Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Sa druge strane barikade
Kosovo i Metohija

Sa druge strane barikade

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić i Fadilj Lepaja   
subota, 18. april 2015.

Slobodan Antonić: Jednostrani pluralizam

Fadilj Ljepaja i ja na portalu KoSSev razgovaramo o Kosovu. Prvo što mi pada na pamet jeste da bi bilo dobro da se ovakav razgovor vodi ne samo preko medija namenjenog kosovskim Srbima, već takođe i u nekom mediju koji je namenjen kosovskim Albancima. Ovako se čini da drugo mišljenje treba da čuju samo Srbi, ne i Albanci.

Uopšte, izgleda mi nekako da je pluralizam mišljenja, barem kada je reč o Kosovu, rezervisan samo za Srbe, ne i za Albance. Možda grešim, ali imam utisak da su moje albanske kolege na Kosovu monolitne kada je u pitanju, recimo, odnos prema Srbima na Severu Kosova. Ne znam nikoga od njih ko se zalaže, na primer, da Sever dobije ozbiljnu teritorijalnu autonomiju – poput one koje je Kosovo imalo u okviru Srbije do 1989, ili makar do 1999.

Jer, teritorijalna srazmera Srbije i Kosova jednaka je srazmeri Kosova i njegovog severnog dela. Isto je i sa etničkom strukturom. Zašto onda, bar jednom albanskom političaru, ili intelektualcu iz Prištine, ne padne na pamet da predloži da se Srbima na Kosovu da ono što su imali Albanci u Srbiji – da im se, dakle, ustavno obezbedi teritorijalna autonomija?

U Srbiji nije malo glasova, kako među političarima, tako i među intelektualcima, koji se zalažu da se prizna nezavisnost (secesija) Kosova. Cela tzv. Druga Srbija – čije je političko krilo LDP, a medijsko Peščanik, E-novine, pa i Danas – godinama se bori za „priznanje realnosti“ na Kosovu. Mnogi beogradski „levičari-intelektualci“ – a nekako svako na univerzitetu voli da bude levičar – prvo što će uraditi jeste da se založi „da se Kosovu prizna nezavisnost“. (Neobična mi je ta tradicionalna osobina srpskih levičara da se velikodušno – „internacionalistički“ – odriču teritorija gde žive Srbi; tu vrstu „internacionalizma“ slabo primećujem kod levičara iz drugih balkanskih ili evropskih naroda – izuzev nešto kod Rusa; ali o tome drugi put).

U svakom slučaju, dok je Beograd pun različitih mišljenja o Kosovu i često potresan vrućim debatama šta i kako raditi sa Prištinom, ima se utisak da je Priština monolitna po pitanju Severa Kosova, odnosno da u njoj vlada granitno hladno jedinstvo prema svim molbama za autonomijom koji dolaze iz Mitrovice.

Voleo bih da u ovome grešim – mi smo često loše informisani jedni o drugima – i nadam se da će me moj uvaženi sagovornik ubrzo demantovati. Ali, pitam se, zašto ti glasovi među albanskim intelektualcima ili političarima – da se Srbima na Kosovu daju njihove autonomne institucije – ako ih uopšte i ima, nisu jači i češći? Da li to znači da se Albanci sa Kosova boje da će kosovski Srbi, ako dobiju autonomiju, uraditi isto što su uradili i oni sami – prvo se ograditi, a onda odvojiti?

Imam utisak – a voleo bih i tu da grešim – da moje kolege iz Prištine zapravo nekritički uživaju u vojnoj pobedi NATO nad Srbima iz 1999, i da misle da preostalim kosovskim Srbima, kao poraženoj strani, ne treba dati ništa: oni se prosto moraju pokloniti, ili ukloniti. To je, duboko verujem, sasvim pogrešno i ne predstavlja ništa drugo do svojevrsni nastavak ratnog nasilja.

