Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Anglicizmi u našem narodnom zdravlju
Kulturna politika

Anglicizmi u našem narodnom zdravlju

PDF Štampa El. pošta
Zoran Radovanović   
utorak, 12. februar 2013.

Nezaustavljiv prodor informacionih tehnologija i angloglobalizacija učinili su da engleski u Srbiji postane takozvani odomaćeni strani jezik. Hibridizacija engleskog sa lokalnim jezicima je svetski fenomen, ali je kod nas uzela rogobatne i često karikaturalne razmere. Razlog tome je zapostavljanje svih socijalno-kulturnih vrednosti, uključujući i odsustvo jasne jezičke politike. Ovaj proces odvija se uporedo sa grubim zapostavljanjem ćirilice, mada je u pitanju Ustavna kategorija.

Iskustvo iz mnogih oblasti[1], pa i biomedicine, pokazuje da troma reakcija na pojavu novog stranog izraza vodi njegovom neizbežnom odomaćenju, ma kako neprikladno zvučao. Dok su se, recimo, naši lekari svojevremeno pogađali da li tada novi pojam skrining treba prevesti kao pročešljavanje, rešetanje ili drukčije, bilo je već kasno za promenu. Hrvati su se opredelili za probir, što zvuči dosetljivo, ali nije verovatno da ćemo mi to prihvatiti.

Pozvan da zdravstveno prosvećuje narod, malo koji lekar će odoleti da svoju 'naučnost' ne dokazuje ukazivanjem na opasnost od akcidenata (nikako povreda, udesa i sl.), jer dovode do laceracija, perforacija, malformacija i, s tačke gledišta razumljivosti poruke, ostalih izmotacija. U brošurama se upozorava na vizing („sviranje“ u grudima), savetuje se da se voda konzumira (ne i da se pije), a da se krema ne maže, već aplikuje (valjda radi boljeg benefita).

Upotreba stranih reči delimično je izraz poslovičnog sindroma Sterijine Feme, a znatno više mehaničkog stvaranja jezičkih monstruma anglikanskog porekla usled lenjosti duha.

Najpogubniju ulogu u zagađenju jezika igraju zdravstvene vlasti. Karikaturalno i nakaradno zvuče kovanice Nacionalni centar za farmakovigilancu (umesto za farmakološku budnost, pozornost ili slično), data centar (gde 'data' nije particip perfekta glagola 'dati', već označava podatke), subjunit (umesto podjedinične) vakcine i mnoge druge. Zvaničnici se hvale: „Tri opštine su obuhvaćene Sentinel nadzorom“. Ta strana reč se, valjda iz poštovanja, piše velikim slovom i ne stavlja u odgovarajući padež, a jedino je važno da se ne čuje za „prosti“ predostrožni nadzor (kao što ni sentinel događaj ne sme da bude, kako bi bilo u duhu jezika i traganja za smislom, signalni događaj).

Nasilje nad jezikom posebno je došlo do izražaja kada je, uprkos upozorenju lingvista i jezički obrazovanih lekara, zakonom nametnuta istorijski i logički potpuno neutemeljena sintagma javno (umesto narodno) zdravlje. Istovremeno je suzbijanje bolesti postalo njena kontrola, a zloupotreba te lekseme od strane zakonodavca je dovela do komične situacije da ona istovremeno označava međusobno suprotstavljene pojmove. Osvrnimo se detaljnije na ta dva nesrećno odabrana izraza. Jedan je, dakle, 'javno zdravlje', a drugi 'kontrola'.

Javno zdravlje

Osim „doktora medicine i lekara knjaza srpskog“, Konstantina Aleksandridija, koji je 1819. godine prvi došao u Srbiju iz Grčke, ogromnoj većini lekara pristiglih za njim nemački je bio ili maternji jezik ili jezik na kojem su sticali stručno obrazovanje. Uticaj francuskog je bio mnogo manji i osetio se tek u poslednjim decenijama XIX veka, a jedan od prvih primera pozivanja na engleski usledio je pre 131 godine, kada je najuticajniji srpski lekar XIX veka, Vladan Đorđević, u skupštinskoj debati citirao Bendžamina Franklina, prevodeći njegovu poznatu maksimu „Public health is public wealth“ kao „Narodno zdravlje je narodno blagostanje“. Njegov nadahnut govor, kao primer uzornog besedništva kojim se unapređuje zdravlje naroda, štampan je u uglednom bečkom medicinskom časopisu.

Od tada, dakle još od uspostavljanja moderne srpske države, lekari su se uvek i samo borili za narodno zdravlje. Dileme nije bilo utoliko pre što ta sintagma predstavlja i bukvalni prevod s nemačkog (die Volksgesundheit).

