Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Balkan kao osnova za novi svetski poredak
Kosovo i Metohija

Balkan kao osnova za novi svetski poredak

PDF Štampa El. pošta
Jelena Guskova   
petak, 27. mart 2009.

Prošlo je deset godina od NATO agresije protiv suverene evropske države, agresije koja je uzdrmala svet. Šta su ove godine donele onima koji su bombardovali, a šta onima koji su ginuli pod njihovim bombama? Čemu je NATO težio i da li je proteklih godina ostvario svoje zadatke?

24. mart - 10. jun 1999. godine – deset godina ranije NATO započinje rat protiv Jugoslavije

Agresija NATO zemalja protiv Jugoslavije od marta do juna meseca 1999. godine, čiji su glavni učesnik bile SAD, u suštini, označila je prelazak u narednu fazu izgradnje sistema za upravljanje svetom. NATO je zapravo demonstrirao mogućnost snažne varijante u rešavanju problema, pravo primene sile protiv drugih država, baz sankcija UN, pokazao reakciju svih evropskih institucija i zemalja na našoj planeti. Stekao je na Balkanu ne samo veliko vojno iskustvo, već i mogućnost da isproba novo oružje i rashoduje staro, proširi svoje aktivnosti, te pokušao da postane sredstvo za promenu sveta.

NATO učešće u sukobima na Balkanu povezano je sa potrebama njegovog prilagođavanja novom svetskom poretku, koji podleže samo pod njegovu komandu, te sa težnjom da konsoliduje svoje učešće u regionalnim sukobima. UN su služile samo kao pokriće. Preko ove organizacije od septembra 1992. godine ostvarivao se proces postepene, korak po korak «infiltracije» u strukturu mirovnih snaga, kako bi potom vršio nezavisnu ulogu.

U jednom od propagandnih filmova pres-centra alijanse, vazdušni napad protiv Srba otvoreno je nazvan «prvom ofanzivnom operacijom NATO oružanih snaga». Upravo tako. Nema nikakve humanitarne šarene laže. I dalje: «Ofanziva NATO snaga pokazala se kao rušilačka. Za dve nedelje ove kampanje, koja je imala naziv «Namerna sila», izvršeno je više od 3500 uzletanja od strane NATO avijacije, koja je imala za cilj da uništi skladišta municije, radarske uređaje, stovarišta, komandne punktove i mnoge druge objekte».

Ako pogledate na Balkan sa tačke gledišta međunarodnih organizacija, očigledno je da je izmenjen sam format NATO prisustva. Njegova aktivnost je proširena na račun sužavanja aktivnosti praktično svih organizacija. Kako piše ruski istraživač J. Rubcov: «Poslednjih godina, svet je postao svedok nekoliko talasa NATO proširenja. Blok je počeo da pumpa vojne mišiće na očigled svih. Pre početka širenja Severnoatlantske alijanse (16 država) u njegov sastav je ulazilo: 20 štabova vojnih korpusa, 35 divizija, 100 brigada, milion i po vojnika, 4500 ratnih aviona, 2000 helikoptera, 500 ratnih brodova, 14000 tenkova, 23000 komada oružja. Nakon stupanja u NATO Mađarske, Poljske i Češke (prvi talas proširenja) dodato je još 5 divizija i 10 brigada u čiji je sastav ušlo najmanje 200 hiljada vojnika, 500 aviona, 500 helikoptera, 50 brodova, 3500 tenkova, 5500 komada oružja. Nakon što je u NATO pristupilo sedam novih država – Estonija, Latvija, Litvanija, Bugarska, Rumunija, Slovačka i Slovenija (drugi talas proširenja) sastav vojske alijanse povećan je za 45 brigada (300 hiljada vojnika), 500 helikoptera, 50 brodova, 4500 tenkova».

NATO danas na Balkanu prusustvuje u ulozi mirotvorca, međutim, nemoguće je sakriti da ovde alijansa rukovodi procesima koji pritišću samostalnost i nezavisnost balkanskih slovenskih naroda. Vidimo cepanje i smanjenje slovenskog prostora; pregrupisavanje panevropske kuće, u kojoj su se pojavili slovenski narodi; pojavljivanje «sekundarnih» zemalja i naroda, među kojima se nalaze i Sloveni.