Ako se hoće mir na ovim prostorima, onda taj mir ne može počivati na logici da poraženog ratnog neprijatelja treba satrti. Ne, treba mu pre pružiti ruku. Ako se hoće trajni mir, Priština lokalnim Srbima treba da da jaku teritorijalnu autonomiju. Zašto prištinski intelektualci, recimo tamošnji levičari, ne podržavaju apele lokalnih Srba koji idu u tom pravcu? Zašto to nije više na delu – ili nije uopšte na delu – uvaženi sagovorniče „sa druge strane barikade“?

Fadilj Lepaja: Beseda o poraženom neprijatelju!

“Moje kolege iz Prištine zapravo nekritički uživaju u vojnoj pobedi NATO nad Srbima iz 1999, i da misle da preostalim kosovskim Srbima, kao poraženoj strani, ne treba dati ništa: oni se prosto moraju pokloniti, ili ukloniti.”  (Slobodan Antonić)

Uvaženi sagovorniče, "sa one strane barikade",

Vi u svojoj besedi pričate o "tradicionalnoj osobini srpskih levičara da se velikodušno – 'internacionalistički' – odriču teritorija gde žive Srbi, o Srbima koji su poraženi, koji su obespravljeni, te o Albancima koji su, kad su Srbi u pitanju, monolitni  i koji Srbima ne daju ništa, bar koliko su Albanci nekada u Srbiji imali.”

Ne nudi se ništa Srbima. Vi tvrdite da Srbi nisu pobeđeni od strane Albanaca. Radi se o pobedi NATO-a nad Srbima. Shvatam ratnička osećanja: nije sramota kad te NATO pobeđuje. Sila je to. Al' Albanci, nikako! Albanci uživaju, iako to nisu zaslužili! Jer da nije NATO-a, Albanci bi bili poraženi.

Slažem se! Albanci nisu vojnički ni pobedili! Naprotiv, srpska vojska, policija i paravojne formacije su vojnički porazili Albance na Kosovu. Uglavnom civile. Svima su uspeli da dokažu koliko mogu biti vojnički sposobni.

Slažem se, pobedili su! Nabrojaću neke opštepoznate rezultate te pobede: Pobijeno je otprilike 13 hiljada civila, neki od kojih i posle 15 godina se još nalaze po masovnim grobnicama, u Srbiji, ili su pak pokopani ispod naših nogu, a mi nismo svesni toga. Bar su većinom pokopani, nisu bacani u Dunav, u prepunim frižiderima koji služe za transport mesa i suhomesnatih proizvoda! Ako ostavimo po strani 'sitnicu' da je par frižidera isplivalo na površinu, te otkrili i tu pojavu koja je dosta uspešno skrivana od očiju srpske javnosti, onda bi se mogli ružiti Albanci da su poubijali svoje sunarodnike. Važno je ponoviti jednu tvrdnju, te ponoviti, ponoviti…i poverovati!

Slažem se: Dokazano je da su vojnici, paravojska i policajci  'uspeli' silovati 30-40 hiljada albanskih žena, te tako usloviti na stotine porodičnih drama! Možda će neki pravdoljubac insistirati da ih nije bilo 30-40 000 nego samo 20.000!

Moramo prihvatiti činjenicu i živeti sa tim, da mi nismo bili sposobni odbraniti svoje žene, ćerke, decu…Nismo zaslužili slobodu!

Slažem se: Spaljene su na hiljade naših kuća, pokradeno je sve što je nešto vredelo!

Slažem se: Na kraju da su pobedili čitav jedan narod, rasporedili u kolone i oterali odavde, usput 'naplaćujući putarinu' na svakoj krivini. Biti policajac na Kosovu, to je bila privilegija!

Slažem se: Mi smo bili pobeđeni, ponižavani, rastrebljeni. I to se nije desilo prvi put. To se dešavalo od oslobođenja Srbije od strane turske imperije, kad su moji preci takođe u kolonama raspoređeni i isterani iz svojih kuća iz okoline Niša, Prokuplja, Kuršumlije. I to malo ko u Srbiji može da poveruje, jer kako reče uvaženi sagovornik, “tamo sad žive Srbi” i to niko nema pravo poklanjati. Jer tamo sada žive normalne porodice koje možda i ne znaju da su tu nekad živeli neki drugi ljudi koji su poraženi, ponižavani i istrebljeni…A 'preostali' su raspoređeni u kolone i pravac…jug, ili jugozapad. Nije im ponuđeno ništa. Ni status građanina. Samo jedno vojničko “marš”. Ipak je to bilo pre skoro dvesta godina.

Tako, davno, u pretprošlom veku, “moji” su bili poraženi. Nesposobni vojnici. Civili. A oni nisu zasluživali počast?! Osim imena svojih sela koja sad nose na stotine sela na Kosovu, nisu uspeli skoro ništa drugo poneti sa sobom. Pa, uvaženi kolega, vi ne morate verovati mojoj baki koja mi je prepričavala ono što je njoj njena baka pričala.

Kopajte po srpskim arhivama! Naravno, nemojte to lično shvatati. Preko vas se obraćam mnogim Srbima koji nisu imali prilike da čuju ovakve “priče”. Pa time možda i objašnjavati moje prezime. Ljepaja, danas je jedna mesna zajednica u okolini Merošine, nedaleko od Nisa. Sigurno je to jedno obično selo, sudeći po imenu - jedno lepo selo, ali koja su nekad…“lepo gorela“!

Ja ni u snu ne verujem da ono što je loše za Albance, može biti dobro za Srbe! I obrnuto! Prihvatam ideju da to može da bude profitabilno za neke Albance i za neke Srbe koji stvaraju neke ideje, ili memorandume, pa time stvaraju i razloge zbog kojih bi se ljudi tukli.

Naravno, mi smo ovakvo stanje nasledili. Možemo, ili nastaviti 'slavnim' putem naših predaka, ili izdati veliko-nacionalnu ideju, te stvoriti integrativne ideje koje zbližavaju zajednice, na principima prihvatljivim za sve. Ali, sa slobodom se ne da pregovarati!

Sad bih nešto i o pluaralizmu. To bi trebalo da znači, razbiti ideju o “monolitnom neprijatelju”.

Vi se zalažete da se albanski intelektualci zalažu “da i Srbi nešto dobiju” u ovoj priči. Shvatam ideju! Al' - ne damo ništa! Zašto davati? Ljudima treba omogućiti da se osećaju slobodnim, da mogu imati slobodu izbora. A to na Kosovu ne zavisi od Albanaca. Tu je međunarodna zajednica koja već godinama posreduje u jednom medususedskom dialogu, a da srpski političari još nisu smogli snage da se izvine Albancima za ono što je pred, i tokom rata, učinjeno nad civilima, i njihovom imovinom. To, naravno otvara, moralno pravo da se traži odgovornost od bilo koga za posleratna dešavanja na Kosovu.

Slažem se, bilo je nestalih srpskih civila posle rata. Slažem se da je bilo i osvete. I to uglavnom nad nedužnim civilima. Jer 'dužni' nisu čekali ni NATO, ni Albance  koji su se vraćali svojim, uglavnom zapaljenim i pokradenim kućama.

To što se sa nestalim Srbima desilo posle rata, to nikako ne smatram delićem pobede međunarodne koalicije koja je Albancima donela slobodu! To je ružna stvar za koju sudovi na Kosovu tek treba da kažu svoju reč. Da li smo mi imali snage sve to kontrolisati? Ja mislim da nismo. Ipak, to treba neko neutralan da utvrdi.

A budućnost? Ja lično verujem da Srbi na Kosovu, i ne samo ovde, treba ozbiljno da razmisle o principima na kojima se zalažu da se gradi budućnost Balkana. Za ono za šta se budu zalagali, te ispregovarali na Kosovu, to će morati da prihvate i za Albance u Preševskoj dolini, za Sandžak, za Vlahe, za Mađare, za.....Ne bih umeo da izračunam koliko će republika i pokrajina tada imati Srbija po tom principu! Ali bi sigurno bila federacija.

A Kosovo? A tek' kad počne onaj poznati „domino efekat“ na Balkanu...?!

Na kraju uvaženi sagovorniče, voleo bih da pročitam od vas, šta za vas znači pojam katarze (Catharsis)?

(KoSSev)