Do promene je došlo iznenada, pre sedam godina, a u javnosti se najviše očitovala kada je centralnoj narodnozdravstvenoj ustanovi u Srbiji, koja nosi ime našeg najpoznatijeg poslenika na polju sprečavanja bolesti i unapređenja zdravlja, dr Milana Jovanovića Batuta, nasilno i arogantno promenjen naziv (Institut za zaštitu zdravlja postao je Institut za javno zdravlje). Ironija je što se Batutova višedecenijska borba za narodno zdravlje danas označava pojmom koji mu nikad nije bio blizak (javno zdravlje). Kako je do toga došlo?

I Vladan Đorđević, i Batut, i njihove kolege, ali i obrazovani laici, poput Vase Pelagića, uvek su svoju aktivnost na polju zaštite i unapređenja zdravlja ljudi označavali samo i jedino kao narodnozdravstvenu. Taj ustaljeni termin javlja se i u nazivima ustanova (recimo, Ministarstvo narodnog zdravlja Kraljevine SHS) i publikacija koje one izdaju (npr. časopis Narodno zdravlje, Godišnjak o narodnom zdravlju Kraljevine Jugoslavije). I posle oslobođenja se po republikama osnivaju ministarstva narodnog zdravlja.

Poučno je da je najpoznatija ustanova iz te oblasti u ovom delu sveta, Škola narodnog zdravlja u Zagrebu, u ime poštovanja tradicije zadržala naziv od pre osam decenija, iz vremena svog osnivanja (kada je o tome odlučivao upravo Batut), mada se u Hrvatskoj danas koristi termin javno zdravstvo. U toj zemlji imaju razloga da se, uz navedeni svetli izuzetak, distanciraju od zajedničke prošlosti u ime politike poznate kao „strah od malih razlika“, ali ipak pokazuju osećanje mere. Postavlja se, međutim, pitanje zašto smo se mi odrekli vlastite, u tom pogledu poštovanja dostojne istorije. Postoje tri moguća objašnjenja:

1. Ideološka ostrašćenost

Pojedinci koji su tokom prethodne dve decenije predstavljali vezu između politike i medicine, ispoljili su, u nastalom sunovratu svih vrednosti, dve svoje osobine: s jedne strane, odsustvo poštovanja prema istoriji i tradiciji, a s druge strane, potrebu da svoju pravovernost dokažu prezirom prema svemu što je privatno, pa su se opredelili za „progresivni“ prisvojni pridev „javno“. Nisu ni znali, a nije im bilo ni važno, da je Batut, još kao mlad doktor, 1888/89. god. studentima Velike škole predavao, kako se ondašnjom ortografijom označavalo, „osobenu ili privatnu Igijenu“ i „javnu Igijenu“, praveći razliku između njih i uvažavajući notornu činjenicu da narodno zdravlje, po definiciji, obuhvata i javni i privatni sektor. Osnivač Instituta za socijalnu medicinu, profesor Predrag Mićović, posle dugogodišnjeg boravka u inostranstvu, shvatio je suštinu, pa je pisao u „Politici“ da ne ume da definiše 'javno', sve dok mu se ne objasni šta je tajno zdravlje.

2. Odsustvo promišljanja praćeno tvrdoglavošću

U udžbeniku socijalne medicine iz koga su studenti i ove jeseni polagali ispit pominje se samo javno zdravstvo. Do skora je argument autora bio da, po analogiji sa školstvom, postoji i zdravstvo, mada je to potpuno nerazumevanje pojma o kojem je reč, jer je narodno zdravlje mnogo širi koncept, obuhvatajući, pored mreže zdravstvenih ustanova, nevladine i druge organizacije, pojedince, poput učitelja, prirodnih predvodnika u zajednici itd.

Zavirivanje u međunarodno priznate udžbeničke definicije učinilo je da se shvati sva besmislenost tog stava, pa su donosioci odluka javno zdravstvo preimenovali u javno zdravlje. Ostao je, nažalost, pridev „javno“, bilo zbog pomenute netrpeljivosti prema privatnom sektoru, bilo zbog neobičnog shvatanja samopoštovanja, po tipu „ipak smo i mi u pravu“.

