Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Novi balkanski ratovi su već na pragu
Kosovo i Metohija

Novi balkanski ratovi su već na pragu

PDF Štampa El. pošta
Petar Iskenderov   
sreda, 03. februar 2010.

Sve realnije se ocrtava plan albanskih separatista sa Kosova da uz podršku SAD i EU uguše srpski otpor na severu te pokrajine. Izjave prištinskih vlasti i zaoštrene međunarodne diskusije oko kosovskog problema dozvoljavaju ne samo da se donese zaključak o nasilničkoj operaciji koju pripremaju albanski ekstremisti, nego i da se zamisli razvoj događaja, podela uloga, kao i da se proceni stepen međunarodne zaštite koja je obećana kosovskom premijeru Hašimu Tačiju i ostalim bivšim glavešinama terorističke „Kosovske oslobodilačke armije“.

Otvoreno zasedanje Saveta bezbednosti UN o Kosovu, koje je održano 22. januara, bilo je obeleženo dotad nezapaženim usijanjem strasti. Tada su, prvi put od leta 2007, kada je Rusiji pošlo za rukom da u korpu za otpatke baci rezoluciju o priznavanju nezavisnosti Kosova koju je na osnovu plana specijalnog izaslanika generalnog sekretara UN Martija Ahtisarija pripremio Zapad, bile toliko suprotstavljene pozicije učesnika u diskusijama. Vodeće države kao da su govorile različitim jezicima. Dok su SAD i generalni sekretar UN Ban Kimun, kao i zapadnoevropske države koje su ga podržavale, pozivali na – citiram izveštaj generalnog sekretara: „elastičnost u radu na određivanju načina delovanja u odnosu na učešće Kosova u regionalnim i međunarodnim mehanizmima i forumima“, Rusija i Srbija su u tome videle „istiskivanje“ UN sa Kosova i legitimizaciju nezavisnog statusa pokrajine.

Međutim, u centru javnih diskusija se prvi put našao tzv. plan o „konačnom rešenju pitanja severnog Kosova“, koji priprema Priština. O njemu se nekoliko dana pred zasedanje „izleteo“ Hašim Tači, izjavivši da se taj plan priprema uz učešće međunarodnih predstavnika i da ima za cilj „jačanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Kosova“. Hašim Tači je obećao da ova, 2010. godina, treba da postane „godina konsolidacije kosovske države“.

Među osnovnim zadacima plana propisana je likvidacija srpskih organa vlasti i uprave koji su, nakon izbora održanih u maju 2008, formirani u Kosovskoj Mitrovici i okolnim srpskim opštinama. Osim protiv srpskih predstavničkih organa, osnovni udarac će biti upravljen i protiv srpskih policijskih formacija i carinskih službi, koje danas, makar i delimično, kontrolišu promet preko administrativne granice Kosova i ostalog dela Srbije.

Snage KFOR-a koje su stacionirane na Kosovu pružiće Albancima oružanu podršku. Ovo pitanje je, ranije ovog meseca, bilo u principu rešeno tokom posete prištinskog komandanta južnog krila NATO u Evropi, američkog admirala Marka Ficdžeralda. Shodno pregovorima sa kosovskim rukovodstvom i komandom snaga KFOR-a, on je nazvao organe vlasti kosovskih Srba „pretnjom bezbednosti“ Kosova i naglasio: „Sva narušavanja Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti UN smatramo ugrožavanjem bezbednosti. Pošto su paralelne strukture vlasti shodno ovoj rezoluciji neprihvatljive, mi izražavamo zabrinutost“.

U planu Prištine posebna pažnja je posvećena međunarodnoj podršci ove operacije. Taj zadatak je dodeljen SAD i Evropskoj uniji. Amerikanci su dužni da blokiraju pokušaje Srbije i Rusije da rezoluciju prihvati Savet bezbednosti UN. Od Brisela se zahteva da još više pojača pritisak na Srbiju, sa ciljem da se ona odrekne podrške svojim sunarodnicima i da za srpske dobrovoljce zatvori administrativnu granicu sa Kosovom.

Što se vremena operacije tiče, ona može biti izvedena već u aprilu. Do toga će doći nakon objavljivanja nejasnog mišljenja Međunarodnog suda UN u Hagu o statusu Kosova i stvaranja „municipaliteta Mitrovica“ na severu Kosova. U njegovo rukovodstvo će biti uključeni Albanci i malobrojni Srbi koji su pristali da sarađuju sa vlastima u Prištini.

Predsednik Srbije Boris Tadić, koji je poznat po prozapadnoj orijentaciji, u svom nastupu povodom plana Prištine, NATO i EU bio je veoma oprezan. Izjavio je da „konačno rešenje pitanja severnog Kosova koje je razradila Priština ne donosi ništa dobro onima koji tamo žive“. Otvorenije i oštrije se izrazio prvi zamenik stalnog ruskog predstavnika pri UN Igor Ščerbak: „Mi smatramo da u današnjoj komplikovanoj situaciji treba odlučno sprečavati bilo čije pokušaje proturanja štetnih koncepcija za Kosovo, koji ne samo da na najgrublji način krše Rezoluciju 1244 Saveta bezbednosti UN, nego i izazivaju napetost i destabilizuju situaciju u pokrajini.“

Po raspoloživim informacijama, u ovaj već razrađeni plan umešan je i predstavnik Međunarodne civilne kancelarije na Kosovu Piter Fejt, koji je i šef kosovske misije EU. Ta kancelarija je oformljena u proleće 2008, ubrzo posle samoproglašene nezavisnosti Kosova i njegovog priznavanja od SAD i vodećih članica EU. U sastav tog organa (koji nije propisan nikakvim dokumentom UN) ulaze predstavnici 14 zemalja EU i NATO, kao i Švajcarska; oni se na Kosovu bave praktičnim sprovođenjem „Ahtisarijevog plana“ razrađenog po briselskim kuloarima, a koji nikada nije dobio odobrenje Saveta bezbednosti UN. Karakteristično je da ministar spoljnih poslova separatističke vlade Kosova Skender Hiseni, koji je na zasedanju Saveta bezbednosti UN predstavljao Kosovo, uopšte nije prokomentarisao plan za severno Kosovo. Izašavši pred novinare, on je dvosmisleno saopštio da Misija EU na Kosovu, kao i Međunarodna civilna kancelarija, „ne propagiraju nikakvu vrstu ‘konačnog rešenja pitanja severnog Kosova’“.

Analiza onog što se u poslednje vreme dešava oko Kosova dozvoljava da se zaključi da se razrada scenarija za gušenje srpskog otpora obavlja na znatno širem nivou nego što je to Kosovo. Po osnovnim parametrima (munjevita nasilna operacija uz podršku pseudomirotvoraca NATO i EU, njena međunarodna političko-diplomatska zaštita, korišćenje marionetske administracije), plan „konačnog rešenja pitanja Severnog Kosova“ odgovara istom scenariju koji je predsednik Gruzije Mihail Sakašvili razradio za vojnu operaciju protiv Južne Osetije u avgustu 2008. godine. Čak je i cilj oba dokumenta sličan (u Sakašvilijevoj naredbi je bio formulisan kao „uspostavljanje ustavne jurisdikcije“).

Ranije, u avgustu 1995, analogni scenario je bio isproban protiv krajiških Srba. Hrvatska je njih napala regularnom armijom, a SAD i EU su pružili političku zaštitu. Uostalom, ona se tada pokazala i suvišnom, jer ni vlasti Jugoslavije, ni rukovodstvo Rusije nisu se realno zauzeli za Republiku Srpsku Krajinu koja je propadala u potocima krvi. Tadašnjeg jugoslovenskog lidera Slobodana Miloševića je više interesovalo da rukama međunarodnih posrednika ukloni sa opštesrpske političke scene Radovana Karadžića i Ratka Mladića koje je, ne bez osnova, smatrao svojim glavnim i najopasnijim konkurentima. Što se Moskve tiče, Balkan tada nije ulazio u posebnu sferu pažnje, pa je Moskva pokazivala samo delimični interes za regulisanje bosanskog pitanja.

Prilično je teško prognozirati šta će se ovom prilikom događati. Osim kosovskog, na karti novih balkanskih ratova je moguća i pojava ne manje važnog za srpstvo, pravoslavlje i Rusiju, bosanskog fronta. Njegovo otvaranje je već obećao odlazeći (18. februara) predsednik Hrvatske, Stipe Mesić. On je izjavio da hrvatska armija mora da izvrši vojnu operaciju protiv bosanske Republike Srpske ako ona sprovede referendum o samoopredeljenju kakav je izveden na Kosovu.

(Prevod sa ruskog Vasilije Kleftakis)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner