Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Povodom knjige Karle del Ponte "Lov: ja i ratni zločinci"
Kosovo i Metohija

Povodom knjige Karle del Ponte "Lov: ja i ratni zločinci"

PDF Štampa El. pošta
Jelena Guskova   
utorak, 06. januar 2009.

Trećega aprila 2008. g. trebalo je da se obavi promocija memoara Karle del Ponte, u momentu kada tek što joj je bila prestala služba na dužnosti glavnoga tužioca Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (MTBJ) i Međunarodnog tribunala za Ruandu. Knjiga je izašla pod pretencioznim naslovom «Lov: ja i ratni zločinci». Ona je posvećena dosta dugom periodu rada Karle del Ponte na dužnosti tužioca – od avgusta 1999. g. do decembra 2007. g. U njoj je dosta mesta posvećeno baš «lovu» - pronalaženju i organizovanju sudskog gonjenja osumnjičenih lica, procesu pregovora s rukovodstvima niza zemalja i međunarodnih organizacija o izručivanju onih, koje je Tribunal proglašavao ratnim zločincima, o preprekama, koje su joj postavljali činovnici različitog ranga u tome nimalo lakom poslu.

Knjiga je izazvala senzaciju još i pre izlaska iz štampe, jer je rukopis dopao novinarskih šaka. Svetsku javnost je uznemirilo to, što je Karla del Ponte u svojim memoarima iznela činjenice, koje su čitavo to vreme bile prećutkivane i skrivane, - činjenice o zverstvima albanaca nad civilnim srpskim stanovništvom kao i nad albancima koji su odbijali da učestvuju u vojnim akcijama protiv države na Kosovu i Metohiji, o trgovini telesnim unutrašnjim organima, koji su vađeni otimanim Srbima, u što je sve bilo upleteno rukovodstvo Oslobodilačke vojske Kosova (OVK).

Karla del Ponte piše, da je još 1999. g. dobila podatke od novinara, da je na Kosovu i Metohiji bilo oteto, a zatim transportovano u Albaniju, oko 300 Srba. Sužnje su isprva držali u logorima u gradovima Kukes i Tropoja na severu Albanije, potom su od kosovskih Albanaca unajmljeni hirurzi stali u poljskim uslovima da otetim Srbima vade životno važne organe. Spominjalo se i malo mesto Burel u Albaniji, gde su u nekakvoj «žutoj kući» izvođene operacije odakle su izvađeni organi slati u Italiju, a zatim dalje razašiljani najčuvenijim klinikama čitavog niza zemalja Zapadne Evrope.

Saglasno sećanjima Karle del Ponte, «tek posle nekoliko meseci islednici Tribunala i UNMIK-a (Misija OUN na Kosovu. – J.G.) stižu u Centralnu Albaniju i odlaze u tu žutu kuću, koju su novinarski izvori identifikovali kao mesto, gde su zatočene ubijali radi vađenja njihovih organa. Do te kuće islednike i albanskog tužioca vode novinari. Kuća je sada bela; vlasnik poriče da je kuća kad bilo prefarbavana i prekrečavana, mada su islednici našli tragove žute boje duž temelja zidova. Unutra nalaze i komade gaze. Tamo se valja i jedan bačen upotrebljavani špric, dve plastične ampule za injekcije... i prazne flašice od lekova, od kojih jedna – od miorelaksanta, koji se obično koristi pri hirurškim zahvatima. Primena specijalnih hemijskih sredstava omogućila je da se otkriju tragovi krvi na zidovima u kući, a takođe i na očišćenom delu patosa dimenzija 1,8 m sa 60 sm. » (1)

Takva otkrića glavnoga tužioca MTBJ sada, kada je Kosovo proglasilo svoju nezavisnost, a teroristi, koji su učestvovali u svim tim akcijama, udarili u politiku, stvarno preokreću uvrežene stereotipe o svemu što se zbivalo u tome nemirnom kraju. A zapravo sve te iznete činjenice nisu ama baš nikakva novost, prosto naprosto o njima niko ništa niti je hteo da čuje niti da sluša. Del Ponteova piše, da su joj porodice na Kosovu nestalih Srba još ranije postavljale mnogo «u potpunosti opravdanih» pitanja: Zašto im Tribunal ne daje nikakvih informacija o njihovoj nestaloj rodbini? Kako to da Tribunal nije mogao da pronađe kolektivne grobnice stradalih Srba? Kako nisu pronađeni logori za otete? Zašto se ne hapse Albanci, pošto je Udruženje porodica nestalih predalo kancelariji Tribunala spisak lica za koje se osnovano moglo sumnjati da su saučesnici zločina? Na ta pitanja del Ponteova je tada odgovarala dosta uvijeno i neiskreno: te Tribunal bajagi ne raspolaže dokumentima o strukturi OVK, te ne može da se dogovori s KFOR-om (2) ni UNMIK-om o saradnji, te nema mogućnosti da izvrši isleđenje svih zločina, pošto je prikupljanje dokaza za optužnicu jako otežano, jer je teško naći svedoke o ubistvima Srba, oni koji bi objektivno mogli posvedočiti – neće o tome da govore (3). Ti odgovori su najblaže rečeno naivni. Dokumente o strukturi OVK imamo čak i mi u našem Centru za izučavanje savremene balkanske krize Instituta za slavistiku RAN, da Beograd i ne spominjemo! Beograd raspolaže ogromnom količinom dokaznog materijala o zverstvima počinjenim nad civilnim srpskim stanovništvom na Kosovu, i srpske vlasti su odavno predale Tribunalu dokumentaciju koja optužuju albansku stranu.

