Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Kosovo i Metohija u dvehiljadedevetoj
Kosovo i Metohija

Kosovo i Metohija u dvehiljadedevetoj

PDF Štampa El. pošta
Mario Brudar   
utorak, 12. januar 2010.
„Naša strategija mora da ... rezultira novim pregovorima...“

B.Tadić, predsednik Srbije

 „Nezavisnost Kosova je jedina opcija za stabilnost regiona“

DŽ.Bajden, potpredsednik SAD

„Kosovo je zemlja tolerancije i razumevanja“

Hašim Tači, predsednik Vlade Kosova

Kosovo je u 2009. godini priznalo 11 država. Od poznatijih to su učinile Saudijska Arabija, Jordan i Novi Zeland. Ukupno su do sada 64 države Kosovu priznale nezavisnost i tim brojem Priština sigurno ne može biti zadovoljna. Ovom usporenju procesa priznanja  sigurno je doprinela i vlada u Beogradu u liku vrednog i upornog ministra inostranih poslova Vuka Jeremića.   

U Hagu je u decembru održana i desetodnevna rasprava na Međunarodnom sudu pravde UN o tome da li je samoproglašenje nezavisnosti od strane kosovske skupštine u skladu sa međunarodnim pravom. Od nama susednih zemalja u raspravi su učestvovale tri zemlje. Rumunija je bila na strani Srbije, a protiv su bile Hrvatska i Bugarska, koje su ovim činom pokazale da Srbiju vide kao rivala, a ne partnera na ovim prostorima. Naš poznati stručnjak za međunarodno pravo Tibor Varadi ocenio je da „nikada u jednom procesu pred Međunarodnim sudom pravde nije učestvovao ovoliki broj stručnjaka... i nikada nije bilo postavljeno toliko principijelno pitanje kao u slučaju Kosova. U Hagu smo bili svedoci sukoba principa suverenosti i principa samoopredeljenja“(Politika,13.12.2009.). Profesor Varadi se, međutim, zapitao da li će savetodavno mišljenje Suda biti dovoljno kvalitetno kakvo zaslužuje ovakav proces. Očekivanja od odluke, za koju se pretpostavlja da će biti doneta u 2010. godini, veća su od strane Beograda nego Prištine. Ministar Jeremić nema dilemu i očekuje da će odluka biti „bliska izloženim stavovima Srbije“. Predsednik Tadić ide i korak dalje kada predviđa da „naša strategija mora da bude jasna“ i da „rezultira novim pregovorima, u kojima bi se došlo do stvarnog i suštinskog rešenja za budući status Kosova“. Tadić namerava da Beograd razgovara sa „svakom pojedinačnom zemljom koja je do sada priznala nezavisnost Kosova i da je ubedimo da revidira takav stav“ (V.novosti, 29.11.2009.). Američki potpredsednik Bajden je, s druge strane, u maju posle posete Beogradu otišao i u Prištinu gde je nedvosmisleno izjavio kako je nezavisnost Kosova „nepovratan proces“ i da „podele Kosova ne može biti“. Da li je optimizam državnog vrha Srbije zasnovan na nečemu što javnost ne zna ili je reč o nerealnom samokuraženju? Ima li Beograd ponudu za SAD koja se ne može odbiti, a da zauzvrat, još uvek, najjača svetska sila promeni stav u vezi sa Kosovom? Ili se računa na neku iznenadnu promenu geostrateških odnosa u svetu u 2010. godini? Hoće li, možda, Beograd prihvatiti predlog akademika Svetozara Stojanovića da Srbija teritorijalno smanji veličinu Kosova i Metohije („isprva naravno tek deklarativno“) i ono što je izuzeto priključi Srbiji, a da preostala teritorija i dalje bude tretirana kao „suštinski autonomna“ u njenom okviru (Politika, 26.12.2009.)?[1] Pitanja bez odgovora, mada iskreno i potpuno lično govoreći, pisac ovog teksta nije optimista u vezi sa mogućnošću revidiranja dosadašnjih priznanja Kosova i održavanja novih pregovora osim, eventualno, pregovora o podeli, koje javno neće ni zvanični Beograd, ni Vašington, ni Priština.[2] Beograd jeste jasno poručio da želi nove pregovore, ali isto tako ministar Jeremić kaže da „ne bi trebalo unapred licitirati sa tim šta mora biti krajnji ishod procesa“(V.novosti, 31.12.2009-2.01.2010.).

Priština izgleda da mnogo ne haje za to šta će odlučiti Sud pravde u Hagu, jer računa da je nezavisnost sigurna dok iza sebe ima SAD, Britaniju, Francusku. Ali zato održavanje lokalnih izbora u novembru na kojima su učestvovale 22 srpske liste i deo srpske populacije južno od Ibra, kosovske vlasti mogu da upišu kao poen na svoj konto. Indikativan je u tom smislu komentar predsednika srpske opštine Štrpce Zvonka Mihajlovića (SRS): „U opštini je već došlo do podela i ništa nije isto kao pre 15. novembra kada je održan prvi krug lokalnih izbora“(Politika,15.12.2009.). Gospodin Mihajlović misli na podele među Srbima, jer u Štrpcu je na vlasti koalicija SRS-DSS, a sada je na izborima u organizaciji Prištine za predsednika opštine pobedio kandidat Samostalne liberalne stranke Bratislav Nikolić. Samostalna liberalna stranka (SLS) pobedila je i u Gračanici, Ranilugu (podržali kandidata grupe građana koji je pobedio) i Klokotu, a to su nove opštine predviđene Ahtisarijevim planom. SLS je stranka kosovskih Srba koja ima dva ministra u kosovskoj vladi i javno nema nikakve kontakte sa vlašću i opozicijom u Beogradu. Ona je još uvek politički projekat a ne prava stranka, ali sada će, na vlasti u četiri srpske opštine, imati priliku da se pokaže kao politička snaga koja stvarno može nešto da uradi ili će se zaglibiti u nesposobnosti, korupciji i neradu. Predsednik SLS Slobodan Petrović poručio je pred lokalne izbore: „Vreme je da srpska zajednica na Kosovu počne da razmišlja svojom glavom i uzme svoj život u svoje ruke”(KiM radio, 13.11.2009.). Doduše, i doajen srpskog političkog života na Kosovu i Metohiji Momčilo Trajković, kandidat za predsednika opštine Gračanica, smatra da su „sadašnje srpske opštine simuliranje srpske vlasti”(Danas, 24.09.2009.), a motiv za učešće na lokalnim izborima koje organizuje Priština objašnjava: „Mi samo pristajemo na one institucije koje će nam omogućiti da normalno živimo na Kosovu i Metohiji. Možemo se inatiti koliko hoćemo, ali funkcionisaće one institucije koje se ovde formiraju” (KiM radio, 11.11.2009).[3] U Gračanici će se sada nalaziti sedište srpskih opština Priština, Uroševac i Glogovac i kosovske opštine Gračanica u kojoj su, takođe, Srbi na vlasti. U Ranilugu je, pored istoimene opštine, prema prištinskoj administratrivnoj podeli, sedište i opštine Kamenica, prema administrativnoj podeli Beograda. Kakvi će odnosi biti među vlastima, hoće li biti na korist Srba ili samo lokalnih Srba na vlasti, odnosno vlasti kosovskih Albanaca? Gradonačelnik srpske opštine Priština Nebojša Nikolić (SNS) smatra da će institucije države na Kosovu i Metohiji početi da gase Srbi „iako to ni Albancima nije do sada uspelo”(Politika,23.11.2009.). Igor Aritonović iz SLS smatra pak da neće biti problema zbog funkcionisanja dve lokalne samouprave u Gračanici. Ističući kao pozitivan primer što u Gračanici pored srpske pošte radi i pošta Kosova, Aritonović se zalaže za takav model funkcionisanja koji neće dovesti do rivaliteta između dve lokalne (srpske) samuoprave. Upravo bi Beograd trebalo da vidi svoju šansu u pronalaženju modela funkcionisanja na dva koloseka koji će biti na korist i zadovoljstvo srpske zajednice, sa ciljem da što više Srba vidi svoju perspektivu u ostanku na Kosovu, a ne da lokalne samouprave budu prevashodno u korist pojedinaca i uskih grupa. U tome bi glavnu operativnu ulogu trebalo da ima Ministarstvo za Kosovo i Metohiju. Goran Bogdanović, ministar za Kosovo i Metohiju, pokazao je zavidan nivo tolerancije izrečenim stavovima povodom izlaska Srba na kosovske lokalne izbore, da je prošlo vreme slanja direktiva iz Beograda na Kosmet, da su za njega svi Srbi isti bez obzira na partijsku pripadnost i političko opredeljenje, da se ne treba deliti na patriote i izdajnike, kao i da „zbog različitog mišljenja i postupka ne treba nikog satanizovati ili omalovažavati”(Politika, 29.11.2009.). Njegov stav jeste i da neće biti saradnje sa srpskim vlastima u opštinama izabranim na kosovskim izborima, da nemaju kredibilitet, ali priznaje da imaju legitimitet i da ne mogu Srbi koji su izašli na izbore da budu udaljeni „iz naše etničke zajednice“.[4] Ovakavi stavovi ministra Bogdanovića pokazuju da ima mesta za zajedničko delovanje, tim pre što ni srpske vlasti nisu izričito pozvale Srbe na bojkot kosovskih lokalnih izbora. Beograd bi trebalo da odabere put, koju je dobro naznačio Ranđel Nojkić (SPO) izjavivši da bi „politiku opstanka Srba trebalo voditi kroz sinhronizovano delovanje Beograda i novoizabranih predstavnika“(Politika, 20.11.2009.). Vlasti u Beogradu u svakom slučaju mogu naći način da „Tačijevi Srbi“ ne odu pogrešnim putem, ali to istovremeno znači i da sadašnje lokalne samouprave izabrane na srpskim lokalnim izborima na Kosovu i Metohiji moraju početi da bolje rade svoj posao i da se ne plaše konkurencije. Ukoliko, međutim, to ne bude slučaj, onda može doći do razvoja događaja na koji je pre izbora kao na mogućnost ukazao državni sekretar u Ministarstvu za Kosovo i Metohiju Oliver Ivanović da ćemo „imati sukob među Srbima, između onih koji predstavljaju naše institucije formirane 11. maja i ovih koje bi se formirale 15. novembra (sajt B92, 3.11.2009.). Uostalom, zar nije iznenađenje da je posle prevremenih lokalnih izbora u Leposaviću pobedila Demokratska stranka i da koaliciono učestvuje u vlasti u opštinama Peć (sa sedištem u Goraždevcu) sa socijalistima, a u Prištini (Gračanica) sa naprednjacima i socijalistima. To su sve događaji iz 2009. godine koji idu u prilog ministru Bogdanoviću, prvom čoveku DS na Kosovu i Metohiji. I oni ga preporučuju kao odgovarajućeg čoveka, ukoliko se Beograd opredeli za dugoročno integrativnu i svenacionalnu politiku prema kosovskim Srbima. Od velike koristi bila bi i dva iskusna političara Oliver Ivanović i Zvonimir Stević, državni sekretari u Ministarstvu za Kosovo i Metohiju. Srpske vlasti mogu i da ignorišu kosovske srpske lokalne vlasti (što Priština i očekuje), ali onda bi morali da se sa mnogo više para i boljom organizacijom nego do sada dokažu tamošnjim Srbima. A to bi bio, po svemu sudeći, preveliki teret za rukovodstva srpskih opština izabranih u organizaciji Beograda.

 Ono što bi, međutim, trebalo da najviše brine, i čemu politika isključivosti može samo još više da doprinese, jeste praktično zaustavljen povratak raseljenih. Do oktobra 2009. godine na Kosovo se vratila 61 osoba, a za povratak se prijavilo nekoliko hiljada. Pomoćnik ministra za Kosovo i Metohiju Bojan Anđelković, koji je u novembru razrešen dužnosti na lični zahtev, u oktobru je na jednom skupu izneo navedenu brojku, iskreno priznavši: „Ove godine smo bili neuspešni i toj činjenici moramo pogledati u oči... Ljude smo obmanuli i ove godine, jer smo im obećali nešto što nismo ispunili“(sajt RTS, 9.10.2009.).

Beograd i Srbe na Kosovu zaista čekaju velika i dodatna iskušenja u 2010. godini, ali bi i za Prištinu i kosovske Albance ova godina mogla da bude izazov na unutarnacionalnom planu. Pisac ovih redova u tekstu za NSPM o tome šta je Kosovu i Metohiji donela 2008. godina i šta treba očekivati od naredne, napomenuo je da bi u 2009. godini Kosovo moralo da krene putem što dalje od kriminala, korupcije, nezaposlenosti i siromaštva i da za početak iz politike uz pomoć SAD budu uklonjeni korumpirani i kriminalci. To se nije dogodilo u 2009. godini, ali dogodio se Nazim Blaca, bivši pripadnik OVK i egzekutor tajne policije ŠIK koji je pred kamerama priznao da je umešan u 17 politički motivisanih zločina prema Albancima u periodu 1999-2006 koji nisu bili po volji ili su smetali nekim ljudima iz sadašnje partije Hašima Tačija. Blaca je uhapšen i za početak je dobio mesec dana kućnog pritvora. Njegova i sudbina onoga što je otkrio biće pokazatelj da li su SAD i kosovskim Albancima naklonjene vodeće zemlje EU odlučile da Kosovo u 2010. godini krene ka tome da bude zemlja tolerancije i razumevanja, za šta ju je u 2009. godini već proglasio kosovski premijer Hašim Tači! Isto kao što će biti vrlo značajno videti da li će srpskoj elektrodistribuciji na severnom Kosovu biti dozvoljeno da naplati račune koje je posle prekida od deset godina ispostavila potrošačima u ovom delu Kosova, pošto im je prethodno očitala brojila? 


[1] Ovaj predlog imao je daleko veće šanse da se ostvari 1989-1990, nego danas, ali tadašnjoj vlasti ni nebo nije izgledalo kao granica. Neko bi, uostalom, mogao da kaže kako Srbija još nije raščistila sa komunizmom, jer i po Ustavu iz 1990. i po ustavu iz 2006. u svom sastavu ima dve pokrajine - što je rešenje jugoslovenskih i srpskih komunista iz 1945. godine.  

[2] Za podelu Kosova i Metohije založio se u junu 2009. godine bivši ambasador SAD u Beogradu Vilijem Montgomeri.

[3] M.Trajković nije uspeo da pobedi u Gračanici, osvojio je 425 glasova, ali je postao odbornik. Bojan Stojanović (SLS) pobedio je sa 2219 glasova. Trajković i još nekoliko srpskih učesnika izbora optužili su SLS za kupovinu glasova i biračkih odbora, ali nisu uspeli da se izbore za nove izbore.

[4] Suzana Grubješić (G17plus) posle izbora je rekla da Srbi južno od Ibra zaslužuju svaku podršku i da ih ne treba osuđivati što su malo više mislili na sebe nego na velike teme, poput statusa. Aleksandar Vučić (SNS) rekao je: „Nas se ne tiču Tačijevi Srbi”. Za Milana Ivanovića (SNV severnog Kosova) učešće na izborima predstavlja izdaju srpskih nacionalnih i državnih interesa, a Lj.Kragović (SRS) traži sankcije za sve one koji se ogreše o Ustav, odnosno koji su se priklonili secesionističkoj albanskoj vrhušci.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner