Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Stazama revolucije
Komentar dana

Stazama revolucije

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Petrović   
petak, 18. mart 2011.
Kažu da čovek ima dve smrti, prva je ona telesna, a druga kada nestane i poslednje sećanje na njega. Pre neki dan smo imali prilike da vidimo ubijanje jednog čoveka po drugi put, prvi put je pucano na njega 2003.godine, kada je telesno preminuo, a pre nekoliko dana pucanj je odjeknuo i drugi put. Pogađate, radi se o Zoranu Đinđiću.

Da se odmah razumemo, nisam jedan od srpskih mitomana za koje je univerzum stao tog 12.03.2003.godine, i koji veruju da je Đinđić živ, da bi trava bila zelenija, Srbijom bi tekli med i mleko, nebi došlo do kataklizme u Japanu i sl. Đinđiću nikada nisam mogao da oprostim odlazak u neprijateljski tabor dok je zemlja razarana, isporučivanje Miloševića i to baš na Vidovdan, otvaranje sezone nerazumnog prodavanja za male pare svega što je vredelo u Srbiji, ali sa druge strane ne mogu se svrstati ni u grupu nadrndanih likova kojima je ovaj čovek takođe kriv za sve nedaće, kako do smrti, tako i posle nje.

Verovatno se pitate ko je pucao, pa obično drugi put pucaju oni najbliži, ili barem oni koji se izdaju za najbliže. Ne, ne govorim o nosačima njegovog kovčega, niti o onima koji su natucali neiskrene posmrtne govore na njegovoj sahrani i tako nalazili mesto pod suncem u ovoj našoj političkoj kaljuzi. Oni svojim delima odavno pucaju na sve, ali osim svog dostojanstva ništa nisu ubili, jer je to jedino što su mogli, narod im ionako više ne veruje. Nije kriv ni agilni B92 sa svojim već smarajućim serijalima o političkoj pozadini ubistva koji, poput većine njihovih serijala, može da nosi naslov ''DSS – dežurni krivci''.

Ovaj put su ''snajperisti'' bili iz redova podmlatka DS. Taj dan kao da je našim mladim '''naprednim'' proevropskim snagama poslužio za takmičenje pod nazivom ''Ja sam veća sramota''. Sledi kratak hronološki pregled šta se sve događalo uoči i tokom tog 12.03.2011.godine:

Prvo je nastupila koordinator takmičenja u besedništvu u čast Zorana Đinđića, takmičenje se inače održavalo u Kikindi, a izjava koordinatorke data je nekoliko dana pre početka takmičenja. Izjavu koordinatorke možete da pogledate na jutjubu[1], ako imate živaca da slušate zamuckivanje i 19 puta ponavljanje reči ''znači'' u samo nekoliko minuta snimka, mogu da zamislim kakvi su tek bili besednici. Ali ovo je najbenigniji slučaj, zato se na njemu ne bih zadržavao.

Na stazi koju je raskrčio koordinator, nastupio je dvojac bez kormilara, Dalibor Damjanović i Slađana Zdravković. Oboje nisu uspeli da ponove po jednu misao Zorana Đinđića, a koja je bila u vidu prostoproširene rečenice. Dalibor se poslužio puškicom, a Slađa je uspela tek iz drugog puta, i to čitajući sa displeja mobilnog telefona. Video klip o ovoj sramoti je bio jedan od gledanijih na sajtu jutjub[2], za dva dana imao je preko pola miliona posetilaca, a komentare ne bih želeo da navodim obzirom da ih ima na hiljade, njihovu sadržinu možete da naslutite sami. Naravno u vreme ekspanzije fejsbuka bilo bi neverovatno da navedene ''zvezde'' i tamo ne pokupe svoj deo ''slave'', tako smo dobili brojne ''fan'' grupe u kojima se naši glavni junaci ''veličaju'' i daje im se zaslužena ''podrška''. Najpoznatije grupe su ''Svi mi koji smo za to da Slađana Zdravković uđe u kuću Velikog brata''[3] i rivalska grupa pod nazivom ''Pravda za Dalibora''[4] čiji članovi smatraju da se njihov ''superstar'' nezasluženo našao u senci Slađe.

Šlag na torti je bio, za sada anonimni, jutjub[5] ''junak'', koji je prilikom polaganja venca na Đinđićev spomenik u Nišu, izjavio u ime podmlatka DS da i posle 7 godina od ubistva (dobro, godina gore dole), svi oni osećaju prazninu u glavama. Komentari na ovaj video su bili tipa, da niko ne sumnja u njegovu konstataciju, preko onih nezadovoljnika (koji se uvek pojave, čak i u vreme ovakvog pitanja oko koga se postigne nacionalni konsenzus), a koji su se žalili na prazninu u stomaku, i na kraju tu je ona naša zavist, pa su neki koji poznaju našeg junaka tvrdili da je uleteo preko veze u državno preduzeće, zanemarujući pri tome ''kvalitete'' ovog momčine.

Već sam napomenuo da nisam jedan od poklonika kulta Zorana Đinđića i da imam dosta zamerki na njegov račun u vreme dok je vladao ovom napaćenom zemljom, ali takođe smatram da nije zaslužio da ga blate ovakvi. Ako su gore pomenute persone njegova zaostavština, onda bolje da smo na otvaranju testamenta ostali kratkih rukava. Nije problem ni u omalovažavanju lika i dela Zorana Đinđića, problem je to što je više nego očigledno da je politička podobnost u ovoj zemlji jedina stvar koja može da obezbedi put ka vrhu u bilo kojoj oblasti. Zato i imamo slučaj da su nam ključna mesta u politici, kulturi, zdravstvu i drugim sektorima popunjena sa mediokritetima i ljudima bez veće vrednosti, kako moralne tako i stručne. Svako ko je pročitao ''Čujte Srbi'' od Arčibalda Rajsa, shvatio je da se ovakva slika Srbije ne menja već gotovo ceo jedan vek. Ovi ljudi kojima se sad smejemo i armija sličnih, za nepunu deceniju biće na kormilu ove zemlje. Da li će nam i tada biti smešno?