Karla del Ponte piše da je Nebojša Čović, u to vreme predsednik Koordinacionog centra za Kosovo i Metohiju vlade SRJ, dao UNMIK-u podatke o 196 mesta u pokrajini, gde su bili počinjeni zverski zločini nad srpskim stanovništvom (4). Godine 2001. spisak otetih lica predali su del Ponteovoj predstavnici Udruženja porodica nestalih kosovskih Srba. Predsednik te društvene organizacije Simo Spasić tvrdi da «svi rođaci otetih znaju, ko je počinio te zločine. Oni imaju dokaze. Mnogo toga im se dešavalo pred očima. Ljudi su gledali leševe spržene dece, trudnica rasporenih stomaka, iz čijih su utroba iščupane nerođene bebe... S takvim bolom u srcima,- nastavlja on, - mi treba da živimo, a našu muku niko neće da vidi. Imamo fotografije, znamo mesta gde su zatrpani leševi izmučenih Srba, i gde su ih ubijali. Ali ni o jednom slučaju istraga nije ni započeta. Svi se podaci temeljno prikrivaju. A evo zašto: Da su podaci o albanskim zločinima izašli u širu javnost, niko nikad ne bi ni pomislio da prizna nezavisnost Kosova. Osim toga, napominje Spasić, «inostrane televizije – «Bi-Bi-Si», «Dojče Vele», «Skaj Njuz» - prikazivale su kolone ljudi koje se pod stražom terorista OVK kreću prema Albaniji. To baš i jesu tih trista ljudi»(5).

Beogradska štampa navodi na desetine primera, da su se mnoge srpske organizacije trudile da utiču na MTBJ da pokrene istražne radnje o albanskim zločinima na Kosovu, da su predavale detaljne mape mesta masovnih grobnica i koncentracionih logora na teritoriji pokrajine i severne Albanije, te svedočenja očevidaca o užasnim mučenjima i ubijanju civilnog stanovništva. Ali optužnica protiv albanskih lidera zbog masovnog ubijanja ljudi, radi dobijanja organa za transplantaciju, nije nikada ni podignuta. A samo u spiskovima Udruženja porodica nestalih, ima više od dve hiljade imena.

Što se tiče svedoka, Tribunal raspolaže velikim arsenalom sredstava za zaštitu svedoka, a trebalo ih je tražiti ne samo među Albancima (tužiteljka je tražila svedoke-Albance čak i u Beogradu, oni su stvarno bivali zastrašivani od strane terorista (6)), nego i među Srbima. Međutim, za Tribunal reč «Srbin», kako izgleda, sadrži u sebi toliko negativnih prizvuka, da je on može koristiti samo u svojstvu kratke oznake za zločinca. Bivša tužiteljka MTBJ priznaje da je i sama znala za postojanje kolektivnih grobnica na tri mesta u severnoj Albaniji. I humanitarna organizacija Human Right Watch (HRW) davala je izjave da su im bili dostupni dokumenti koje je sakupio MTBJ, među kojima je bilo i svedočenje sedmorice terorista OVK, koji su tvrdili da su bili očevidci prebacivanja otetih Srba u Albaniju.

Stručnjaci HRW su odlučili da samostalno provere podatke navedene u knjizi del Ponteove, jer su im se isprva učinili sumnjivim. Prilikom provere oni ne samo da su se uverili u njihovu istinitost, nego su uspeli da dođu i do novih podataka o zločinima (7).

Iz svega ovoga izlazi, da su i Tribunal i njegov glavni tužilac lično, imali na raspolaganju podatke o zločinima počinjenim nad Srbima. Zbog čega je onda del Ponteova toliko dugo ćutala gotovo deset godina? Ona je i sama, delimično, odgovorila na to pitanje.

Po mišljenju bivše tužiteljke, raspoloživih dokaza bilo je malo, i zbog toga je bilo nemoguće ustanoviti tačne datume otmica ljudi, vreme kad su žrtve prebačene preko albanske granice kao i gde su zločini izvršeni. Osim toga, piše del Ponteova, ni albanski tužioci ni islednici nisu bili voljni da sarađuju. Oni su govorili da ako su albanci i ubijali Srbe – pravilno su postupali i tako su i trebali da čine. Del Ponteova je imala hrabrosti da publikuje reči komandanta KFOR-a, italijanskog generala Fabija Minija (oktobra 2002. god) kako bi hapšenja albanaca na Kosovu jako komplikovale «bliske veze nekih članova UNMIK-a i bivših lidera OVK». Pri prvim hapšenjima, uveren je Mini, «videćemo kako mnogi lokalni lideri odlaze na odmor uz pratnju zvaničnika SAD» (8). Zbog toga je, zaključuje del Ponteova, istraga zapala u ćorsokak (9). Postavlja se pitanje, ako je već sve to bilo tako, zbog čega onda prema Albaniji nisu primenjene iste mere, koje su međunarodne organizacije, a posebno OUN, NATO i EU, primenile prema Srbiji, a to su: ukidanje kredita, bojkot pregovora o stupanju u NATO i EU, uvođenje sankcija i t.d.

Ali, sa naše tačke gledišta, glavno otkriće eks-tužioca sastoji se u sledećem: ona nam je jasno stavila do znanja, da je gonjenje ratnih zločinaca u savremenom svetu stvar isključivo političke prirode, zbog toga je i postojala, javno neizrečena, zabrana da se optužuju Albanci. Da nije bilo tako praktično bi bilo i nemoguće postaviti pitanje o nezavisnosti Kosova (10). Osim toga, iz teksta memoara proizlazi zaključak, da su se i mirotvorci i njihove gazde bojali Albanaca. Oni «nisu bili spremni da izdaju nikakvo naređenje o hapšenju Albanaca», jer su znali, da Agim Čeku i Hašim Tači «mogu da podstaknu lančane nerede i nasilja u Makedoniji i južnoj Srbiji, a i u drugim krajevima, ako samo na to pozovu albansku manjinu» (11). Razvijmo i nastavimo tu misao: trebalo je još i svim silama podržavati pretstavu o krivici Srba za sve, što se dešavalo na Balkanu devedesetih godina, kako se ne bi srušila predstava o opravdanosti vojne intervencije NATO na Balkanu radi zaštite Albanaca na Kosovu 1999. god, i kako se ne bi dovela pod sumnju politika (dvojnih standarda), koju su sprovodile međunarodne organizacije na postjugoslovenskom prostoru.

Otkrića tužioca postala su senzacijom samo za one koji nisu imali uši da čuju. Jer, Srbi su na sav glas, odavno, govorili o zločinima koji se vrše nad Srbima na Kosovu. Bivši sudija Okružnog suda u Prištini, hrabra žena Danica Marinković, lično je istražila mnoge činjenice, među njima i ranije slučajeve otmica ljudi u pokrajini, događaje u selu Račak gde je izvršena inscenacija kao da su tamo pobijeni albanski civili, posle čega je počelo bombardovanje Jugoslavije, te činjenice o logorima smrti OVK. Ona je znala i da rukovodioci albanskih terorista organizuju otmice ljudi, i da imaju dobro uhodane kanale veze sa klinikama po Evropi kuda, svojim naručiocima, šalju sveže izvađene organe, zarađujući na takvim operacijama basnoslovne sume novca.

Kroz čitavu jugoslovensku krizu, počevši od 1991. god., demonstrativno je došla do izražaja neobjektivnost međunarodnih organizacija, koja se izražavala u jasnoj antisrpskoj tendenciji, i narastanju i jačanju zakona sile. Sve je to proisteklo otud, što je glavnu ulogu u regulisanju međunarodnih odnosa zadobila jedna velika sila.

Dugi niz godina izučavajući Balkansku krizu, istražujući i objavljujući dokumente (12), analizirajući mnogobrojne činjenice, odavno smo došli do zaključka da je kriza na postjugoslovenskom prostoru u mnogo čemu izrežiran proces. Možemo sa uverenošću tvrditi, da je spoljni faktor odigrao odlučujuću negativnu ulogu u raspadu mnogonacionalne federacije. To potvrđuje neobjektivan i nejednak odnos međunarodnih organizacija prema učesnicima u konfliktu, njihove predrasude u razmatranju mnogih pojava, i politika dvojnih standarda u odnosu na strane u konfliktu, kao i direktno gaženje međunarodnog prava. Mogu se navesti nebrojeni primeri takve politike: falsifikovanje i iskrivljavanje činjenica i dezinformacije u medijima, snabdevanje muslimanske i hrvatske strane oružjem uprkos embargu na dostavljanje oružja svim zaraćenim stranama, iskrivljavanje činjenica i predstava o uzrocima i toku sukoba na Balkanu, prećutkivanje zločina koje su činili Muslimani, Hrvati i Albanci, korišćenje dobro isplaniranih provokacija kao povoda za uvođenje sankcija ili nanošenja vazdušnih udara po srpskim položajima i mnoge druge činjenice.

Na Balkanu, upravo u Jugoslaviji, bila je razrađena metodika (uzgred, veoma opasna i po Rusiju), kako da se odcepi od bilo koje države neki njen deo. U njenom arsenalu su, uz ostalo, prinuda diplomatskim i vojnim sredstvima, ultimatumima, uvođenjem dugotrajnih sankcija, vazdušnim udarima po teritoriji države, koja se ne slaže sa rešenjima koja joj se nameću.Srbija, koja je zastupala i branila koncepciju očuvanja Jugoslavije, poštovanja međunarodnog prava i zakona države koja je još postojala, stalno je bila izložena pritisku, i bila i osećala se kao neravnopravan partner u procesu pregovora. U jugoslovenskoj krizi međunarodna zajednica prvi put je počela da pojačava svoju poziciju i argumentaciju, pretnjama i surovim merama uticaja na samo jednu stranu u konfliktu. A tim procesom gaženja svakog prava i pravde, rukovođeno je iz Vašingtona.

