Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Španija povlači trupe sa Kosova i Metohije
Kosovo i Metohija

Španija povlači trupe sa Kosova i Metohije

PDF Štampa El. pošta
Branislav Đorđević   
subota, 21. mart 2009.
U četvrtak 19. marta, španska ministarka odbrane Karme Ćakon, posetila je trupe svoje zemlje u okviru KFOR-a, smeštene u bazi pored Istoka. Ovu vest su preneli svi informativni mediji, kao što su činili i za vreme ranijih poseta ministarke španskim vojnicima u misijama u svetu, posebno onim u Avganistanu. Ali ovoga puta, sve je praćeno sa posebnom pažnjom zbog stava Španije da ne prizna jednostrano proglašenje nezavisnosti srpske pokrajine Kosova i Metohije. Već u najavi puta, u štampi su se pojavili komentari o tome kako će jedan španski ministar posetiti ono što vlada ne priznaje, zatim sa kim će se susresti i šta će izjaviti? Zato je put ministarke Ćakon praćen korak po korak.

A počelo je kvarom aviona, zatim povratak po drugi transportni aparat, i sletanje na aerodrom u zoni pod kontrolom italijanskih trupa. Odatle let helikopterom do španske baze. Istim putem ministarka se vratila u Madrid, a da nogom nije kročila na teritoriju koju njena zemlje ne priznaje kao državu, niti se srela sa bilo kim od članova navodne vlasti na Kosovu i Metohiji.

Ako je sam put izazivao interesovanje štampe, gotovo do nekih senzacionalističkih detalja, ono što se dogodilo u bazi u Istoku, u popodnevnim časovima je postala vest dana zbog koje su mnoge radio stanice prekinule svoj redovni program da bi o tome obavestile slušaoce. Radi se o neočekivanoj najavi da će se španske trupe iz sastava KFOR-a, povući sa Kosova i Metohije u narednih šest meseci!

„Misija je ispunjena, vreme je da se vratimo kući“, rekla je ministarka vojnicima; „To će biti postepeno i uz saradnju sa našim prijateljima i saveznicima“. Treba li da se kaže da su ove reči izazvale aplauz među prisutnim oficirima i vojnicima? Nešto tiši aplauz čuo se i iz redova opozicionih partija, koje su bile telefonom obaveštene o ovoj odluci vlade pre nego što je ona saopštena vojnicima i javnosti, ali su sve jednoglasno podržale ovakav stav.

Istovremeno je o svemu obavešten i NATO, ali podrške i aplauza nije bilo u Briselu, kao što je moglo i da se očekuje. Naprotiv! Generalni sekretar NATO, Šefer, ovako je odgovorio na ovu vest: „Odluka mi se ne čini dobrom. Ali, bar smo obavešteni pre od štampe”.

Izjava je pokazala da je u sedištu NATO bilo nervoze i otvorenog prigovora Španiji zbog napuštanja misije. Da bi se izbegle diplomatske varnice, Šefer je nekoliko sati kasnije dao drugu izjavu: „Ovo je autonomna i legitimna odluka španske vlade. Ako želimo da promenimo KFOR, njegove dimenzije i strukturu, to treba da učinimo kao rezultat dogovora u Alijansi. Takva odluka treba da bude usvojena na osnovu mišljenja i uputstava oficira. Još uvek ne postoje uslovi za naše povlačenje“. Ovaj smireni diplomatski jezik nije mogao da sakrije veliko nezadovoljstvo u Alijansi.

Ništa manje uzbuđenja nije bilo ni u EU. Iz Češke, koja predsedava Unijom, odluka je ocenjena „žalosnom“ uz uverenje da Španija neće postati „loš primer“ za ostale saveznike. Šef francuske diplomatije, Kušner, priznaje da ga je vest „malo iznenadila“: „Voleli bi smo da su nas konsultovali, ali imaju pravo da to učine, i to je koherentno sa njihovim stavom“, dodao je.

Neuobičajeno oštre kritike su stigle i Vašingtona. Portparol Stejt departmenta, Robert Vud, izjavio je da niti razume, niti deli inicijativu španske vlade, i dodao da je vlada SAD „saznala za ovu odluku nešto pre nego što je bila izneta u javnost“.

„NATO je ušao na Kosovo 1999. pod principom da se uđe zajedno i da se zajedno izađe, i zato nas je iznenadila ova odluka. Duboko smo razočarani odlukom Španije“, dodao je, a u toku konferencije za štampu, tri puta je ponovio ovo „duboko smo razočarani“, što je neuobičajeni jezik među saveznicima iz Alijanse.

Kako stvari ne bi otišle dalje od Kušnerovog „malog iznenađenja“, i Vudovog „dubokog razočarenja“, u petak popodne su se u Vašingtonu sastali španski sekretar vlade Leon i nacionalni savetnik za bezbednost Bele kuće, DŽons. Španski političar je preneo uveravanja da će se povlačenje trupa izvesti „postepeno i koordinirano“ sa saveznicima, i zaključio je da čitav nesporazum može da se smatra prevaziđenim. Verovatno je da će tako i biti, jer ovo nije prvi put da u NATO ima nesporazuma, ali su svi oni veoma lako bili prevaziđeni i podređeni ciljevima saveza. Ali, na pitanje zašto je španska vlada donela ovakvu odluku i to baš sada, na dve nedelje pred konferenciju NATO, u trenutku kada se Francuska vraća u njegovu vojnu strukturu, pred posetu predsednika SAD Evropi kada se očekuje susret Obama-Sapatero, a koji bi trebalo da posluži za uspostavljanje boljih odnosa Španija-SAD narušenih u toku Bušovog mandata (zbog povlačenja španskih trupa iz Iraka 2004. godine). Na sva ta pitanja biće mnogo odgovora.

Prvi i najpovršniji je da Španija ovo čini zbog brige za Baskiju, u kojoj postoje određene separatističke sklonosti. Takvo mišljenje je već bilo izneto povodom odluke španske vlade da ne prizna jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova i Metohije, ali je ono sasvim sigurno dosta daleko od realnosti. Jer, na Zapadu nema tog Kušnera koji će priznati secesiju bilo kog dela u bilo kojoj zapadnoj zemlji, sasvim suprotno od onoga koliko ih se javi kada se radi o secesijama i podelama zemalja u drugim delovima planete, bez obzira šta o tome govori međunarodno pravo.

Pravi odgovor se nalazi u samoj politici predsednika vlade Sapatera, posebno kada se radi o spoljnim odnosima. Još za vreme njegovog opozicionog rada, često je najavljivao da će njegova vlada u politici isključivo slediti međunarodne zakone, diplomatska sredstva u rešavanju problema, dijalog i pregovore prilikom nesporazuma. To je potvrdio i delom po preuzimanju vlasti, jer je njegova prva odluka bila da povuče trupa iz Iraka, zbog toga što je njegova vlada smatrala da je taj rat „nelegitiman“. Hose Luis Sapatero je i pokretač projekta Alijansa civilizacija (uskoro sledi susret u Istanbulu), zamišljenoj kao forum za razgovore i pregovore o savremenim problemima sveta, u kome će svako imati reč i pravo da iznese svoje mišljenje, bez obzira koliko se ono razlikuje od drugih.

Isti stav Sapatero ima i u rešavanju unutrašnjih problema, pre svega terorizma. I tu je najpre predložio da parlamentarne stranke sklope Pakt protiv terorizma, iz čega proizilazi koordinirano delovanje i vlasti i opozicije kada je reč o ovom pitanju. Zatim je doneo Zakon o partijama prema kome su ilegalne sve partije i pokreti koji ne osuđuju terorizam. Rezultati ove dve velike odluke Sapatera, inače oštro kritikovane u početku, danas se vide u opštoj nemoći terorističke organizacije ETA koja je gotovo pred nestankom.

Sve ovo Sapatera pokazuje kao političara „sa dugim svetlima“, kako je jednom sam sebe definisao, kao državnika koji misli i radi na duge staze, po čemu je jedinstven primer u Evropi, i nažalost često izložen neopravdanim kritikama, zbog čega se nedovoljno zapaža njegova državnička projekcija. Jer, u našem vremenu marketinških političara, nažalost, malo je prostora za državnika kalibra španskog predsednika vlade. I ne treba da se misli da je to lako, jer neuporedivo lakše i bezbolnije je učiniti „kako gazda kaže“, slikati se sa državnicima sveta i dobiti časti i priznanja, bez obzira koliko ona kratkotrajna bila.

Ova njegova poslednja odluka, samo je dosledno poštovanje međunarodnog prava.To potvrđuje i boravak španskih trupa i Libanu i Avganistanu, gde su one raspoređene pod komandom OUN i njenim rezolucijama. Isto je i sa odlukom da se ne prizna nezavisnost Kosova i Metohije, jer Španija poštuje rezoluciju 1244 Saveta bezbednosti. Otuda je lako odbacila neosnovane optužbe da je „pro-srpski“ orijentisana, već da je „pro-zakonski“ usmerena, bez obzira šta o tome misle njeni saveznici i prijatelji. Zato i nije mogla da prizna nešto „što nema ustava ni zakona, određeni demokratski sistem i vladavinu prava“, kako se često nezvanično čulo u španskim političkim krugovima i vlasti i opozicije.

Nasuprot podršci Sapateru iz redova opozicije, interesantno je da najveći deo štampe već godinu dana pritiska špansku vladu da prizna nezavisnost Kosova i Metohije. Za ovakav stav postoje bar dva razloga. Prvi se nalazi u gotovo 20 godina dugoj bezobzirnoj antisrpskoj kampanji, u toku koje su mnogi stekli novinarsko ime, akademske titule i više nagrada za objavljene tekstove i knjige, kampanji iz koje je sada teško izaći neozleđenog ugleda i stati u odbranu međunarodnog prava o kome se skoro dve decenije nije govorilo. Drugi, i mnogo važniji razlog je u želji da se čvrsto stoji u savezničkom stroju, bez obzira u kom pravcu on maršira. Dobri odnosi sa SAD, smatraju se vrhuncem ispravne politike. Kao preko noći su sa stranica štampe nestali „ljudska prava“, „širenje demokratskih vrednosti“, „zaštita ugroženih naroda“ itd. i sve ono što je godinama čitaocima servirano kao pokretač humanitarne politike, čak i kada su se mnogi zalagali za bombardovanja i vojne intervencije. Kao što može da se vidi, više niko ne pominje OUN i njene rezolucije. Ne pominju se više ni Albanci sa Kosova i Metohije, već se sve snage ulažu u očuvanje jedinstva NATO i zapadne politike. Ne pominju se ni Srbi, ali to već nije nikakva novost.

Istini za volju, iako se u štampi piše o „gerilcima OVK“ ili „borcima za oslobođenje Kosova“, o „vlastima“, „ministrima“ i „predsednicima“ iz redova Albanaca, ni jedne novine nisu dale prostora za intervju sa Tačijem ili nekim od članova OVK. Jer, iako to niko ne govori, španska štampa se u svojoj uređivačkoj politici ipak drži rezolucije 1160 Sveta bezbednosti od 30. marta 1998, u kojoj se „osuđuju svi akti terorizma OVK“. A u Španiji nema novina koje bi objavile intervju s nekim ETA teroristom.