko ne šeruje
Komentar dana

Priče o žrtvama niko ne šeruje

PDF Štampa El. pošta
Milka Ljubičić   
ponedeljak, 07. jul 2014.

Izlaganje na okruglom stolu "Posledice ratova devedesetih iz ugla porodica žrtava"

Zašto je ubijenih, koji se vode kao nestali, malo u medijima, zašto ih ima samo uz prigodne datume, kada porodice javno upozoravaju na taj problem a zvaničnici nameste jedan od svojih, za svaku prigodu posebno pripremljen i izvežban izgled lica – u konkretnom slučaju onaj, tobože saosećajni, s puno razumevanja…

Na ubijenima, koji se vode kao nestali, ne dobivaju se niti gube izbori, ne dižu se niti padaju rejtinzi. Ubijeni, koji se vode kao nestali, nisu profitabilna ni tiražna tema, oni ne povećavaju slušanost ni gledanost radio stanica i televizija, ne donose oglase, nema ih na društvenim mrežama, forumima...

Priče o njima niko ne šeruje, retki objavljeni članci, reportaže, audio i video prilozi o ovoj temi ne izazivaju gotovo nikakve komentare i reagovanja. Osim ako se za njih ne zalepe dežurni čistači naših zabluda koji po partijskoj direktivi čuče na internetu i ulepšavaju svaku lošu misao o vođi i vođama. Ubijeni, koji se vode kao nestali, jednostavno nikom nisu zanimljivi, nisu konkurentni, odavno su “nadjačani” događajima iz naše burne svakodnevice bogate skandalima razne vrste, publici interesantnijih od sudbine ljudi sa potražnih lista, pokojnika, masovnih grobnica, N.N. krstača, DNK...

Pregazilo ih je vreme, velika braća, farme, silikonske zadnjice i prednjice, pljačkaške privatizacije, Nemci, Rusi, elementarne nepogode koje se, samo zato što se dešavaju u njihovom mandatu ocenjuju kao nesreća biblijskih razmera…

Uz storije o ubijenima, koji se vode kao nestali, ne idu oznake poput AFERA, OTKRIVAMO, NEVEROVATNO, SENZACIONALNO, EKSKLUZIVNO, ŠOKANTNO…

To nas dovodi  do zaključka da bi ovaj problem možda mogao da nađe mesto na stranicama dnevnih listova i magazina i dobije udarne termine u radio i tv emisijama samo ako bismo u njemu pronašli kakav skandal.

A jesmo li sigurni da ga nema? Osim što je sam po sebi skandalozan način na koji političke vrhuške iz većine zemalja stvorenih na razvalinama Jugoslavije ignorišu problematiku ubijenih, koji se vode kao nestali, prolongirajući iz godine u godinu otkrivanje grobnih mesta, ekshumaciju i identifikaciju žrtava, skandalozan je i tretman porodica koje tragaju za svojim najmilijma.

Da li je pristojno i normalno kad, na primer, delegaciju Udruženja porodica nestalih “Suza” primi aktuelni predsednik Hrvatske Ivo Josipović, gotovo u tajnosti, nevoljan da mediji o tome išta znaju i pitaju. Da li zbog toga što je reč o srpskim žrtvama ili zato što nije umeo da objasni kako to da na dvadesetu godišnjicu zločina nad Srbima u Medačkom džepu njegov ministar predlaže dodelu nove medalje za hrabrost hrvatskim vojnicima nazvanu baš - Medački džep?!

Ali, Josipović je barem otvorio svoja vrata predstavnicima srpskog udruženja porodica nestalih.

Kapija predsednika Srbije Tomislava Nikolića još je zaključana za ove ljude. Prošle su već dve godine od njihove molbe da ih sasluša, ali eto, nikako da ih uklopi u svoj raspored. Ali, što ne može predsednik, može njegov savetnik. Odredio vreme, čitavih 45 minuta i pozvao nesrećnike u svoj kabinet. I oni ušli, ćute i čekaju da ih on, zavaljen u fotelji i zaokupljen telefonskim razgovorom sa nekim, primeti. Kad je konačno spustio slušalicu, bez izvinjenja im je rekao da za svoj problem imaju na raspolaganju njegovih deset minuta?! Deset minuta za dvadeset godina potrage za kostima ubijenih roditelja, braće, sestara, dece…

Odustali su i izašli uz obećanje da će im biti zakazan drugi termin. Drugog termina još nema. Sa terminima, ne samo vremenskim, slabo stoje i članovi radne grupe UN za takozvane prisilne nestanke, oni koji su nedavno obilazili naš region, sretali se sa porodicama nestalih, slušali njihove primedbe i potom se obraćali medijima u Zagrebu, Beogradu, Prištini.

Nema veze što nisu znali ili nisu hteli da odgovaraju na pitanja poput onog zašto za sve ove godine otkako je započet briselski dijalog između Beograda i Prištine, čuvena baronesa Ešton na dnevni red nije stavila ubijene, koji se vode kao nestali?! Eksperti UN ne vide da se tu radi o političkom pitanju, bože sačuvaj, oni kažu da sve to treba posmatrati isključivo "iz aspekta ljudskih prava".

Da li onih ljudskih prava za koja su napisana posebna poglavlja u pristupnim pregovorima za ulazak u Evropsku uniju? Da li onih ljudskih prava koje je prema svojim građanima, pa i Srbima, živima i mrtvima, trebalo da ispuni Hrvatska pre nego što je pre godinu dana postala punopravna članica tog saveza?

Teško da će ono što nije učinjeno pre podizanja hrvatske zastave u Briselu, biti učinjeno ikada. Jer, briselsku administraciju ne zanimaju naše grobnice, već naša tržišta i njihov profit zagarantovan našim jeftinim znojem i ozakonjenim uskraćivanjem prava radnika.

Ubijeni koji se vode kao nestali, dakle, samo su problem njihovih porodica, vlasti će i dalje izbegavati da se time bave jer to znači podsećanje na nešto što bi oni rado da izbrišu iz pamćenja, svog i kolektivnog. I otuda delom medijska tišina. Ali, ako se ne podsećamo može nam se desiti da zaboravimo, osim ako to i nije cilj - da se danas ili sutra svi pravimo kao da ničega nije bilo, a kamoli teških ratnih zločina u kojima su likvidirani konkretni ljudi, osobe sa  imenom, prezimenom i biografijom, nedužno stradali koji valjda imaju pravo na obeležje i pomen, ljudi čija tela krišom “ugrađujemo” u temelje ovih ili onih zgrada, zakopavamo u jame, spaljujemo u visokim pećima, ljudi po čijim kostima gazimo i nad čijim masovnim grobnicama, umesto pijeteta neretko sejemo nove poljoprivredne kulture.

Iz kojih će izrasti genetski modifikovana hrana. Doslovno!

Autorka je zamenik glavnog urednika frankfurtskih Vesti