Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Vaskrs i pravo građana na slobodu veroispovesti
Komentar dana

Vaskrs i pravo građana na slobodu veroispovesti

PDF Štampa El. pošta
Milica Ilić   
nedelja, 19. april 2020.

Mere donete od strane Vlade Republike Srbije, povodom pandemije virusa Covid-19, a koje se tiču ograničenja slobode kretanja, predstavljaju povod za polemiku, od užih krugova pravnika, univerzitetskih profesora, teologa, do običnih građana – vrenika, kojima je usled ograničavanja kretanja, dovedena u pitanje i sloboda ispovedanja vere. Ispovedanje i ispoljavanje vere, jeste osnovno ljudsko pravo svih građana, obličeno u Ustavom zagarantovano pravo na slobodu misli, savesti i veroispovesti (Član 43.)

Pravo na slobodu veroispovesti, uključujući i pravo na ispoljavanje vere, jedno je od najvažnijih ljudskih prava, ujemčenih i međunarodnopravnim aktima. Naime, konstitucionalizacijom međunarodnog prava i opštom tendencijom harmonizacije, ako ne i unifikacije ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na slobodu misli, savesti i veroispovesti je zagarantovano i Ustavom Republike Srbije.

Iako Ustav Republike Srbije iz 2006. godine, ne poznaje teorijsku konstrukciju prava građana na „moralni integritet“(Right of psycological integrity), koji sublimira osnovna individualna prava svakog građanina, među kojima je i pravo na slobodu misli, savesti i veroispovesti, ono je zagarantovano Ustavom, kao aposlutno pravo. Ono je, takođe i pravo negativnog statusa, što znači da vlast ima obavezu da se uzdrži od svakog vida zadiranja, narušavanja i ograničenja ovog prava, koje nije opravdano, i koje po obimu ne zadovoljava zahteve situacije, in concreto.

Međunarodnopravna zaštita ovog prava, počiva pre svega na Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima, koji ovo pitanje uređuje u članu 18. i Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, koja u članu 9. definiše ovo pravo i postavlja njegove domete. Naime, pravo na slobodu veroispovesti, obuhvata dva pojavna oblika: unutrašnju sferu ove slobode, autonomiju opredeljenja u pogledu religijske ideologije (forum internum) i pravo izražavanja i ispoljavanja pripadništva religiji (forum externum). Unutrašnja sfera, dakle, idejna uobličenost misli vernika je nepovredivo, apsoluno zagarantovano i zaštićeno pravo. Ispoljavanje religijskih uverenja se može, pod pdređenim uslovima, izuzetno, ograničiti. O tome, pod kojim okolnostima se takvo ograničenje može sprovesti, biće reči nešto kasnije.

Članom 202, naš ustavopisac definiše apsolutna prava koja se ne mogu povrediti u vanrednom stanju, među kojima navodi i član 43, pod kojim podrazumeva unutrašnju sferu prava na slobodu misli, savesti i veroispovesti. Najzad, postavlja se ključno pitanje granice unutrašnje i spoljašnje sfere ovog prava. Članom 18. Ustava, propisuje se zabrana države da na bilo koji način, pa i ograničavanjem, zadire u suštinu ujemčenih prava u ovom aktu. Kako učešće na pravoslavnim bogosluženjima (a pre svega na Liturgiji, koja nije obično bogosluženje) nije smo akt manifestacije verovanja, već pre svega, aktivnost od centralnog značaja, srž i suštinska vrednost verujućeg čoveka, pa bi ograničenja od strane vlasti, čak i pod izgovorom zaštite zdravlja građana, na ovom planu, zadirala direktno u suštinu prava na slobodu veroispovesti, što je protivno formulaciji člana 18, stava 2. Ustava. Dakle, učešće na bogosluženjima ulazi u unutrašnju sferu ovog prava, i spada u korpus prava koja se ne mogu uskratiti.

O ograničenjima ljudskih i manjinskih prava izričito govori član 20. Ustava. Shodno tom članu, nadležni državni organi su dužni da pri ograničenju ljudskih i manjinskih prava vode računa o „prirodi i obimu ograničenja, odnosu ograničenja sa svrhom ograničenja i o tome da li postoji način da se svrha ograničenja postigne manjim ograničenjem prava“. Drastičnom zabranom slobode kretanja, koju je donela Vlada Republike Srbije, u kojoj je vernicima posredno potpuno onemogućeno prisustvo bogosluženjima u vreme Vaskršnjih praznika, Vlada je prenebregla ovaj član Ustava, ne propisavši manje restriktivno ograničenje kolektivne dimenzije ovog prava, koje bi eventualno podrazumevalo slobodu okupljanja građana, uz sve propisane mere odstojanja, i na otvorenom prostoru, recimo u portama hramova. Dakle, apsolutno ograničenje bilo kog prava iz Ustavnog kataloga, jeste instrument za kojim država čak ni radi zaštite zdravlja građana, ne bi trebalo da poseže.

Zatim, kako je navedeno, sfera manifestovanja prava na slobodu veroispovesti se može ograničiti, i to isključivo zakonom (član 43. stav 4. Ustava), a nikako uredbom Vlade. Kako je rad skupštine, suspendovan, a pojam uredbe sa zakonskom snagom se ne može proširiti na zakon, ovakav vid ogrničenja prava je neprihvatljiv, prema navedenom članu.

Donošenjem mere zabrane kretanja u trajanju od 80 sati jeste ono što sprečava građane da stignu do hramova. Iako država nije izričito zabranila održavanje bogosluženja, ona je na ovaj način, onemogućila građanima da budu deo liturgijskog sabranja, jer Liturgija, sama po sebi podrazumeva i učešće vernika.

Pozivajući se na akte međunarodnog prava, koji su u našem pravnom sistemu, visoko na skali hijerarhije izvora prava, iznad svih zakona, uredbi i podzakonskih akata, navodimo da je pravo na slobodu veroispovesti ugroženo, ako je čovek onemogućen da postupa u skladu sa svojim mislima, savešću, verskim shvatanjima, „javno ili privatno, sam ili u zajednici sa drugima.“ (član 9. Evropske konvencije o ljudskim pravima).

HRISTOS VASKRSE!

(Autor je član Studentskog kluba Pravnog fakulteta)