Ali nije sve išlo baš sasvim glatko. Mada je početkom devedesetih Rusija bila uspešno odstranjena od međunarodnog rešavanja balkanskih pitanja, Srbija je nastavljala da se uporno poziva na međunarodno pravo i nepovredivost granica tako da EU nije mogla da stane na čelo mirovne misije. Međunarodnoj zajednici nije uvek uspevalo da svoje aktivnosti bar naizgled usaglasi sa proklamovanim pravnim principima. U tom cilju bila je razrađena posebna metodika formiranja specijalno za Balkan novih organizacija i organa, sa kratkoročnim specijalnim zadacima da sprovedu unapred zadata rešenja, a da tome daju takav vid kao da je sve zasnovano na pravu i zakonu. Navedimo kao primere takvih organizacija Arbitražnu komisiju, Kontakt grupu, MTBJ. Pri tom, jedne od tih oganizacija su po izvršenom zadatku iščezavale sa istorijske scene, drugima je menjan mandat, treće nastavljaju svoju aktivnost do dana današnjeg. Radi čega je sve to tako rađeno? Jer moglo se postupati i drukčije. Postojale su davnošnje, «klasične» organizacije, koje su imale i mogućnosti i mandate za rad u kriznim područjima, a pre svih OUN. Postaje očevidno, da je to bilo neophodno radi toga da se ceo proces učini podložnim spoljašnjoj regulaciji i vođenju ka rešenjima, koja odgovaraju interesima uske grupe ljudi ili država.

Da bi se shvatila delatnost mnogih «regulatornih» organizacija u uslovima «regulisane» krize, setimo se, kakvu je ulogu u razaranju Jugoslavije odigrala Arbitražna komisija, formirana 27. avgusta 1991. god. na vanrednoj sednici ministara zemalja – članica EU. Ta komisija trebala je da nastupi kao arbitar u polemici između republika, tako što bi razmatrala sporna pitanja koja nastanu u procesu razrešavanja jugoslovenske krize. Odluka o formiranju Arbitražne komisije bila je potvrđena na konferenciji EU o Jugoslaviji održanoj u Hagu 7. septembra 1991. godine, na kojoj su prisustvovali predstavnici svih jugoslovenskih republika. Arbitražnu komisiju sačinjavalo je pet predstavnika ustavnih sudova zemalja članica EU. Za predsednika Arbitražne komisije izabran je predsednik ustavnog suda Francuske R. Badenter.

Pozicija međunarodnih organizacija samo je delimično zabrinjavala jugoslovensko rukovodstvo. Tada je još izgledalo, da treba i može da postoji takvo telo, koje će zauzeti objektivan stav o onome što se dešava na Balkanu. Na dan 21. oktobra 1991. godine ministar spoljnih poslova SFRJ V. Jovanović, podneo je Arbitražnoj komisiji na razmatranje tri ključna pitanja, čije je razrešenje moglo da proces pregovora pomakne sa mrtve tačke:

1. Ko sa tačke gledišta međunarodnog prava ima pravo na samoopredeljenje – nacija ili članica federacije? Da li je pravo naroda na samoopredeljenje subjektivno kolektivno pravo naroda ili je to pravo teritorije?

2. Da li je sa tačke gledišta povelje OUN i drugih normi međunarodnog prava, secesija pravno dopustiv čin?

3. Da li su granice između administrativnih konstitutivnih delova federalne države (između provincija, kantona, država, pokrajina, repubika) granice po međunarodnom pravu?

Pitanja su komisiji predavana preko lorda Karingtona. Njemu je bilo dobro poznato, da je međunarodna praksa dala nedvosmislene odgovore na pitanja koja je Jugoslavija postavila, pa da bi se mogao izbeći direktan odgovor na njih, on je pitanja preformulisao. Njegovo tumačenje prvog pitanja izgledalo je ovako: «Srbija smatra, da su republike, koje su proglasile ili budu proglasile svoju nezavisnost i suverenitet, izašle ili će izaći iz SFRJ, koja nezavisno od toga produžava svoje postojanje. Ostale republike, naprotiv, smatraju, da nije reč o odvajanju, nego o dezintegraciji i prestanku postojanja SFRJ što je rezultat jednovremene namere više republika da iz nje izađu. One smatraju, da svih šest republika treba da budu ravnopravni naslednici SFRJ, bez prava bilo koje od njih, ili grupe republika, da se smatraju njenim naslednikom. Želeo bih, da Arbitražna komisija razmotri to pitanje i formuliše zaključak ili uputstvo, koje bi moglo biti od koristi.»

Dva druga pitanja sad su glasila ovako: «Ima li srpsko stanovništvo iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao konstitutivni narod pravo na samoopredeljenje? Mogu li se po međunarodnom pravu unitrašnje linije razgraničenja između Hrvatske i Srbije, s jedne strane, i Srbije i Bosne i Hercegovine, s druge strane, smatrati granicama? »

7. decembra 1991. godine Arbitražna komisija dala je svoje «mišljenje br.1», po kome je «postojanje ili nepostojanje jedne države pitanje faktičkog stanja». A pošto su Slovenija, Hrvatska, Makedonija, Bosna i Hercegovina «izrazile volju za nezavisnost», a sastav i rad osnovnih organa federacije «više ne odgovara kriterijumima zajedničkog učešća i delegiranja svojstvenim federalnoj državi», to «Arbitražna komisija smatra, da se SFRJ nalazi u procesu raspada» i «republike treba da reše probleme državnog nasleđa» (13). Kako vidimo, Arbitražna komisija bila je formirana specijalno radi toga, da nađe pravnu osnovu za dezintegraciju SFRJ, što je i ostvarila. Posle toga potreba za njenim postojanjem je otpala, i ona je prestala da funkcioniše. Slična praksa primenjivana je za sve godine krize.

S ciljem da se omogući da SAD ostvare direktnu kontrolu procesa rešavanja krize na Balkanu, bila je formirana i takozvana Kontakt grupa, u kojoj su SAD, naravno, igrale glavnu ulogu.

Stvaranje Kontakt grupe može se objasniti težnjom da se pojača uticaj SAD na proces regulisanja u Bosni i Hercegovini, te da se uprosti mehanizam nametanja rešenja. Vašington je bio nezadovoljan svojim učešćem u zvaničnim strukturama, koje su se bavile procesom pregovora. Pri postojećoj hijerarhiji u OUN poslednja reč pripadala je Generalnom sekretaru. U procesu donošenja odluka učestvovalo je mnogo subjekata, što je činilo rizičnim pokušaje da se realizuju ne uvek baš objektivna rešenja, mada su SAD uspele da ostvare jedinstvo u Savetu Bezbednosti, neutralizovavši Rusiju. Zbog toga se, izgleda, i rodila ideja da se stvori politički organ za regulisanje krize iz užeg kruga zemalja (SAD, Nemačka, Engleska, Francuska i Rusija), gde bi se lakše postizao konsenzus. Nije bilo nikakve posebne odluke OUN o stvaranju Kontakt grupe niti o njenim ovlašćenjima. Formiranje te grupe bilo je obavijeno velom tajne, pošto, kako je pretpostavljao D. Oven, EU ne bi dala saglasnost za formiranje organa, koji isključuje EU iz procesa rešavanja krize. Bilo je odlučeno da se EU stavi pred svršen čin. Na mesto koordinatora Kontakt grupe postavljen je D. Oven.

S tim u vezi izneću i neka lična sećanja. O Kontakt grupi nije se ništa znalo čak ni u štabu mirovnih snaga u Zagrebu, gde sam tada radila. Jasuši Akaši nam je dao zadatak da doznamo šta je ta Kontakt grupa koja se formira i kakva joj je funkcija. Iz ambasade Rusije, kojoj sam telefonirala, odgovorili su mi da je Kontakt grupa zamišljena kao pomoćno telo koje će činiti diplomati nižeg ranga sa zadatkom da pripremaju prethodne nacrte dokumenata za ministre pet zemalja, koje se bave rešavanjem balkanskog problema.

Politički direktori EU razmatrali su desetog maja pitanje legitimnosti sastava Kontakt grupe, ali je pitanje zataškano. S vremenom, opunomoćenja Kontakt grupe su rasla, i ona je postala dubler u ulozi u pregovaračkom procesu koju je do tada imao samo Jasuši Akaši kao lični izaslanik Generalnog sekretara OUN za bivšu Jugoslaviju. Prvi put se Kontakt grupa zvanično spominje tek u septembru 1994. godine u rezoluciji 947 Saveta Bezbednosti a – njen rad i «njena uloga u sveobuhvatnom mirovnom procesu u regionu» bili su ocenjeni kao izuzetno značajni. Od tog vremena, skoro sve rezolucije SB bile su zasnovane na predlozima kontakt grupe.

Zbog toga nikad ne smemo zaboraviti metodiku koju su SAD primenjivale na Balkanu devedesetih. U Vašingtonu i danas traže zaobilazne puteve, da bi stvar dovele do kraja i ostvarile priznanje nezavisnosti Kosova, mimo Saveta Bezbednosti. Zašto da se ne ponove iste procedure koje su ranije uspešno odradile šta je trebalo, i koje su omogućile da se prihvati kao zakonito razaranje SFRJ, da se opravdaju vazdušni udari NATO po srpskim položajima, a kasnije po Jugoslaviji (SRJ) i td?

U martu 2008. godine održano je osnivačko zasedanje takozvane Međunarodne upravljačke grupe za Kosovo (MUG). Grupa zastupa interese samo onih zemalja, koje su priznale nezavisnost Kosova ili su iskazale spremnost da to učine, i zbog toga ne izražava stavove i mišljenje cele međunarodne zajednice. Kao cilj delatnosti MUG deklarisano je pružanje pomoći Prištini u uspostavljanju jednostrano proglašene nezavisnosti u skladu sa takozvanim «Ahtisarijevim planom». Taj plan, kao što je poznato, nije prihvaćen od SB OUN i ne može se prihvatiti kao legitimna osnova razrešavanja krize. Očigledno je prisutno samovoljno stvaranje kvazidržavne konstrukcije, koja, bez ikakvog prava na to, pretenduje na prerogative OUN i njegovog Saveta Bezbednosti. I to se sve tako radi, umesto da se traže putevi povratka rešavanja kosovskog problema na međunarodno – pravno polje. Protivpravne radnje mogu samo još više iskomplikovati kosovsku situaciju i stvoriti eksplozivne situacije sa nesagledivim posledicama.

U izvesnom smislu knjiga del Ponteove, istraživačima koji su sakupili dokaze o neobjektivnosti i pristrasnosti pristupa međunarodnih organizacija, koje su delovale i deluju na teritoriji bivše Jugoslavije, pruža argumente koji tu neobjektivnost objašnjavaju. Vidimo, da podrška albancima na Kosovu od strane međunarodnih organizacija nije slučajnost, kao što nije slučajnost ni prećutkivanje činjenica koje dokazuju učešće sadašnjeg rukovodstva pokrajine u zločinima, o kojima piše del Ponteova. A njih je mnogo.

Kako je «Izvestijama» ispričala Danica Marinković, logorom za srpske zatvorenike u Klečki komandovao je Fatmir Ljimaj. «Kad sam ja bila sudija u Prištini, posetila sam Klečku - seća se Danica – Tamo su ranije držali zatočeno oko sto srpskih žena, dece i staraca. Poubijali su ih. Videli smo njihove razbacane leševe» (14). Fatmiru Ljimaju suđeno je u Hagu 2005. godine. I izrečena mu je .... oslobađajuća presuda.

Haški tribunal oslobodio je još dvojicu kosovskih zločinaca, čiju vinovnost u izvršenju strašnih zločina niko ni jednog trenutka nije dovodio u sumnju Ramuša Haradinaja i suđenog u istom postupku bivšeg komandira podformacije OVK «Crni orlovi» Idriza Baljaja. Drugi operativni komandant, Lahi Brahimaj proglašen je krivim zbog mučenja zatvorenika i osuđen na šest godina zatvora.

Sudski proces Ramušu Haradinaju (u to vreme premijeru Kosova) i već pomenutim teroristima počeo je u Hagu u martu 2007. godine. Haradinaja, koji je 1998. godine bio jedan od komandira OVK, optužnica je teretila po 37. tačaka, od čega su 17 bile zločini protiv čovečnosti, a 20 ratni zločini. Osim toga, sva trojica su bila optužena za progon kosovskih Srba, Cigana i Albanaca lojalnih Srbima, za saučesništvo u ubijstvima, silovanjima, nezakonitim hapšenjima, uništavanju imovine. Pa ipak, sudije nisu našle dokaza za krivicu Ramuša Haradinaja i Idriza Baljaja. Moguće je da je u ovom slučaju svoju ulogu odigralo i sedam miliona evra, koliko je bilo skupljeno za Haradinajevu odbranu pred Haškim Tribunalom. Kako su pisale «Berliner cajtung», nemačka obaveštajna služba smatra Haradinaja kumom mafijaškog klana upletenog u šverc cigaretama i trgovinu narkoticima, oružjem i ljudima.

