Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Zar porodično ubistvo nije zločin?
Komentar dana

Zar porodično ubistvo nije zločin?

PDF Štampa El. pošta
Dragomir Anđelković   
ponedeljak, 18. maj 2009.

Biljana Kovačević-Vučo, u cilju odbrane onih koji direktno vređaju srpski narod, i kao izgovor što JUKOM protiv njih ne podnosi tužbe, zastupa tezu da niko ne može govorom mržnje da nanese zlo pripadnicima većinskog naroda. Samim time uvredljive reči nisu od značaja, iako „priznaje“ da nije lepo govoriti ružno o bilo kom, pa i o srpskom narodu. Ne treba naširoko obrazlagati da je njena teza besmislena.

Time što se srpski narod blati od strane sunarodnika, daje se ubojit materijal za propagandno delovanje onih država i naroda, koji ne žive u ljubavi sa Srbima. Mnogo im je lakše da u svetu zastupaju svoje verzije nedavnih ratnih događanja, pozivajući se na Srbe koji dele njihovo mišljenje. Druga, još opasnija dimenzija delovanja naših rodomrzaca, ogleda se u tome što inorodni antisrpski šovinisti dobijaju odlične argumente za huškanje svog naroda protiv Srba. Jednog dana ako, nedajbože, ponovo nastanu povoljne okolnosti za satiranje Srba, šta će biti pogodnije nego reći: „Kakva je to bagra najbolje se vidi iz reči ljudi koji su njihove gore list; oni najbolje poznaju svoj narod!“

Konačno, brutalno nametanje kompleksa krivice Srbima, parališe napore naše države i društva da se bore za svoje nacionalne interese. Od silne priče o našim zločinima, u uslovima medijske dominacije evroatlantskih snaga, mnogima postaje nelagodno da se zalažu za svoj narod. To počinje da im deluje gotovo kao svetogrđe, ili se pribojavaju da ne snose posledice što nisu ravnodušni prema sudbini tog, nažalost svog, remetilačkog faktora. Na taj način, umanjujući potencijal Srba da se bore za sebe i svoju zemlju, propagandisti tzv. Druge Srbije direktno rade za račun onih čiji su interesi u koliziji sa srpskim.

Kada bi kojim slučajem neko tako postupao, čak i u zemljama čiji narodi nisu bili izloženi genocidu u 20. veku, kao što su bili Jevreji, Jermeni, Romi i Srbi, sigurno bi izazvao burno negodovanje javnosti, i ne bi dobio ni približno tako veliki medijski prostor za delovanje kao što je to slučaj u Srbiji. Verovatno bi isprovocirao i reakciju nadležnih državnih organa, u skladu sa primenom zakonskih odredbi koje se odnose na suzbijanje govora mržnje. Međutim, kada bi tako nešto učinio neki Jevrejin ili Jermenin, u Izraelu ili Jermeniji, verovatno bi ga odveli u psihijatrijsku ustanovu na posmatranje. Mržnja prema svom narodu taman je toliko normalna koliko i mržnja prema sopstvenoj deci! Naravno, ovde se radi samo o hipotetičkom primeru. Deluje gotovo nezamislivo da neki Jevrejin relativizuje genocid nad svojim narodom, ili da Jermenin  zanemaruje genocid nad svojim narodom, i prevashodno govori o nečemu što su njegovi sunarodnici učinili nažao Turcima, ponavljajući, u stilu pripadnika tzv. Druge Srbije: „Naše je da mislimo o tome šta smo nažao uradili mi njima, a ne da se bavimo onim što su nama učinili Turci“.

Nažalost, mi smo dopustili da nenormalno postane „normalno“. Da neki naši sunarodnici, da sada ne ulazimo u njihove motive, naširoko agituju protiv svoje zemlje i naroda, a da oni koji vole svoju otadžbinu i rod budu optuživani da su mračnjaci i potencijalni zločinci. Duh srbofobije se proširio Srbijom, a oni koji se navodno bave zaštitom ljudskih prava, uglavnom ih nipodaštavaju ako su srpska, odnosno zakonske odredbe o govoru mržnje stavljaju u funkciju antisrpskog delovanja.

O zloupotrebi ljudskih prava, i lažnom predstavljanju kao njenih promotera, onih koji ih u stvari, u skladu sa političkim i nacionalnim kriterijumima često gaze, govori dodeljivanje nagrade „Ledolomac“. Ona se daje „za najupornije, najhrabrije zalaganje za demokratiju, ljudska prava i slobode i čuvanje i razvijanje vrednosti građanskog društva“, a laureati za 2008. godinu bili su Biljana Kovačević-Vučo i Petar Luković, dok su im nagradu uručili Vesna Pešić i Čedomir Jovanović. Sada da ne ulazimo u politička opredeljenja gospođe Vučo i lidera LDP-a, niti da analiziramo njihove daleko ne uvek odmerene izjave, dovoljno je konstatovati da je neosporno da su Vesna Pešić i Petar Luković otvoreno upražnjavali govor mržnje i imali šovinističke ispade.

Šta onda činjenica da joj nije smetalo da sa Lukovićem, i to od V. Pešić, primi nagradu, govori o Biljani Kovačević-Vučo i njenom objektivnom odnosu prema zaštiti ljudskih prava? Govori da ne da nije tačno da protiv onih koji vređaju Srbe ne reaguje iz razloga koje je navela (spomenuti su na početku teksta), već da priznaje da u punoj meri deli stavove V. Pešić i P. Lukovića. Zato je došlo krajnje vreme, o čemu pišu i mnogi komentatori na ovom sajtu, da se masovno formiraju organizacije koje će se istinski baviti zaštitom ljudskih prava građana ove zemlje, pa makar oni bili i Srbi.

Nastupio je trenutak da se pojavi bujica tužbi protiv onih koji se služe govorom mržnje protiv srpskog naroda. Sve to neće uraditi niko drugi do nas samih, pa zato želim da podsetim sve nacionalno svesne pravnike da formiranje nevladine organizacije nije komplikovano, niti mnogo košta. Zašto ne bi uz JUKOM, Helsinški odbor i još par sličnih organizacija, postojale desetine NVO koje se istinski bave ljudskih pravima? One osnivače gotovo ništa ne bi koštale, niti zahtevaju veliki rad. Kvalifikovani pravnici očas posla mogu, uz svoj osnovni posao, da presaviju tabak i napišu tužbu, a ona je mnogo efektnija ako se podnese u ime neke organizacije koja se bavi ljudskim pravima. Pa da onda priupitamo razne ovdašnje srbofobe za zdravlje!

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner