Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Srbiji nije potreban MMF već stabilna država
Komentar dana

Srbiji nije potreban MMF već stabilna država

PDF Štampa El. pošta
Milutin Nedeljković   
petak, 22. jun 2012.

U poslednje vreme preko elektronskih i štampanih medija vodi se polemika o tome da li je Srbiji potreban Međunarodni monetarni fond. Mogli smo pročitati i sledeće: Ivica Dačić – "Moja želja je da MMF više ne bude u Srbiji", "Ekonomisti ne podržavaju Ivicu Dačića", Zoran Popov – "Bez MMF-a razvijati domaću ekonomiju", te bih i ja želeo da iznesem svoje mišljenje.

Dosadašnja iskustva postsocijalističkih država u reformisanju privrede pokazuju da su programi radikalnih ekonomskih reformi koje su primenile programe i politike Vašingtonskog konsenzusa (Vašingtonski konsenzus su zajednički program i politike MMF-a, Svetske banke i američke administracije) doživeli neuspeh, a da su zapaženi rezultati postignuti tek sa odustajanjem od toga kursa i razradom sopstvenih ekonomskih programa koji, uvažavajući svetska iskustva, prvenstveno uzimaju u obzir specifičnosti sopstvene privrede i interese svoga naroda (Poljska, Rusija), ili se od početka išlo sopstvenim putem (slučaj Slovenije).

Poljska, (jedina od tridesetak zemalja sa privredom u tranziciji čiji je bruto društveni proizvod 1997. godine bio veći nego 1989. godine) posle napuštanja programa radikalnih ekonomskih reformi prelazi na izbalansiran model tržišnih reformi po programu profesora G. Kolotko ("Strategija za Poljsku"). Rusija 1998. godine, tek kada je doživela finansijski krah i drastičan pad (i onako niskog) standarda stanovništva i kada su zemlji pretili ogromni socijalni i politički potresi sa nesagledivim posledicama, napustila dotadašnji ekonomski kurs i odustala od metoda šok terapije Vašingtonskog konsenzusa.

Upravo zemlje sa privredom u tranziciji koje su najviše kritikovale MMF i SB. postigle su najbolje rezultate, a sve su radile i funkcionisale nezavisno od politike MMF-a, na vlastitu dobrobit. Sve su radile na različit način, pa zato ne postoji jedinstvena formula. Ispostavilo se samo jedno, da MMF nije bio u pravu.

Dobitnik Nobelove nagrade (u ekonomiji) DŽozef Stiglic nam ukazuje na kontrast: između tranzicije u Rusiji, kako je ona zamišljena i izvedena od strane međunarodnih ekonomskih institucija, i one u Kini, osmišljene i sprovedene domaćim snagama nije mogao biti veći: dok je u 1990. godini bruto domaći proizvod (BDP) Kine iznosio 60% od onoga u Rusiji, do kraja iste decenije te vrednosti su se preokrenule. Rusija je u tom periodu iskusila porast siromaštva bez presedana, a Kina je doživela neviđeni pad siromaštva.

Tri su stuba Vašingtonskog konsenzusa: stabilizacija, privatizacija i liberalizacija i za svaku zemlju uvek isto, bez obzira na to da li se država i društvo nalazi u kapitalističkom sistemu ili (na primer) u različitim fazama tranzicije (zemlje Istočne Evrope), bez obzira na to što svaki narod govori svojim jezikom, ima svoju istoriju, kulturu, tradiciju, običaje, književnost, umetnost, crkvu… i po tome se razlikuje od naroda u nekoj drugoj državi.

I uvek isto (kaže MMF): stegnite danas kaiš da vam sutra bude bolje, a to sutra je malo sutra, odnosno nikada.

Danas, nema više mesta za rupe (za stezanje) na kaišu srpske sirotinje!

Ekonomske vlasti u Srbiji reformisanjem privrede programom Vašingtonskog konsenzusa ne samo što su stvorile veliku nezaposlenost i slabe mogućnosti zapošljavanja, nego su napravile i ogromne spoljne dugove koje će generacije morati da otplaćuju.

Dakle, posle više od deset godina od početka tranzicije u Srbiji imamo veliku nezaposlenost, privredu koja posrće u krizi i koja je proizvodno i tehnološki zaostala, inflaciju jednu od najvećih u Evropi i ogromne spoljne dugove.

Svetska ekonomska kriza samo je ubrzala ono što bi se svakako dogodilo i ukazala je na sve promašaje modela tranzicije u Srbiji. Aktelnim političarima svetska ekonomska kriza je došla kao dobar izgovor, a zapravo je jasno da u politikama i programima Vašingtonskog konsensuza po kojima je vršena tranzicija u Srbiji postoji ozbiljna konstrukciona greška i koja je ukazala na velike promašaje tranzicije po receptima MMF-a.

Siguran sam da je krajnje vreme i jedino rešenje za dobrobit Srbije i ogromnog broja osiromašenog naroda napuštanje neoliberalnog koncepta privrednih reformi i mera ekonomske politike, odnosno programa Vašingtonskog konsenzusa i angažovanje velikog broja vrhunskih stručnjaka iz više oblasti, a koji moraju biti pre svega stručni, pošteni, nekorumpirani ljudi, istinske patriote koji će voleti ovaj srpski narod i koji bi napravili jasnu strategiju daljeg razvoja Srbije, odnosno ekonomski program Srbije, uzimajući u obzir specifičnosti naše privrede i interese našeg naroda, a uvažavajući svetska iskustva.

U srpskom narodu bilo je i pametnih ljudi. Setimo se Nikole Tesle, Mihajla Pupina, Pavla Savića, Milutina Milankovića, Mileve Marić i da ne nabrajam dalje. I danas u Srbiji ima pametnih, učenih ljudi.

Mišljenja sam da za dobro ovog srpskog naroda, za dobro naše Srbije nije potreban MMF, a koji je bio uzročnik velikih kriza (u zemljama Latinske Amerike, zemljama jugoistočne Azije, Rusiji, kao i zemljama Centalne i Istočne Evrope koje su u poslednjoj deceniji prošlog veka prolazile kroz tranziciju) i čijim su "mudrim" politikama milioni radnika širom sveta ostali bez posla, povećavajući siromaštvo i socijalna davanja, a što je imalo za posledicu i povećanje stope kriminala.

Iskustvo zemalja sa privredom u tranziciji nam govori da će i Srbija jednog dana napustiti politiku i programe Vašingtonskog konsenzusa, samo je pitanje kada i koliku cenu će platiti Srbija i srpski narod.

Dakle, MMF nije potreban Srbiji. MMF nije potreban srpskom narodu. Zajmovi MMF-a su štetni za Srbiju i za srpski narod, zbog politike uslovljavanja MMF-a i direktnog mešanja u rad vlade.

Naravno da MMF treba da ode iz Srbije i da više nikada ne dođe u Srbiju!

Srbiji nije potreban MMF, dovoljna je jaka i stabilna država!