Proces cepanja i smanjenja slovenskog prostora nije završen. On se jasno vidi na Kosovu i Metohiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Srbiji. Upravo devedesetih godina posmatramo cepanje nekada jedinstvene slovenske kuće na male nacionalne stanove. Jugoslovenska grupa počinje da se deli na jugozapadne (Slovenija i Hrvatska) i jugoistočne (Srbija, Crna Gora, Makedonija) Slovene. Pri čemu kod jugozapadnih Slovena postoji težnja prema zapadnim Slovenima (Česima, Slovacima, Poljacima). Njih ujedinjuje katolicizam. Međunarodne organizacije su razvile čak i novi termin – «Zapadni Balkan».

Primetna je podela Slovena na katoličku i pravoslavnu grupu. U Bosni i Hercegovini je podela prošla upravo po liniji religioznog razgraničenja, podelivši republiku na tri dela: islamski, katolički i pravoslavni. Formirana je još jedna slovenska grupa – islamske veroispovesti, dosad nepoznata.

Podržavajući po svom nahođenju separatističke težnje nekih ranije jedinstvenih slovenskih država, međunarodne organizacije, koje su pod NATO kontrolom, uspevale su da se izbore ne samo za njihovo cepanje na mini države, već i da upravljaju njima preko takozvanih protektorata različitih formi strogoće. Na Balkanu već postoje četiri vrste protektorata: u Bosni i Hercegovini je klasični protektorat, sa neograničenim ovlašćenjima koja uživaju «visoki» predstavnici, sa strogom vojnom strukturom za održavanje mira; na Kosovu i Metohiji postoji «privremena kontrola» nad delom teritorije suverene države (Srbije) i prestanak na toj teritoriji zakona centralne vlasti; u Makedoniji imamo «usovni protektorat», kada je država formalno nezavisna, ali je ograničena u donošenju samostalnih odluka; Srbija i Crna Gora predstavljaju primer kako zemlja gubi svoj suverenitet po pitanju razvoja državnosti. Najvažnije je da je u svim ovim zemljama ograničeno pravo samostalnog izbora.

Bespoštedno kaznivši neposlušnu Jugoslaviju, SAD su unele u svoju kasicu još jedan metod prinude zemalja na donošenje njima odgovarajućih odluka – vojni, primena sile. Sada mogu da ignorišu diplomatska sredstva, ultimatume, sankcije, politiku dvojnih standarda, kršenje međunarodnog prava.

Međutim, bombardovanje nije moglo da natera Srbe da se suprotstave predsedniku S. Miloševiću, kog su Amerikanci hteli da svrgnu, naprotiv, poraslo je antiameričko raspoloženje. Međutim, tokom godina američke agresije, srpski narod je izgubio volju za borbom, za suprotstavljanjem, oni su sami «držali liniju» protiv vojnog saveza sa ogromnim borbenim potencijalom. Sada je već daleko lakše da se nastavi se uništavanjem Jugoslavije, i 2000. godine nije bilo teško ukloniti lidera države, patriotu Slobodana Miloševića.

Deset meseci pre izbora, šef nemačke diplomatije Joška Fišer zajedno sa državnom sekretarkom SAD, Madlen Olbrajt, tajno je sakupio u jednom od prostorija hotela «Interkonti» u Berlinu najistaknutije predstavnike jugoslovenske opozicije, koji su se dogovorili o kandidaturi za predsednika tada još malo poznatog Vojislava Koštunice. Potom je za opoziciju preko neke kancelarije u Budimpeštu tajno prebačeno 30 miliona dolara. Stotine aktivista je bilo pripremljeno za «rad» u inostranstvu. Četrdeset gradova u kojima je lokalnu vlast predstavljala opozicija, dobilo je 45 miliona maraka iz Nemačke u svojstvu humanitarne pomoći. Taj novac je otišao opoziciji.