Haradinaj je uvek ostajao «ekskluzivni» optuženi. Po rečima del Ponteove, u Hag je dovožen nemačkim avionom, koji je jednom prilikom poleteo iz Nemačke, gde je osumnjičenom za teške zločine lideru albanskih separatista upriličeno da izvrši smotru počasne čete. Haradinajeva porodica održava prisne odnose sa rukovodstvom misije OUN na Kosovu. U memoarima del Ponteove nalazi se i opis dolaska Larija Rosina (sadašnjeg zamenika šefa misije OUN na Kosovu) na svadbu bliskog Haradinajevog rođaka. I baš je Rosin u ime misije OUN na Kosovu pružio garantije Haškom tribunalu da Haradinaj „može da se brani sa slobode", jer je bajagi to dokazao svojim ponašanjem. I Soren Jesen-Petersen, prethodni šef misije OUN na Kosovu, obraćajući se Haškom tribunalu, molio je da Haradinaj bude pušten, jer «njegovo prisustvo na Kosovu predstavlja garantiju mira i bezbednosti» (15). Opraštajući se sa Haradinajem koji je odletao u Hag, šef misije OUN na Kosovu, javno mu se obratio rečima: «Druže moj, želim ti da se što pre vratiš!»(16) Trijumfalni povratak se i desio. Tužilaštvo nije moglo da dovede pred Tribunal ni desetak svedoka, jer su oni jedan za drugim bili poubijani još pre početka suđenja. Kujtim Beriša, kome je Baljaj lično odrezao uvo, poginuo je u automobilskom saobraćajnom udesu u Crnoj Gori u februaru 2008. godine. To se desilo dan posle njegovog susreta s predstavnicima MTBJ, na kome su razmatrani detalji predstojećeg zasedanja suda. Ilir Seljman je zaklan u isprovociranoj tuči. Bekim Mustafa i Auni Elezaj bili su ubijeni iz vatrenog oružja. Sabaheta Tava i Isuk Hakljaj, saradnici kosovske policije, koji su pristali da svedoče protiv Haradinaja, takođe su bili ubijeni, a automobil sa njihovim telima spaljen. Tri svedoka – DŽejdin Musta, Sadrik Murići i Vesel Murići – predstavljali su «zaštićene svedoke» Haškog Tribunala a svi su stradali kao žrtve naručenih ubijstava. Tahir Zemaj, jedan od rukovodilaca OVK, koji je pristao da sarađuje s pravosudnim organima, bio je ustreljen zajedno sa sinom. Među živima je ostao Ramir Murići, ali je posle ranjavanja odbio da svedoči. Ukupno je bilo ubijeno oko četrdeset potencijalnih svedoka zverskih zločina OVK na Kosovu i Metohiji (17). Zbog svega toga se bivši teroristi OVK ni ne boje da će doći pred lice pravde, i nastavljaju svoju kriminalnu delatnost, uzdajući se u svoje pokrovitelje i snagu novca i oružja. Haški tribunal pokazao je otvorenu pristrastnost, baveći se sve ove godine iznalaženjem i dokazivanjem krivice isključivo Srba. Baš Srbi čine dve trećine zatvorenika u haškom zatvoru Ševeningen. Na odgovornost su pozvani ili su pod istragom samo rukovodioci Srbije, a Hrvatske i Bosne i Hercegovine – ne. Delovanja Srba, Hrvata i Muslimana sud sasvim različito kvalifikuje. Srbi za nehumano postupanje prema zarobljenicima bivaju optuživani za genocid, Hrvati za zločine protiv čovečnosti, a Muslimani za ozbiljno kršenje Ženevske konvencije. Za etničko čišćenje, takođe, optužuju se samo Srbi. Tako se, primerice, karakteriše odlazak albanskog življa sa Kosova 1998. godine. A akcija Hrvata 1995. godine, kada je za vrema ratnih operacija «Bljesak» i «Oluja» više od 250. hiljada Srba postalo izbeglicama, - ne kvalifikuju se tako. «Kad su u pitanju Srbi, njihovi prestupi se tretiraju kao rezultat sistematski sprovođene i unapred pažljivo isplanirane politike. U slučaju Hrvata i Muslimana – to su kolateralne štete ratnih dejstava, koje učine nesvesni pojedinačni elementi» (18), - uočeno je na međunarodnom forumu posvećenom postjugoslovenskim problemima. Primenjujući ovakav selektivan pristup pri tretiranju prestupa, Tribunal u samom korenu podriva ideju međunarodnog suda za krivična dela. I knjiga Karle del Ponte, - samo je još jedan u nizu dokaza za to.

Imala sam prilike da vidim i rad Tribunala iznutra, kada sam tamo istupala kao naučni ekspert, braneći srpskog generala Stanislava Galića, optuženog za blokadu Sarajeva, snajpersku paljbu po gradu i druge prestupe. Tu, na licu mesta, uverila sam se da je i sama početna pozicija Tribunala, sa tačke gledišta objektivnosti, suštinski pogrešna jer je subjektivna i šematizovana. Tribunal polazi od apriornog stava, da su agresori u svim potonjim balkanskim ratovima bili isključivo Srbi ili bar da su u najvećem broju slučajeva baš oni činili ratne zločine, dok su jednovremeno svi ostali vojevali, strogo se držeći normi međunarodnog prava, a braneći se od agresora. Mit o srpskoj krivici bio je pušten u opticaj već 1991. godine. Na njegovom stvaranju dugo i uporno radili su kako učesnici u konfliktu tako i mnoge međunarodne organizacije. Zahvaljujući radu Tribunala, pečat koji je tamo Srbima udaren da su zločinci i razbojnici, dugo će ostati na čitavom srpskom narodu, dok će međunarodne organizacije i NATO dobiti još jednu zvaničnu potvrdu kako su bili u pravu kad su kažnjavali Srbiju – i sankcijama, i blokadom, i bombardovanjem.

Do promocije knjige glavnog tužioca Tribunala nije ni došlo – zbog zabrane ministarstva spoljnih poslova Švajcarske. Autorki je bilo naređeno da smesta odleti u Buenos-Aires, gde od januara 2008. godine del Ponteova zauzima položaj ambasadora Švajcarske u Argentini. U Evropi i SAD knjiga je temeljno prećutana. Srbija je, prirodno, zahtevala da se ispitaju činjenice navedene u knjizi. Kosovari, koji nisu u najboljem svetlu prikazani u knjizi glavnog tužioca, takođe su se uzbunili. Skupština Kosova razmatrala je pitanje da se del Ponteova tuži međunarodnom sudu zbog smišljenog nanošenja štete pozitivnom imidžu Kosova, koje je nedavno proglasilo nezavisnost (19).

