Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Privid naš nasušni
Komentar dana

Privid naš nasušni

PDF Štampa El. pošta
Draško Vuksanović   
nedelja, 27. maj 2012.

Za razliku od zvaničnika drugih moćnih država, Nemačka, pijemont Evropske unije, nije čestitala Tomislavu Nikoliću na izbornoj pobedi. U javnost je dospela samo analiza mogućih posledica novog srpskog preokreta, koja je bila više kondicionalna, nešto poput nade da će s Nikolićem stvari teći onako kako Nemcima odgovara. Nekoliko dana kasnije nemački ambasador Mas izneo je istu misao: u interesu je Nemačke da Tomislav Nikolić zadrži „evropsku orijentaciju”.

Vratimo se malo u prošlost. Ohrabrenje srpskom građaninu da se emancipuje od državne vlasti i drčno se, po potrebi, ruga ma kojim vrednostima sopstvene zemlje, i pre i posle 5. oktobra 2000. stizalo je sa Zapada kao svakodnevna, normalna stavka. To je dalo rezultate, naročito stoga što su neki građani bili i ostali profesionalci, plaćeni da šire svoju emotivnost i kreiraju misaone figure za buđenje kompleksa niže vrednosti kod čoveka koji ostane izvan kruga novog jednoumlja. Ipak, to se slabo slagalo s pritiscima Evropske unije prema državi Srbiji. Zemlja u kojoj se može slobodno kritikovati autoritet vlasti, zemlja u kojoj postoje slobodni izbori – pa makar mediji bili u dobroj meri kontrolisani – zasigurno je demokratska, bar u elementarnom smislu. A prema demokratskim državama, da parafraziram poznog Lešeka Kolakovskog, druge demokratije ne primenjuju ucene i ne nastupaju s pozicije sile. To je, međutim, samo plauzibilna teorija čiji smer u današnjem zapadnom poretku mora da se sledi kako bi se masama moglo manipulisati. Tako se javila potreba da se svetlosti Evrope Srbima uteraju u endokrini sistem, čime je otklonjena opasnost da se uvidi kako je etatizam, to jest jačanje svih funkcija male države Srbije – sasvim paradoksalno – poslednja linija odbrane slobode njenih građana pred kolonijalnim nadiranjem „starih demokratija”.

Ako u ime lapidarnosti ovog komentara na stranu stavimo moguće geopolitičke užase, upitajmo se u čemu je stvar i šta u naznačenom kontekstu od Srbije hoće Nemci i ostali. Vrlo jednostavno: neupitna „evropska” orijentacija srpske vlasti („i pijan i trezan, za tebe sam vezan”) jedini je garant Berlinu i Briselu da mogu ucenjivati Srbiju a da to ne zvuči grubo, kao odnos jačega prema slabijem, čime bi EU kvarila svoj imidž. Nikome, naime, ne bi bilo prijatno da akteri EU, umesto pretnje neulaskom u Uniju, kao sredstvo politike prema Srbiji koriste ogoljeno zastrašivanje i opasne poduhvate: podsticanje novih iredentizama, sankcije, možda vojnu pretnju, možda cirkus s patrijarhom novoregistrovane kosovsko-albanske crkve koji preuzima ključeve pravoslavnih svetinja na Kosmetu, dok Doris Pak čita sudbinsku prognozu na RTS.

Evropska unija, kakogod, ispoljava i negativan i pozitivan stav prema „evropskoj perspektivi” Srbije, što je očigledna politička činjenica. Nemačka i njeni saveznici nastaviće da unapređuje svoje delo na Kosovu i Metohiji. Iznuđivaće, korak po korak, mnoge ustupke i na drugim poljima. Obećanje da će ono što od zemlje ostane jednog dana ući u EU, i strah indoktriniranih da se to neće desiti, biće dovoljni za uspeh. Održavanje privida da se demokratskoj Srbiji ne preti, uostalom, i dan-danas protiče bez ozbiljnih osporavanja.

Naposletku, nema svrhe vagati šta je Nemačkoj i Evropskoj uniji važnije: da Srbiju večno drži izvan svog okrilja, ili želja Srbije da u Uniju uđe. Potrebni su im i jedno i drugo. A bez pristanka srpskog predsednika i vlade, taj politički diptih raspao bi se za čas, i tek tada bi maske pale, pa bi se čak moglo dogoditi da nas u Berlinu i Briselu uzmu za ozbiljno, iz čega, logički, sledi i drukčiji tretman u budućnosti. Možda je Toma dočekao svojih pet minuta, možda će Demokratska stranka opet sastaviti vladu, ali bez prosvećenog etatizma to će biti od koristi samo onima koje poštujemo kao što paganska plemena oduvek poštuju svoje toteme.