Široko, ali «vrlo, vrlo tajno», pružana je podrška i jugoslovenskim opozicionim medijima. Novinare su pozivali na kratke kurseve u Nemačku. Od kraja 1999. godine na jačanje opozicije i nezavisnih medija u Jugoslaviji bilo je potrošeno 4 miliona maraka. «Nemački talas» investirao je 10 miliona za svoje emisije u Jugoslaviji.

U isto vreme pripremalo se javno mnjenje Evrope i Amerike, u kojem demokratiju i opoziciju suprotstavljaju diktaturi aktuelne vlasti. Kako bi se pokolebali tvrdoglavi Srbi, NATO vojska je zveckala oružjem na vežbama oko Jugoslavije. Obećali su da će ukinuti sve sankcije i podržati zemlju ekonomski.

Smena vlasti je bila predviđena na izborima. Još nisu bili poznati ni nezvanični rezultati a Vojislav Koštunica se proglasio za pobednika. Govorio je da je dobio 51-53% glasova (prema podacima izborne komisije on nije imao ni 50% glasova). Zapad ga je odmah podržao i priznao za predsednika Jugoslavije, i istovremeno zatražio od Miloševića da napusti mesto predsednika. Istovremeno opozicija je spremala akcije neposlušnosti na ulicama prestonice, ukoliko Vlada ne pristane da preda ovlašćenja, započela je šetnje i u mnogim gradovima održavali su se mitinzi i manifestacije u znak podrške V. Koštunici.

Mitinge u prestonici podržavali su dobrovoljci iz provincije koji su dolazili specijalnim autobusima koji su bili pripremljeni. Bili su dobro organizovani i imali su sve što im je bilo neophodno.

Specijalnu pripremu u Mađarskoj prolazili su «posmatrači» (uglavnom omladina) na biračkim mestima. Učili su ih kako da se ponašaju tokom izbora. Posebna uloga imala je specijalno organizovana i pripremljena omladina iz redova «Otpora» , koja je podržavala opoziciju.

Sve ove akcije su imale učinak. V. Koštunica proglasio je sebe za predsednika zemlje. Masa je upala u skupštinu, uništila sve glasačke listiće. Demonstranti su provalili i u sedište Socijalističke partije, zapalili televiziju. Zapad je požurio da ove događaje u Srbiji nazove revolucijom, pozdravio je «rušenje režima S. Miloševića».

Metod promene režima u Srbiji bio je toliko uspešan da je identičan bio primenjen uskoro i u Gruziji i Ukrajini. Pri čemu su gruzijske opozicionare obučavali u Srbiji, a ukrajinske u Srbiji i Gruziji.

Smenili su u zemlji vlast koju dugo nisu mogli da sruše. Međutim, Jugoslavija je i dalje bila živa, kao simbol slovenske nepopustljivosti, nezavisnosti i samostalnosti u Evropi. Srušiti sve ovo pomoću nove vlasti bilo je veoma lako. Havijer Solana, pošto je doputovao u Srbiju februara 2003. godine, ponudio je uskom krugu vlasti u Srbiji i Crnoj Gori da priznaju činjenicu da je država prestala da postoji kao Savezna Republika Jugoslavija, i da usvoje Ustav napisan negde u Evropi, Ustav kojim se obeležava rođenje nove države, koja je nastala preko noći. Nije naišao na protivljenje.

Na ruševinama Jugoslavije nikla je jedinstvena «državna tvorevina» u savremenom sistemu međunarodnom prava, Srbija i Crna Gora, koja se kasnije ubrzo i poprilično bezbolno raspala na dve države. Ovo je «obavio» Havijer Solana kojeg Srbi smatraju vojnim zločincem, koji je sankcionisao bombardovanje njihove zemlje 1999. godine.