Šta god da je razlog, sve apsurdnije i autističnije postaje uporno ignorisanje upozorenja stručnjaka za lingvistiku. Potrebno je mnogo arogancije da se ustvrdi kako se u svoj posao ne razumeju akademik Ivan Klajn, koji je samo tokom novembra dva puta u NIN-u ukazao na neprihvatljivost prideva „javno“ u datom kontekstu, profesorka Rada Stijović koja je nedavno toj temi posvetila ceo tekst u „Politici“, da ne nabrajamo stručnjake sa Katedre za srpski jezik Filološkog fakulteta i Instituta za srpski jezik SANU ili ugledne pojedince, poput pokojnog Milana Šipke. Da li bi ti jezički novatori s istom neuviđavnošću prezrivo gurnuli u stranu inženjere i latili se viska i mistrije da grade savski most?

3. Umišljenost o sopstvenoj misiji

Najopasnije i najudaljenije od realnosti je uverenje 'kumova' ovog spornog termina da su pronašli neko narodno zdravlje, drukčije od prethodnih. Ta donkihotska uznesenost beležena je u prošlosti i s istorijske distance se uvek pokazivala komičnom. Ipak se niko nije usudio da menja kovanicu 'narodno zdravlje', jer bi to bilo shvaćeno kao svetogrđe prema osnivačima sanitarnog pokreta pre skoro 200 godina. Najdalje se otišlo dodavanjem priloga 'novo' uz postojeću sintagmu. Poznat je primer Amerikanca koji se pre 90 godina u svojoj knjizi “Novo narodno zdravlje”, zalagao da se, umesto sanitarnih i socijalnih reformi, energija usmeri ka otkrivanju i izolaciji obolelih od tuberkuloze i sličnih zaraza. Takav stav je upravo antipod suštini narodnog zdravlja i ubrzo je pao u opravdani zaborav. I kasnije, tokom proteklog veka povremeno su se javljali zahtevi za preformulisanjem dotadašnje politike narodnog zdravlja, ali su osnovni principi, pa i naziv, ostali manje-više isti još od vremena engleske industrijske revolucije.

Interesantno je da mnogi obrazovani ljudi, bez obzira na struku kojom se bave, a sa smislom za logiku i poštovanje tradicionalnih vrednosti, u punoj meri uviđaju problem, ali rezignirano konstatuju da je, s jedne strane, nakaradni termin „javno zdravlje“ već ozvaničen, a da, s druge strane, u društvu u kome su moguće razne „Luke Beograd“, ni za kakav angažman nema nade. To mnogo rečitije govori o stanju duha nacionalne intelektualne elite nego o samoj ovde prikazanoj terminološkoj (i ne samo terminološkoj) dilemi.

Kontrola

Upadljiv jezički teror zakonodavac je nametnuo rečju „kontrola“. Ona se sada retko ispravno koristi, recimo u sintagmi kontrola zdravstvenog stanja ili kontrola šećera u krvi, a sve češće u pogrešnom kontekstu. U biomedicini se kontrolišu fenomeni koje treba pratiti ili održavati u određenom opsegu, na primer krvni pritisak, a  tuberkulozu i druge bolesti valja samo i uvek suzbijati.

U pitanju je odbacivanje uspešno prevedenog i još davno opšte prihvaćenog pojma. Reč kontrola (engleski: control) je u našoj preventivnoj medicini uvek prevođena kao suzbijanje. Naše zdravstvene vlasti su administrativnom odlukom, a protivno svakoj logici, u ustanovama za javno (narodno) zdravlje obrazovale centre za kontrolu i prevenciju bolesti, sa odeljenjima za kontrolu i prevenciju zaraznih, kao i nezaraznih bolesti. Shodno propisima, u tim ustanovama postoje i „lica zadužena za kontrolu zabrane pušenja“. Dok im je osnovni posao da kontrolišu bolesti suzbijajući ih, njihova dodatna obaveza je da zabranu pušenja kontrolišu na suprotan način, tj. ne suzbijanjem zabrane, već njenim sprovođenjem. U prvom slučaju, kontrola označava borbu protiv nečega (bolesti), a u drugom - za nešto (za zabranu).

Mehaničko povođenje za tom reči, uz želju da se bude originalan, dovelo je i do pokušaja odbacivanja ustaljenog pojma anamnestička studija u korist konstrukcije „studija slučajeva i kontrola“ (prema engleskom case-control study). I ako se ostave po strani drugi razlozi protiv te novotarije (višedecenijska tradicija, prednost opisivanja studije jednim pridevom umesto imenicama u genitivu, vernost prikazu suštine studije jer se uzima anamneza, neprikladnost nazivanja neobolelih ispitanika kontrolama, kao i bolesnika slučajevima itd.), postavlja se pitanje kako uvedenim novogovorom označiti anamnestičko-kohortne studije, a da ceo taj preglomazni sklop ne zvuči komično?

Povrh svega, reč je o retkoj situaciji kada je srpski jezik u prednosti nad engleskim: suzbijanje je preciznije i određenije od svog engleskog pandana control, a u tom jeziku i ne postoji posebna reč za anamnezu (engleski: case history). Nekritično obuhvatanje različitih pojmova jednim izrazom (sve prisutnija kontrola služi kao „džoker“) osiromašuje jezik, pa neminovno vodi svođenju misli na rečenične karikature poput: „Treba mi jedna kontrola za kontrolisanje konfaundinga u studiji slučajeva i kontrola o kontroli zabrane pušenja među zaposlenima u centrima za kontrolu i prevenciju bolesti.“

S malo preterivanja, može se očekivati da uskoro ne jedemo, već kontrolišemo apetit. Biće potrebno mnogo napora da se vrati potisnuto suzbijanje ili, zavisno od konteksta, odgovarajući drugi izraz.

***

Vrlo je teško ispravljati rogobatnosti kada ih već nametne zakonodavac. Međutim, stručna i etička obaveza obrazovanih ljudi je da se ne mire s jezičkim nakaradnostima.

Sreća je što raniji pojedinačni otpor takvim bahatostima, oličen povremenim upozorenjima u laičkoj štampi i naučnoj literaturi, počinje da dobija organizovani oblik, posebno od septembra 2012, kada je na Medicinskom fakultetu u Nišu upriličen okrugli sto „Jezik u medicini“. Zajednički nastup srbista, anglista i lekara obećava bolje dane nezavidnom stanju jezika u srpskoj medicini i narodnom zdravlju.

Nadu uliva okolnost da su dosadašnji izolovani napori već učinili da se osete posramljenim 'izumitelji' nekih od najrogobatnijih primera 'novogovora'. Tako je, srećom, pristrasnost potisla jedno vreme favorizovani „bajas“, pridruženost nakaradno zvučeći „konfaunding“, a unakrsni odnos šansi - još rogobatniji „ods rejšio“. Danas je sve teže naići na pojedince kojima „otmenije“ od ogleda zvuče „trajali“ (engleski: trials), s dugosilaznim akcentom na drugom slogu, kako bi ačenje delovalo još karikaturalnije. Ostali su Dizajn radionica Waterliving, Wellness institut ("Prevencijom i wellnessom do zdrave nacije"), anti ejdžing medicina itd.

Poseban problem su engleski izrazi koji deluju neprevodivo (human vs. humane), pa postoje humana akcija, ali i humana bolest, humani virus i sl., uz jednako teško zamislive njihove pandane (nehumana bolest, nehumani virus). Tu su u pitanju nepremostiva ograničenja srpskog jezika.

Jednostavan i lako primenljiv način borbe protiv kvarenja jezika je izvrgavanje ruglu jezičkih ignoranata, ma ko da su. Podsmeh je najbolje oružje protiv svake diktature, uključujući i jezičku, koju nam nameću neobrazovani „autoriteti“ `.

Ovaj skup je, uz nedavno održani okrugli sto „Jezik u medicini“, retka prilika da se ne samo čuje glas stručnjaka, već i da se oni udruže, kako bi se stvorila kritična masa kompetentnih lingvista i lekara, spremnih da ukazuju na greške i, ako treba, arbitriraju.

Zoran Radovanović je redovni profesor epidemiologije u penziji. Bio je upravnik Departmana za medicinu zajednice i Departmana za primarnu zaštitu Medicinskog fakulteta u Kuvajtu, predsednik kuvajtskog Fakulteta za narodno zdravlje, savetnik SZO, konsultant harvardske Škole narodnog zdravlja, koordinator istraživanja zdravstvenih posledica iračkog rata itd. Pre odlaska iz zemlje, 1988. godine, obavljao je dužnost šefa Katedre i upravnika Instituta za epidemiologiju Medicinskog fakulteta u Beogradu, generalnog sekretara Saveza lekarskih društava Jugoslavije, predsednika Savezne komisije za zarazne bolesti SFRJ itd. Član je Akademije medicinskih nauka SLD. Sada se bavi publicistikom, aktivan je u nekim nevladinim organizacijama i predsednik je Lige za imunizaciju. Inicirao je organizovanje okruglog stola „Jezik u medicini“ na Medicinskom fakultetu u Nišu septembra 2012. i bio moderator na tom skupu.


[1] Tekst se delimično sastoji od autocitata, a pročitan je decembra 2012. godine na Medicinskom fakultetu u Beogradu, u okviru manifestacije „Stremljenja i novine u medicini“.