Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Strujni udar ili “održiva” energetska politika
Komentar dana

Strujni udar ili “održiva” energetska politika

PDF Štampa El. pošta
Stefan Ćetković   
utorak, 05. april 2011.

Odluka o najnovijem poskupljenju struje u Srbiji u proseku za oko 15 % naišla je na veoma oštru i gotovo nepodeljenu kritiku javnosti. U društvu koje se suočava sa stalnim porastom nezaposlenosti, rasprostranjenim siromaštvom, sistemskom korupcijom i brojnim drugim problemima, reakcija opšteg negodovanja na povećanje cene jednog od nesumnjivo najvažnijih dobara kao što je struja je reklo bi se očekivana i razumljiva. Ono što je ipak donekle iznenađujuće jeste sadržaj i logika argumentacije, tj. njena jednodimezionalnost, kojom se stručna javnost u Srbiji služi u analizi ovog problema.

Politika Vlade Srbije se u ovoj oblasti proteklih godina, što je već opšte mesto, svodila na održavanje netržišno niske cene struje u cilju očuvanja socijalnog mira i kakvog takvog podizanja konkuretnosti domaće privrede.

Naime, pitanje proizvodnje i snabdevanja električne energije se u Srbiji već godinama posmatra gotovo isključivo kroz princip kratkoročne ekonomske opravdanosti, koji se odslikava u zahtevu za što jeftinijom strujom u što većem obimu. Samim tim, kako je čitav problem sveden na pitanje iznosa finalne cene struje ne treba da čudi činjenica da se ovim pitanjem u Srbiji, kao u slučaju aktulenog poskupljenja, po pravilu bave isključivo ekonomski stručnjaci. Politika Vlade Srbije se u ovoj oblasti proteklih godina, što je već opšte mesto, svodila na održavanje netržišno niske cene struje u cilju očuvanja socijalnog mira i kakvog takvog podizanja konkuretnosti domaće privrede. Međutim, čak ni kritika ove politike koja dolazi od strane ekonomskih stručnjaka retko u svojoj analizi ide dalje od ukazivanja na problem netransparentnog formiranja cene struje, neefikasnog poslovanja EPS-a, itd.

Već pomenuta jednodimenzionalnost ovog pristupa potpuno ispušta iz vida šire ekonomske, socijalne a naročito ekološke aspekte koji u savremenom svetu čine neizostavni deo svake održive energetske politike. Tako se u našoj javnosti retko može čuti da proces proizvodnje električne energije u Srbiji ostavlja značajne negativne posledice na životnu sredinu i zdravlje ljudi kao i da su resursi za njeno dobijanje ograničeni. Najveći deo električne energije u Srbiji, preko 65%, proizvodi se iz lignita, nisko kvalitetnog uglja čijim se sagorevanjem u vazduh ispuštaju brojni štetni gasovi koji su prepoznati između ostalog kao uzročnici globalnog zagrevanje i bolesti disajnih puteva kod ljudi. Takođe, sam proces iskopavanja uglja skopčan je sa brojnim negativnim posledicama zagađenja životne sredine i narušavanja uslova života lokalnih zajednica.

Drugi najvažniji izvor električne energije u Srbiji su velike hidroelektrane.

Drugi najvažniji izvor električne energije u Srbiji su velike hidroelektrane čija je tehnologija u velikoj meri zastarela i koje zahtevaju značajne investicije za njihovu modernizaciju. Imajući ovo u vidu, podatak da prosečno domaćinstvo u Srbiji troši daleko više električne energije od domaćinstva u EU u velikoj meri odslikava svu nelogičnost energetske politike kao i neracionalan odnos društva prema eneretskim resursima. Tome u prilog ide i najnoviji, bezmalo posprdan odnos javnosti prema od strane EPS-a određenoj granici za poskupljenje od 350 KW mesečno (odluka koja btw. objektivno sadrži nelogičnosti) tvrdeći da to nije dovoljno “ni za bojler i jednu sijalicu” iako je to iznos električne energije koji prosečno domaćinstvo u Evropi potroši za mesec dana.

Upravo veštačko održavanje niske cene struje kao i nesagledavanje kompleksnosti izazova pred kojim stojimo onemogućava racionalniji pristup problemu i trasiranje dugoročne održive energetske politike u Srbiji.

Srbija se kao zemlja u procesu pridruživanja Evropskoj uniji i članica Energetske zajednice zemalja jugoistočne Evrope obavezala na smanjenje emisije štetnih gasova i promovisanje obnovljivih izvora energije na čijem se planu do sada malo ili gotovo ništa nije uradilo. Upravo veštačko održavanje niske cene struje kao i nesagledavanje kompleksnosti izazova pred kojim stojimo onemogućava racionalniji pristup problemu i trasiranje dugoročne održive energetske politike u Srbiji.

Povećanje cene struje kao izolovana mera u sveopštoj nelogičnosti i netransparentnosti energetske politike s pravom se može i treba kritikovati. Ipak, od kritike ove pojedinačne odluke mnogo je važnija i korisnija korenita promena u sveukupnom pristupu stručne i šire društvene javnosti suštinskom pitanju energetske budućnosti Srbije koji bi uzeo u obzir sve ekonomske, socijalne i ekološke aspekata ovog problema.