Nakon toga, Jugoslaviju su uzdrmali događaji koji su sa jedne strane bili od sudbinskog značaja, a sa druge strane potkopavali njene osnove iznutra, usporavajući procese integracije, jedinstva, jačanja, stabilnosti i uravnoteženosti. Ono što se nije postiglo u Rambujeu 1998. godine, te nakon bombardovanja 1999. godine, postignuto je 18. jula 2005. godine, potpisivanjem sporazuma sa NATO «O kopnenim linijama komunikacije», koji reguliše tranzit NATO vojske preko teritorije Srbije i Crne Gore, najpovoljnije korišćenje njihovih aerodroma od strane alijanse, morskih zaliva, puteva i pruga, kasarni, informacionih i komunikacionih sistema. Prema ovom sporazumu, NATO može još dugo da koristi ove mogućnosti – «do završetka svih operacija održavanja mira na Balkanu». Samim ovim, povećava se mogućnost dopunskog raspoređivanja NATO vojske na Balkanu, njihovog premeštanja i pregrupisavanja u cilju prebacivanja u druge regione, te kontrole nad vojskom nekada neposlušne Srbije i Crne Gore.

Parčanje Jugoslavije na osnovu granica njenih republika nije bilo poslednji korak Zapada. Srbiju su nastavili da parčaju i duž granica njenih nacionalnih autonomija. Na Kosovu je međunarodno civilno prisustvo i prisustvo bezbednosnih snaga, predviđeno Rezolucijom 1244 (1999. godina), faktički pripremilo pokrajinu za ocepljenje od Srbije. Albanski nacionalistički pokret doprinosi daljem raspadu Balkana na male monoetničke države, i tako nastavljaju započeti separatistički proces izmene granica protivno Helsinškom aktu. NATO prisustvo na Kosovu nakon juna 1999. godine stvorilo je naprosto uslove staklenika za procvat albanskog ekstremizma. NATO nije primećivao ubistva Srba, rušenje pravoslavnih spomenika, faktički je pojačao stvaranje etnički čistog albanskog područja. Za samo godinu dana njihovog prisustva na Kosovu, izvršeno je pet hiiljada teroristističkih napada, ubijeno je više od hiljadu ljudi, preko 960 je uhapšeno ili oteto kao taoci, srušeno je preko 85 srednjevekovnih istorijskih i kulturnih spomenika, 350 hiljada nealbanskih stanovnika napustilo je pokrajinu; državnu granicu Srbije prešlo je preko 250 hiljada stranaca, uglavnom iz Albanije i Makedonije.

Izabravši najpovoljniji politički momenat, ekstremisti su prema kosovskom scenariju organizovali vojnu pobunu u Makedoniji 2001. godine u mestu gde živi pretežno albansko stanovništvo. Formirali su Albansku nacionalnu armiju (ANA) koja zagovara ujedinjenje svih albanskih zemalja. Marta meseca 2004. godine na Kosovu i Metohiji Albanci su izvršili masovno nasilje nad srpskim stanovnitvom, bilo je mnogo ubijenih, na stotine ranjenih, napadnut je i KFOR, osoblje i objekti misije UN. Sve ovo je bilo organizovano s ciljem da se požure međunarodne organizacije sa pružanjem nezavisnosti pokrajini.

U februaru 2008. godine, Kosovo je dobilo odobrenje iz Vašingtona, proglasilo nezavisnost. Pohitali su da ga proglase što pre. Međutim, ovaj događaj se odigrao u nepovoljnim uslovima za njegove inicijatore. Danas ne postoji ono jedinstvo za podršku odcepljenju Kosova na koje su računali pre svega SAD, ni u Savetu bezbednosti, ni u EU, ni u vladama većine zemalja u svetu.

Za to je uveliko zaslužna Rusija. Nije to samo zasluga, već i pobeda. Tvrdo rusko «njet» u Savetu bezbednosti ne dozvoljava da se ozakoni pojavljivanje još jedne nezavisne države u Evropi. Rusija se protivi nametanju rešenja bez obzira na interese srpskog naroda, shvatajući da, ukoliko se pokret nacionalnog ekstremizma ne zaustavi, da će Evropa morati da preispita granice.

Srbija je značajna zbog toga što je 15 godina zadržavala sprovođenje ideje globalnog upravljanja iz jednog centra u svetu, kako bi čovečanstvo pronašlo instrumente da se suprotstavi ovom zlu. Zrelost savremene civilizacije zavisiće od toga kako će se rešavati problemi na Balkanu.To će odrediti i tempo pomeranja od jednopolarnog ka višepolarnom svetu.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner