Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Ahtisarijev Nobel i srpska kosovska muka
Kosovo i Metohija

Ahtisarijev Nobel i srpska kosovska muka

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
nedelja, 19. oktobar 2008.
Naravno da nas peče, boli i vređa. Ali treba biti pošten i odmah priznati da Nobelova nagrada za mir koja je dodeljena Martiju Ahtisariju uopšte nije najsramnija stvar u dugom nizu dubioznih i više ili manje skandaloznih odluka Nobelovog komiteta. Uostalom, kada se pogledaju neka imena sa spiska Nobelovih „mirotvoraca“ i, na primer, uporede sa VIP optuženicima jednog ili drugog tribunala u Hagu, može se zaključiti da su često samo nijanse, istorijski slučaj, ili „sportska sreća“ odlučivali o tome ko će se naći na kom mestu. Odnosno, ko će u Hag, a ko u Oslo. I da je sudbina u tom pogledu često bila nepravedna. „Postdejtonski“ Milošević, Izetbegović i Tuđman su bili sasvim ozbiljni kandidati kako za Hag, tako i za Nobela. S druge strane, veoma je teško izmeriti količinu krvi na duši i rukama raznih Nobelovih laureata. Srbi su danas s pravom ogorčeni. Ali bilo je mnogo ogorčenih i onda kada su nagradu za mir primali, recimo, jedan Jaser Arafat, Menahem Begin ili Henri Kisindžer.  

DŽes Voker je još pre godinu dana, u tekstu „Kako osvojiti Nobelovu nagradu za mir – Al Gor je uspeo, možete i vi“, zaključio da je to što ćete „pobiti mnogo ljudi, pa prestati“, zapravo, najlakši i najsigurniji način da se nagrada za mir dobije. Sad je samo pitanje gde su to svojevremeno pogrešili balkanski, a posebno srpski ratnici devedesetih godina? Da li možda nisu ubili dovoljno ljudi? Ili su ubijali pogrešne? Ili samo za to ubijanje nisu na vreme pribavili odobrenje sa nadležnog mesta?  

Marti svakako nije Majka Tereza, Andrej Saharov ili Albert Švajcer. Ali nije ni masovni ubica. Srbi su, kao što rekoh, s pravom ogorčeni na Ahtisarija i odluku Nobelovog komiteta, no, u suštini, i prošlogodišnji Nobel dodeljen Alu Goru, bivšem Klintonovom potpredsedniku i jednom od najgorljivijih zagovornika „humanitarnog“ bombardovanja Srbije, nije bio ništa manje problematičan. Doduše, Al Gor barem nagradu nije dobio za svoje balkanske zasluge, već za potonje aktivnosti na planu borbe protiv globalnog zagrevanja i zaštitu okoline, dok je Ahtisari svog Nobela i globalnu slavu zaradio doslovno preko naše grbače. 

U svakom slučaju, za razliku od nekih ranijih miljenika Nobelovog komiteta, Ahtisari nije bio ni direktni nalogodavac niti neposredni izvođač ratnih zločina, nego je, ipak, samo službenik, doduše, visokorangirani službenik globalnih gospodara rata i mira. No, opet, ako se ozbiljno uzme obrazloženje da je svojim aktivnostima na Balkanu Ahtisari „doprineo svetskom miru“, onda se mora reći da je poslednjom odlukom Nobelovog komiteta načinjena velika nepravda prema generalu Vesliju Klarku (a, bogme, i prema Havijeru Solani) čija je „mirotvoračka“ uloga na Balkanu devedesetih bila veća, direktnija i svakako „bombastičnija“ od Finčeve, koji je i te devedesetdevete, kao i 2006/7. bio uglavnom samo glasnik.  

Da, Ahtisari zaista nije bio nikakav „mirovni posrednik“, već samo prenosilac poruka sa najvišeg nivoa zvanične američke administracije i nezvaničnih centara globalne moći, neka vrsta zlogukog glasnika, takoreći, naš „vrani gavran“ koji nam donosi loše vesti i čija pojava nagoveštava nove nevolje.

Ali, opet, on nije bio ni onaj nedužni pismonoša kojem je, eto, u dužnost zapala neprijatna obaveza da nekome uruči rđavu vest i zbog kojeg je svojevremeno i nastala uzrečica „ne ubijajte glasnika“. Poslovi koje je obavljao ostavljali su Martiju dovoljno prostora i kreativnih mogućnosti da kroz svoje „službene“ obaveze ostvari i ponešto od svog porodičnog nacističkog begraunda, antiruskog i antipravoslavnog resentimana, kao i „superhikovsku“ sklonost da se bude na strani bogatih i moćnih. Prema svedočenju bivšeg ministra spoljnih poslova Živadina Jovanovića, Ahtisari je još osamdesetih godina kao „specijalni predstavnik generalnog sekretara UN za Namibiju“ otvoreno radio u korist DTA, stranke bogate bele manjine, koja je bila tesno povezana sa tadašnjim režimom aparthejda u Južnoj Africi, odnosno američkim, britanskim i holandskim kapitalom. Iako je u međuvremenu često menjao funkcije i radna mesta, čini se da nikada nije menjao stranu.

Svi su upamtili Ahtisarijevu istaknutu ulogu prilikom bombardovanja SR Jugoslavije, kada je, opet u svojstvu nazovi „mirovnog posrednika“, zajedno sa Viktorom Černomirdinom, Miloševiću u Beograd doneo ponudu koja se izgleda nije mogla odbiti. Čak i ako nije tačna rasprostranjena anegdota iz tog vremena kako je prilikom susreta Ahtisari rekao Miloševiću da će, u slučaju odbijanja „Plana Ahtisari-Černomirdin“, odnosno, ultimatuma NATO i Vašingtona, Beograd biti ravan kao sto za kojim su sedeli, nije moglo biti nikakve sumnje o prirodi njegovog mišljenja i njegovih osećanja prema Srbima. To mišljenje je Ahtisari jasno iskazao 2006. tada već u svojstvu šefa pregovaračkog procesa o statusu Kosova i Metohije, kada je, nakon jedne runde pregovora u Beču, izjavio kako su „Srbi krivi kao narod“ (te da su zato izgubili pravo na Kosovo), a i kada je u više navrata hvalio „konstruktivnost“ albanskih i „nepopustljivost“ srpskih pregovarača. Isti stav i ista emocija ugrađeni su i u tzv. „Ahtisarijev plan“, kojim je Kosovo dobijalo de fakto nezavisnost, a koji, uprkos snažnom lobiranju SAD i Velike Britanije, ni posle šest pokušaja tokom leta 2007. nije uspeo da dobije zeleno svetlo u Savetu bezbednosti UN.  

Malo ko se, međutim, seća da je još sredinom devedesetih, tada sa funkcije predsednika Finske, Ahtisari aktivno podržavao i pozivao na bombardovanje bosanskih Srba. Kao i da je bio na čelu čuvene „Međunarodne krizne grupe“ (ICG), nadaleko poznate po svojim otvoreno pro-albanskim, pro-bošnjačkim, pro-hrvatskim i pro-crnogorskim, a, pre svega – antisrpskim stavovima. Kako je osoba sa takvim referencama mogla 2005. godine biti imenovana za glavnog međunarodnog pregovarača („Specijalni izaslanik generalnog sekratara Ujedinjenih nacija za pregovore o budućem statusu Kosova“) pitanje je čiji odgovor kazuje dosta o prirodi međunarodnih odnosa i tadašnjem odnosu snaga. Ali svakome ko je poznavao njegov „minuli rad“ moglo je, tačnije, moralo već na osnovu toga biti jasno ne samo kakva će biti Ahtisarijeva uloga u toku predstojećeg „pregovaračkog procesa“, nego i to kakve su namere onih koji su ga na to mesto imenovali. No, zvanični Beograd ne samo da nije imao snage ili smelosti da takvog „posrednika“ energično odbije (valjda iz straha da ne budemo optuženi za „opstrukciju pregovaračkog procesa“), nego je propustio i priliku da se koliko-toliko pripremi za svima unapred poznati ishod ovih „pregovora“ pod Ahtisarijevim vođstvom.