Na knjigu je odreagovala i Rusija. Ministarstvo inostranih poslova RF uputilo je u MTBJ službeni zahtev da se provere izjave eks tužioca, kao i da se saopšti o preduzetim merama da se navodi istraže. U zahtevu je pisalo: «Činjenice koje su izašle u javnost, o zverskim zločinima počinjenim nad srpskim civilnim stanovništvom, a koje su počinili teroristi OVK sve pod parolama o borbi za nezavisnost su šokirajuće... Nije za čuđenje da se slična otkrića Karle del Ponte ne uklapaju u scenario koji razigrava niz država, po kome se od kosovskoh Albanaca stvaraju velikomučenici pa se na toj osnovi legitimizuje kosovska «nezavisnost»... Doziranje slobode govora na temu zločina izvršenih nad civilnim stanovništvom, treba izgleda shvatiti, ima za cilj da se smanji rezonancija u međunarodnim političkim i društvenim krugovima na činjenice koje raskrivaju zločinačku predistoriju protivpravne suverenizacije Kosova (20).» Delegacija Rusije na zasedanju parlamentarne skupštine Saveta Evrope, (14 – 18 april 2008) istupila je sa inicijativom da EU ispita podatke koje navodi del Ponteova.

Knjiga Karle del Ponte malko raskriva zavesu nad zakulisnim igrama oko ostvarivanja interesa, svakakvim sredstvima, pojedinih zemalja i uskih grupa ljudi. Mnogi smatraju, da su se memoari pojavili suviše kasno i da je sad već jako teško zaustaviti proces, kome je zamah dao zamajac Haškog tribunala. Međutim, važnost knjige sastoji se u tome, što ona dovodi u sumnju delatnost međunarodnih organizacija u bivšoj Jugoslaviji, a takođe dovodi u pitanje pravnu zasnovanost rada MTBJ, baca senku na predstavnike kontigenta KFOR-a i predstavnike mirovne misije OUN. Osim toga, ta knjiga omogućava da se na odgovornost pozove i sama Karla del Ponte, zato što je znala, a sakrila od pravosuđa, vapijuće činjenice o čudovišnim zločinima.

(Autorka je doktor istorijskih nauka, rukovodilac je Centra za izučavanje savremene balkanske krize Instituta za slavistiku RAN)

S ruskog preveo dr Dragomir M. Davidović


(1) Karla del Ponte, Trudimo se koliko god možemo. – Politika, Beograd, 3.V.2008, str.19.

(2) Međunarodne snage bezbednosti na Kosovu,

(3) Karla del Ponte, Trudimo se koliko god možemo. str.19.

(4) Karla del Ponte, Nepravda je seme budućih ratova // Politika. - Beograd, 2008. - 1-2. V. - c. 33.

(5) Fokina K., Načarov S. Predsednik Društva nestalih Srba na Kosovu, Simo Spasić: Tužićemo Karlu del Ponte. Ona je znala za koncentracione logore za Srbe. - Izvestija, 4.IV. 2008.

(6) Vidi Karla del Ponte, Nepravda je seme budućih ratova

(7) HRW: istraga o trgovini organima - BBC SERBIAN.com., 6.V.2008. – http://www.bbc-co.uk/serbian/news/2008/05/08050

(8) Karla del Ponte, Trudimo se koliko god možemo.

(9) Karla del Ponte, Istraga se našla u ćorsokaku – Politika, Beograd, 4.V.2008, c. 29.

(10) Isto.

(11) Karla del Ponte, Kažem Đinđiću da se čuva.- Politika, Beograd, 23.IV.2008, c.29.

(12) Centar za izučavanje savremene balkanske krize Instituta za slavistiku RAN objavio je 10 tomova dokumenata o različitim problemima krize.

(13) Detaljnije vidi Guskova, E. Ju. Istorija jugoslovenske krize (1990 - 2000), Moskva 2001, s. 340 – 341.

(14) Fokina K., Načarov S. Navedeno delo.

(15) Cit. po: http://www.koreni.net/modules.php?name=News&file=article&sid=1054; Bavirin D. Albanska solidarnost.- Vzgljad. 22.III. 2008. - http://www.vz.ru/politics/2008/3/22/154104.html.

(16) Cit. po: Šta je oprostio Haški tirbunal albanskom teroristi i perspektivnom kosovskom političaru Ramušu Haradinaju? // REGNUM, 6.IV.2008. – http:/www.regnum.ru/news/982380.html

(17) Tribunal vise nema razloga da postoji – Blic, Beograd, 4-IV-2008.

(18) Klimenko Z.V. Osnovni parametri rada Međunarodnog tribunala. Izlaganje u okviru međunarodne naučne konferencije „Savremeni problemi na prostorima bivše Jugoslavije i stav Rusije", Moskva, 13 nov. 2002 g. Rukopis.

(19) Karla del Ponte: Kosovski Albanci prodavali organe Srba. - BBC Russian.com. , 6.V. 2008. http://news.bbc.co.uk/.

(20) Cit po: Karla del Ponte zapalila fitilj. www.strateger.net/Carla_Del_Ponte_vs_Haag_Tribunal.

Izvor: NOVAJA I NOVEJŠAJA ISTORIJA, br. 5, str. 123 – 131, 2008.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner