Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > “Kosovo je izvan prava!“
Kosovo i Metohija

“Kosovo je izvan prava!“

PDF Štampa El. pošta
Dragoljub J. Kečkić   
četvrtak, 29. jul 2010.

Na prvi pogled, MSP je dao Šiptarima za pravo – naime kazao je kako oni nisu prekršili odredbe međunarodnog prava, jer nema odredbi koje zabranjuju donošenje takvih rezolucija. Razmatrajući suprotnost jednostranog proglašenja nezavisnosti sa rezolucijom 1244, MSP je konstatovao da Skupština Kosova taj proglas nije donela u svojstvu tela koje je izabrano po pravilima UNMIK-a, zato što su potpis stavila i lica koja nisu članovi Skupštine, na primer predsednik Kosova i premijer. Stoga je to telo predstavljalo skup građana koji demokratski predstavljaju nekoga, a pri tome nastupa izvan okvira UN, pa se na njega odredbe UN ne odnose.

Sud nije proširio pitanje pa se nije bavio time da li su Šiptari imali pravo na to, niti kakve pravne posledice može da ima njihov dokument o nezavisnosti, to jest da li su druge države imale pravo da priznaju Kosovo. Sud je, prema tome, manipulišući formulacijom, odlučio da odgovori samo na pitanje da li Šiptari imaju pravo da govore sve i svašta, i utvrdio da imaju i da su to uradili izvan međunarodno pravnih okvira, kojima se zapravo nisu ni bavili. I to je sud uradio znajući da je pitanje upravo bilo drugačije[1].

Dakle, posle više od godinu dana procesa, najpriznatiji svetski stručnjaci za međunarodno pravo sročili su dokument na 242 stranice, koji se bavi trivijalnostima. I to kako? Tako da mišljenje sadrži rečenicu „Skupština Kosova nije prekršila međunarodno pravo“, pa makar imala i tako bedno i nadasve nategnuto obrazloženje. Sve u svemu mišljenje nema nikakvu pravnu težinu, jer se ne bavi ničim, ili skoro ničim, ali zato ima veliku marketinšku.

Čitav hor, odmah nakon toga zagraktao je: „Mi smo bili u pravu“ i pozvao na nova priznanja nezavisnosti Kosova,

Priče kako je to mišljenje kraj međunarodnog prava ne stoji. MSP nema sredstva kojima bi obezbedio poštovanje svojih odluka, a nemaju ih zapravo ni UN. Mišljenje je tačno, ali savetodavno, i sve države koje se problem Kosova tiče, najavile su da ostaju pri istom stavu - SAD, sve evropske zemlje, i one koje gravitiraju Rusiji i Kini. Dakle, promene se mogu očekivati samo u zemljama takozvanog trećeg sveta čiji su interesi takvi da ne moraju uopšte da znaju gde je Kosovo i gde je Srbija, i tu će naravno odlučiti samo to da li u tim državama Amerika može ili ne može da ostvari svoj uticaj, i po koju cenu[2].

I ja sam pripadao onoj grupi ljudi koji su bili iznenađeni ovakvim mišljenjem MSP, ne zato što sam verovao u međunarodnu pravdu, već zato što nisam verovao da će Amerikanci klati vola zarad kilograma mesa. Nisam verovao da im je Kosovo toliko važno da će sud na tako bedan način izokrenuti pitanje. Savetodavno mišljenje nije grubo kršenje prava, ono je izrugivanje pravu. To je kao kad pitate čoveka na ulici: „Znate li koliko ima sati?“, a on vam odgovori „Znam“, jer ga zaboga drugo niste ni pitali.

Propagandni efekti savetodavnog mišljenja vide se i u drugom smeru. Mnogo je onih koji su se ovako nečeg uplašili. Svi sada znaju da svako ima pravo da proglašava nezavisnost, a o tome koliko će takav proglas imati efekta odlučuje da li će ih neko dovoljno jak podržati. Sve EU zemlje koje ne priznaju Kosovo imaju svoj problem, Španci Baskiju i Kataloniju, Grci Šiptare u Epiru, Kipar ima Turke na severu, a Slovaci i Rumuni naši stari saveznici iz male Antante imaju zamašnu mađarsku manjinu, koja pre ili kasnije može postaviti pitanje revizije Trijanonskog sporazuma. Kirgizi već negoduju protiv policije OEBS-a, itd.

No, najviše straha je kod nas. Zamislite, na primer, da su Cigani koji su živeli ispod Gazele proglasili svoju nezavisnost, prethodno tvrdeći da grad Beograd krši njihova ljudska prava jer neće da im podeli stanove. MSP bi rekao da njihov proglas ne krši međunarodno pravo, a ako bi dobili oružanu zaštitu eto nama nevolje. No srećom, tim Ciganima je grad dodelio stanove pa se oni neće pobuniti, ali uvek ima ko hoće. To sada po mišljenju MSP može da uradi ma koje telo koje demokratski predstavlja nekoga. Može Opština, Pokrajina, Mesna Zajednica, Seoski zbor – bilo ko! A ako neko snažan podrži tako što, eto nevolje.

Ako bi se, međutim, mišljenje detaljno analiziralo, ono uopšte nije tako nepovoljno po nas. Ono što je povoljno je, međutim, sakriveno u obrazloženju da je šiptarska skupština delovala izvan prava. A ako je već sve u propagandi, hajde i mi da budemo vešti i drski i iskoristimo to u svoju korist. Kažimo, Skupština je delovala izvan prava – tako je rekao MSP. Dakle, nije u suprotnosti sa pravom, ali nije ni zasnovana na pravu. I više od toga ako se, dakle, na Skupštinu Kosova pravo ne odnosi kada treba na nešto da je obaveže, zašto bi se onda odnosilo kada treba da je zaštiti? Ako ne moraju da poštuju pravo, zašto bi ih onda pravo štitilo?

Skupština Kosova je izvan prava kada treba da deluje, pa neka bude izvan prava i kada joj treba zaštita. Prema tome, prema mišljenju MSP, oni nemaju imunitet niti pravo na zaštitu UN, što znači da svako ko ima priliku ima pravo da ih uhapsi i sa lisicama na rukama stražarno sprovede za Beograd gde bi odgovarali po lokalnom Ustavu? Zašto bi ih uopšte tretirali za bilo šta. Da, kažimo: Šiptarske institucije na Kosovu su izvan prava!

Uzburkana vlada

Posledice savetodavnog mišljenja MSP u svetu neće biti dramatične iako će nesumnjivo ostaviti traga, ali su kod nas uzburkale upravljačko-političku scenu do maksimuma. Mnogo toga se već par meseci kuva, a sada polako izlazi na videlo. Ukazuju se mnoge čudne i nelogične stvari. Eto na primer, do same sednice Skupštine Srbije, Velimir Ilić nije imao šta da kaže, iako je prilike za oglašavanje partije bilo na pretek. Zapravo on već duže vreme ne govori mnogo. Božidar Đelić, ministar za evropske integracije sedi na skupu afričkih zemalja u Kampali i lobira protiv priznavanja Kosova, što je dijametralno suprotno zvaničnoj politici EU, to jest onome što je izgovorila Ketrin Ešton. Stranka G17+ se, doduše kroz usta Snežane Grubješić, bavi nacionalnom politikom, a njen šef Mlađan Dinkić potpisuje nekakve sporazume sa Kirilom Kravčenkom protiv čijeg se dolaska na mesto direktora NIS-a borio i rukama i nogama[3]. Kad smo već kod Dinkića, od najave interpelacije za njegovu smenu, ni DSS ni Naprednjaci nijednom nisu više kritikovali do tada omraženog im ministra. Najzad, Toma Nikolić je, posle nekoliko dana policijske zaštite, napokon shvatio da ni do toaleta ne može da ode a da za to odmah ne sazna Ivica Dačić, pa je se odrekao. Pri tome je neukusno (do krajnjih granica) sapunjao svog bivšeg šefa Šešelja, zatim se sklonio na Svetu Goru(?), a odatle otputovao za Brisel, gde je Štefanu Fileu navodno postavio nekoliko pitanja. Na samoj sednici Skupštine, ministar policije je sa govorničkim žarom kao na nekom mitingu nagrdio turkofilsku politiku šefa države Borisa Tadića. Izraz lica poslednje pomenutog najviše je nalikovao grogi bokseru. Radikali su bili blagonakloniji prema vladinoj rezoluciji, prepunoj fraza[4], nego DSS. I Boris Tadić i ministar Jeremić nekoliko puta su izgovorili reč rat, doduše kao nešto nemogućno. Jeremić je predlagao Nikoliću da se uključi u diplomatiju. A da, pre toga na konferenciji za štampu vlade Srbije, Ivica Dačić se gotovo plačnim glasom zapitao šta to još treba da uradimo pa da nas Evropa prihvati[5]. Eto, kaže, i rezoluciju o Srebrenici smo usvojili.

Sve ovo govori da su političku vrhušku naše zemlje zahvatile turbulencije. Na pomolu je novo prekomponovanje partija, različito od one podele na proevropski (proreformski) i patriotski blok. Pokušaću, koliko je to moguće da rastumačim otkuda to i šta se može u naredno vreme očekivati.

Srbija je od petog oktobra pa naovamo imala samo jednu politiku čiji je tvorac, mora se priznati, Vojislav Koštunica. To je politika „I Kosovo i EU“. Nije je Koštunica tako eksplicitno formulisao, ali ju je zacrtao. U međuvremenu je on odustao od toga, najverovatnije posle martovski pogroma iz 2004 godine, kada je shvatio da ustupci učinjeni saradnjom sa Haškim tribunalom nisu umilostivili Zapad, i da nam oni i dalje rade o glavi po pitanju Kosova. Da je to bila pogrešna politika, Koštunica je i sam rekao u jednoj emisiji na BN televiziji iz Bijeljine. Jedno vreme je izgleda neiskreno pristupao istoj politici, da bi korak po korak stigao do pozicije koja je protivna Evropskoj uniji. Tu politiku sada, izgleda iskreno, vodi Tadić, a priključio se i Toma Nikolić.

Uzaludnost i unutrašnja nekonzistentnost takve politike već neko vreme je kristalno jasna mnogim ljudima koji prate politiku, a izgleda da je konačno doprla i do svesti političara, pa i oni shvataju da se pre ili kasnije moramo odlučiti za jedno od ta dva. Kojim rukavcem će Srbija krenuti sa ove vododelnice neće odlučiti to koja je voda snažnija, već koja je slabija.

Evropski put je uveliko izgubio na zamahu. To dugujemo sledećim razlozima: 1.-Srbija preživljava ozbiljnu privrednu krizu, svet živi sve gore, i pri tome ne vidi da bi ulazak u EU doneo boljitak; 2.- EU se, u najvećem delu (22/27) svrstala na stranu naših neprijatelja; 3.- EU nas neće primiti u svoje redove, ako ni zbog čega drugog, a ono zato što Nemci, posle Grčke i potencijalnih još nekoliko zemalja ne žele još jedan finansijski kamen o svom vratu. Uostalom oni su to eksplicitno i rekli; 4. -EU je narasla do mere kada jedva ostaje celovita, i sva je prilika da će celovitost moći da zadrži samo po cenu izbacivanja nekih članica. Naime, faktor kohezije, i to jedini, jeste vera u dobar život i puno para. Kako to polako nestaje, drugih kohezionih faktora koji bi povezali na primer Portugalca u Litvanca, ili Grka i Engleza (pa čak Valonca i Flamanca) zapravo nema.

Kosovski put je izgubio na zamahu, time što je izgubio na uticaju. Patriotsku, rodoljubivu ideju zastupa mali broj političara, a još manji, zapravo zanemarljivo mali broj novinara[6], što pa opet umanjuje uticaj tih ionako malobrojnih političara. Finansijski i u strukturama države ne znam kako stoji - ili stoji loše ili stoji pasivno.

Dakle, turbulencije na političkoj sceni mogu se opisati kao sukob dve ideologije, od kojih obe predstavljaju na smrt premorenog i premlaćenog boksera od kojih nijedan nije u stanju da zada završni udarac drugome, pa se čeka koji će od iznurenosti prvi da padne.

Poraz Tadićeve kosovske politike je strašan. Mišljenje MSP samo po sebi ne znači mnogo. Međutim, znači to što smo ga mi tražili. I znači to, što je to jedino što je naša država učinila po pitanju Kosova za prethodne dve godine. Tadić je igrao na jednu kartu, da mu MSP kaže da je u pravu, a MSP mu je rekao da nije u pravu (u onom o čemu je pitao). Neki bi rekli, i govore, da je takva strategija namerno smišljena, da je to kolač ispečen u kuhinji stranih agenata i plaćenika. Ja ne mislim tako. Mislim da je to pre bio projekat domaćih diletanata. Tadić i svi oko njega su ljudi kojima Zapad mnogo znači, kojima je Zapad autoritet, i oni su hteli da im Zapad kaže da nije u pravu. Naravno, Zapad im to nije rekao. I Tadić je udario glavom u zid. Zato izgleda onako unezvereno. I on nastavlja, kao Mujo iz viceva, nije u stanju ništa drugo da smisli, već da bije glavom u zid, u nadi da će zid prvi da popusti.

Sa stanovišta patriotskog biračkog tela, to je krah državne politike. Ali sa zapadnog, pre svega američkog stanovišta, i taj otpor je bio previše. Signali koje šalju su jasni – očekuje se potpuna kapitulacija. A kako i ne bi – preko dvadeset godina, još od doba Azema Vlasija, pokušavaju da nam otcepe Kosovo, i nikako da to dovedu do kraja. Zato Tadiću preti da ostane potpuno izolovan. U zemlji da ga ne vole, a spolja da ga niko ne podržava.

Tomini potezi pospešuju drugi proces. Čini se da je Toma posle poslednjih izbora zaključio kako je radikalsko glasačko telo doseglo maksimum, i da sa tom politikom ne može više da postigne. Prekomponovao se na drugi kolosek. Može biti grešim, ali slutim da je njegova ideja vodilja veoma prozaična, da je posle poslednjih izbora shvatio da vlada u Srbiji nije odraz volje naroda, već volje stranih ambasadora, da se o tome ko će Srbijom vladati odlučuje više u kabinetu Američkog ambasadora nego na izborima. Stoga bih rekao da nije čiča Toma išao u Brisel da bi postavljao besmislena pitanja Štefanu Fileu, već da bi se preporučio kao kooperativniji od Tadića. Sve njegove izjave i postupci ako i ne potvrđuju ono što mislim, onda sigurno i ne poriču.

U to kako će se on ponašati kada dođe na vlast ne bih ulazio, ali s obzirom na totalni obrt njegovih stavova teško da mu bilo ko do kraja veruje. Kakve će mehanizme zapad primeniti da bi obezbedio lojalnost – ni u to ne bih ulazio. Otuda Jeremić nudi Nikoliću da on nosi Borisovo pismo, da ga „amortizuje“.

Pozicije radikala i DSS-a ostaju nepromenjene, s tim što moram da napomenem, da je ideja o tužbi takođe pokušaj da Zapadu dokažemo da smo mi u pravu, i koju bi Koštunica kao profesor prava sigurno bolje koncipirao od Tadića psihologa. Ali, i da dobijemo takvu presudu, Amerikanci bi je ignorisali i rezultat ne bi bio presudan. Ono što pominju i jedni i drugi jeste kritika države koja je zanemarila jačanje srpskih institucija na Kosovu, bolnica, škola, policije, sudstva, itd, već naprotiv. . Najzad, konačno je neko otvoreno rekao da treba negovati savez sa Rusijom. I to je ono što je srž problema. DŽaba diplomatija ako je ne prati njena produžena ruka, privreda i vojska. Važno je ko stvarno vlada, a ne ko je u pravu!

Nova Srbija pokazuje disonantne tonove, Velimir Ilić govori kao Toma, a Sandra Janković kao Koštunica. To objašnjava Velimirovo ćutanje - još uvek vaga na koju će stranu.

Izgleda da su Radikali osetili turbulenciju, i kao da osećaju da najnovija pozicija predsednika Borisa pokazuje određen, veoma stidljiv otklon od politike EU nema alternativu. Mnogo je fraza i protivrečnosti u njegovom istupanju, ali smo se od euforije „Evropa sada i odmah“, i „evropski put nema alternativu“ pomerili do toga da ne želimo da se zameramo velikim silama, ili do onog Jeremićevog da Srbija neće pisati zajedničku rezoluciju s EU. Čini se da će Tadić ipak pre zamisliti Srbiju bez Kosova nego Srbiju koja staje na žulj Amerikancima. Ali opet, dirnuli su mu ono što je njemu najvažnije, ne Srbiju, ne evropski put, već ličnu sujetu. MSP mu je rekao da je pacer i neznalica. I sada on može da krene svukuda. Rekao bih, radikali su stoga ocenili da treba podržati vladin predlog. DSS je procenio da ne treba, da je potez udaranja glavom sve jednako u zid dovoljno nerazuman da ga ne treba podržati

A Dačić? Njemu konfrontacija sa Amerikancima nije nezamisliva. Zna vrlo dobro da to može, da smo preživeli i njihove sankcije i rat sa njima, i to u vreme kada niko nije imao da nas podrži. Izgleda kao da nije imao kada da kaže Tadiću šta misli nego neki dan u Skupštini, pa mu se odatle obraća i vrši pritisak..... Ili je započeo predizbornu kampanju?

A šta tačno misli Dinkić, i koje su njegove dalje namere, i zašto su prestali da ga napadaju, teško je reći[7]....

Evropska ili srpska ideja?

Klackalica je nestabilna. Evropska ili srpska ideja? Obe su slabe, ali srpska ideja je drvo kojem su isekli grane, a evropska je drvo u punom cvatu kome su posekli korenje. Dugoročno, evropska[8] ideja nema više nikakvu perspektivu kod nas, a srpska ima.

Postoje dva načina na koji Srbija može da izmeni svoje državno opredeljenje. Prvi način je tih – da sama upravljačka struktura[9] neosetno i lagano promeni kurs, onako kako se to zbilo u Rusiji u poslednjih deset godina, kada su od poražene i ponižene zemlje ponovo prerasli u svetsku silu, a da niko ne ume da kaže datum, kada se okret dogodio.

Drugi način je da upravljačka struktura tvrdoglavo brani zapadni put. To može imati krajnje dramatične posledice. Kako po državu čiji bi to bio veliki poraz tako i po samu upravljačku klasu. Da objasnim ukratko zašto i kako.

Sećam se onog perioda kasnih devedesetih i mitinga protivu Miloševića. Koliko god surovo, to je ipak bilo veselo doba. Prostora za šale i viceve bilo je na pretek. Izvikivali smo „Volim i ja vas...“, zafrkavali milicionere, i svašta još, često i nepristojno....

A danas, kao da više nikome nije smešno. Jedini sam u svom okruženju koji se šalio na temu mišljenja MSP. Svi su smrtno ozbiljni, nema ni viceva o političarima. A kada nije smešno, i kada je loše, to se može surovo završiti. Već sada se po nekim krugovima evropski orijentisani ljudi smatraju kolaboracionistima i izdajnicima. Vladine funkcionere nazivaju prokuratorima. Neki koje znam, kriju da su članovi Demokratske stranke, kao što je u jednom trenutku postalo sramota biti član Saveza komunista. Kada je narušeno jedinstvo naroda i rukovodstva da se poslužim Slobinim izrazom, nemiri su na pomolu. Odatle, do onog trenutka kada će neki nepoznati pesnik, kao svojevremeno Kosta Abrašević, zapevati: „O, tirani čujte, ne treba vam kriti/ I osveta naša crvena će biti!“, samo je još jedan korak.


[1] Pada u oči da su i sudije koje su podržale presudu izdvojile mišljenje, većina njih navodeći da je pitanje trebalo proširiti. Dakle inicajlno, mišljenje suda su bezrezervno podržali sudije iz Amerike, Britanije, Francuske i Japana, dakle 4, a sudija iz Brazila imao je još nepovoljnije mišljenje po nas. Četvorica sudija je smatralo da pitanje treba proširiti, a 5 da ga uopšte ne treba dati. Koje će od tri mogućnosti prevladati često određuje predsedavajući izborom procedure, o čemu se prvo glasa, itd, ako uopšte postoji ta sloboda procedure...

[2] Iz naše perspektive to bi izgledalo ovako. Da li bi priznali Tamilske pobunjenike zavisilo bi samo od toga sa kojim državama želimo da imamo dobre odnose a sa kojima ne.

[3] Zapravo protiv prodaje NIS-a Rusima.

[4] kao na primer „istorijsko pomirenje“.

[5] dakako – znači nadao se!

[6] da ne grešim dušu, trebalo je da kažem zanemarljiv broj uređivačkih politika.

[7] Da li su možda osetili da mu napadima dižu popularnost pa su zato stali, ili je, pak, na pomolu neka teško zamisliva koalicija, neprincipijelna kako bi rekao Vasil Tupurkovski.

[8] Ako i kada Nemci naprave od EU ili unutar EU nešto gde će sami kreirati svoju politiku, onda to ima svog smisla, ali to već više ne bi bio evropski put.

[9] Upravljačka struktura je nešto širi skup od političara i partija, uključuje oficire, zapovednike policije, direktore, članove upravnih odbora i savetnike po državnim firmama, uticajne bogataše itd.