U Srbiji će Ahtisarijeva Nobelova nagrada neminovno biti posmatrana u kontekstu njegovog krajnje pristrasnog angažmana tokom kosovskih pregovora i čitave balkanske krize, ali i u svetlu nedavnog neodmrzavanja sporazuma sa Srbijom od strane EU, ciničnog ignorisanja srpskog već gotovo mazohističkog truda u saradnji sa Haškim tribunalom, ili poslednjeg pritiska na Crnu Goru i Makedoniju da bukvalno dan nakon rezolucije Generalne skupštine UN priznaju nezavisnost Kosova. S tim što, za razliku od ovih drugih događaja, dodela Nobela Ahtisariju zaista (više) nema nikakve veze sa nekim tajnim planom ili svesnom „antisrpskom“ zaverom i namerom. Ali zato ima itekako veze sa virtuelnom stvarnošću svetske politike i globalnih medija.

U tom „izokrenutom svetu“ više nema ni potrebe za bilo kakvim zakulisnim igrama i zaverama. Tu su uloge već odavno podeljene, sve je „transparentno“ i sve funkcioniše kao podmazano – barem dok se ne pojavi neki „bag“, ili neka sistemska greška u globalnom matriksu u vidu, na primer, velike finansijske krize ili Vladimira Putina. Dakle, tu se već unapred zna šta je apsolutna istina, ko su dobri, a ko loši momci, ko su žrtve, a ko „remetilački faktor“. Tu se naprosto podrazumeva da su Srbi zločinci, a „Kosovari“ i „Bosanci“ žrtve, da Kosovo mora da bude nezavisno, a Bosna mora da bude jedinstvena, da je Milošević kriv za rat, da je Kosovo „jedinstven slučaj“ i da ne može biti presedan, da je NATO na Kosovu „čuvar mira“, dok su Rusi u Južnoj Osetiji „nepozvani agresori“, da je „teritorijalni integritet Gruzije neprikosnoven“, a njegova zaštita sveta dužnost međunarodne zajednice... U tom i takvom svetu Nobelova nagrada za Ahtisarija ne samo da nije nikakvo iznenađenje, još manje skandal, već prirodan i najlogičniji izbor.  

Nagrada Ahtisariju je Srbe pogodila na način koji je donekle sličan onome na koji nas je povredilo crnogorsko priznanje Kosova. (Na stranu to što smo za Ahtisarija manje-više svi znali da nam je neprijatelj, a za Crnogorce, uprkos svemu, ipak verovali da su nam braća.) Naime, jedan deo domaće javnosti, onaj „retrogradni“, ciničniji i rezigniraniji, kome je već odavno „sve jasno“ i koji nema nikakvih iluzija (naprotiv) o tome kako stoje stvari u svetu, visoko priznanje za Ahtisarija – kao i Đukanovićevo priznavanje Kosova – dočekao je gotovo sa nekom vrstom radosti, ili bar olakšanja. Otprilike, po principu, „eto ,vidite valjda sad i sami, a niste nam verovali kada smo mi to govorili“. Za razliku od ovog radikalsko-narodnjačkog, onaj drugi, evro-reformski („naprednjački“) deo i jednu i drugu odluku je dočekao zbunjeno, sa nevericom i nadom da je u pitanju neki nesporazum ili greška. Greške, međutim, nema, pri čemu je likovanje zbog toga besmisleno i jalovo, barem isto koliko je odbijanje da se shvati i prihvati da u ovim odlukama nikakve greške nema besmisleno i glupo.

Samo nekoliko dana nakon „briljantne diplomatske pobede“ u Njujorku i lake euforije koja je tim povodom zahvatila srpski politički establišment, crnogorsko priznanje Kosova i Nobelova nagrada za mir Martiju Ahtisariju došli su kao otrežnjujući šamar u lice srpskoj javnosti i, naročito, vladajućoj političkoj eliti. Ako je neko verovao kako će usvajanjem rezolucije u Generalnoj skupštini i „prebacivanjem problema sa političkog na pravni teren“ pitanje Kosova elegantno skinuti sa dnevnog reda ljuto se prevario.

 Kao što, uprkos pustim neoliberalnim snovima, svet ne može „iskočiti“ iz istorije, tako ni Srbija i srpska politika ne mogu „krišom“ pobeći od problema Kosova. Istorija i Kosovo se neizbežno vraćaju čak i onima koji u njih ne veruju i kojima do njih nije stalo.  

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner