Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Arapske satelitske televizije i novi komercijalni svetski poredak
Kulturna politika

Arapske satelitske televizije i novi komercijalni svetski poredak

PDF Štampa El. pošta
Divna Vuksanović   
četvrtak, 01. oktobar 2009.

Moderna povijest je prosvjetiteljska bajka o materijalnom blagostanju, liberalnim vrijednostima, ljudskim i građanskim pravima, demokratskoj politici i društvenoj pravdi, ali ona je isto tako i noćna mora o pokoljima. (Teri Iglton/ Terry Eagleton/)[1]

Težnja za mirom stara je koliko i sam fenomen ratovanja. No, kako intencija za globalizovanjem mira (naročito posle šokantnih dejstava i konstantnih pretnji atomskim naoružanjem) postaje, u sve većoj meri, i vodeća utopija čovečanstva u 21. veku, tako se stvarnost intenzivno približava iskustvu totalnog rata, u kome danas glavnu ulogu vode velike medijske sile, potpomognute transnacionalnom logikom kapitala. Ovo se najefektnije može pokazati na kontroverznom primeru delovanja satelitskih televizija na arapskom govornom području, u njihovoj relaciji prema nacionalnim, verskim i kulturnim interesima većine Arapa, s jedne strane, i kretanja globalizacijskih trendova, apliciranih u tržišnom prostoru njihovih medijskih aktivnosti, s druge strane.

Naime, najnovija ekspanzija satelitskih televizijskih stanica koje pokrivaju arapske zemlje Bliskog istoka i Severne Afrike kako je poznato bila je inspirisana pokušajima da se ovaj prostor medijski i kulturno objedini, čime bi se ujedno učvrstio osećaj identiteta Arapa koji žive u različitim državama[2], razorenim mnogobrojnim ratovima, vođenim u poslednjih nekoliko decenija 20. i početkom 21. veka. Ovim bi se istovremeno pariralo konkurentskim zapadnim medijskim uticajima (to se prvenstveno odnosi na uplive CNN-a, koji je na ovim prostorima uglavnom upamćen po spektakularnim izveštajima iz Iraka, tokom trajanja vojne akcije „Pustinjska oluja“, otpočete januara 1991. godine, odnosno tzv. prvog rata u Zalivu), što su u velikoj meri doprineli stereotipizaciji čitave kulture prožete islamom, kao visokokonfliktualne i a priori militantne. Međutim, kako su velikim uplivom investicija sa Zapada, edukacijom ljudskih resursa „na strani“, lokacijom emitera u inostranstvu, kao i smeštanjem čitavih telekomunikacionih sistema za produkciju i distribuciju programa van teritorija koje nastanjuje lokalno stanovništvo itd. Arapi napravili nužne kompromise u ovoj sferi, to je moć svetskog kapitala relativizovala polazne intencije osnivača satelitskih televizijskih sistema, dok je ratovanje na terenu prevedeno, dobrim delom, u jednu polimorfnu komunikacijsko-medijsku optiku interpretacije događaja. Neposredno s ovim u vezi, valja podsetiti i na sledeće činjenice.

Organizacija Ujedinjenih nacija (OUN ili UN), osnovana po završetku Drugog svetskog rata 1945. godine, kao međunarodna asocijacija najšireg spektra delovanja (u sebe uključuje, kao članice, gotovo sve države sveta), a čiji je osnovni cilj očuvanje globalnog mira i sigurnosti, suočava se, već duže vremena (takoreći još otpočetka svog delovanja), s krizom u pogledu ostvarenja vlastite mirovne i bezbednosne misije, i to kako u pogledu prevencije sukoba i ratova, tako i kada je reč o pravovremenom i adekvatnom reagovanju na već pokrenute konflikte i ratne sukobe u svetu.[3] Razlog za ovakvo stanje u okvirima Organizacije ne leži samo u činjenici da je UN, u međuvremenu, postala jedna preglomazna, troma, maksimalno birokratizovana i nedovoljno efikasna mirotvorna organizacija – koja, uz to, ima i značajnih finansijskih problema, iako i dalje predstavlja poligon za odmeravanje snaga i uticaja velikih sila – nego i u, tehnologijom bitno izmenjenoj situaciji, u kojoj se današnji ratovi prevashodno vode. Jer od Zalivskog rata (1991) naovamo način ratovanja suštinski je izmenjen i premešten je s plana teritorijalnog vođenja borbi na „nevidljivi“ modalitet delovanja, realizovan u tipičnom postmodernom ključu, koji pretpostavlja totalno ratovanje na jednoj, i medijski vidljive aktivnosti mirovnih operacija na drugoj strani.    

Pri tome, konkurentski trendovi borbe za „mirotvoračko tržište“ pridolaze ne samo od pojedinačnih država, asocijacija i fondacija čija je misija, eksplicitno ili implicitno uzevši definisana kao prevencija i razrešavanje konflikata, zaštita ljudskih prava i sloboda, te humanitarni rad najšire gledano, nego i od vojnih alijansi (slučaj NATO), što je u svakom pogledu diskutabilan i krajnje problematičan način upravljanja aktuelnim krizama. Jer sveopšta militarizacija i konstantno utrkivanje u naoružavanju između velikih sila često se, paradoksalno, tretiraju kao faktori rasta bezbednosti i mira, što sobom donosi i potrebu za (de)konstrukcijom neprijatelja, koji iz imaginarne sfere medija postepeno prelazi u domen realnosti (a ne obratno). Za ovu transformaciju odgovorni su, velikim delom, savremeni masovni i elektronski mediji[4] (kao i njima saobrazna „estetika nestajanja“), koji igraju važnu ulogu u balansiranju između naraslih potreba vojne industrije s jedne, i cirkulisanja sveta krupnog (nevojnog) kapitala s druge strane.  

Preventivna, odnosno interventna uloga NATO, UN i sličnih međunarodnih „mirovnih“ organizacija potisnuta je, međutim, u sve većoj meri jednom globalnom medijskom formulom delovanja, i to u posve suprotnom smeru. Pošto su savremeni ratovi, zapravo, postali ne samo vojno-industrijski već i, u velikoj meri, medijski (tj. naučno-tehnološki) proizvod, nastao u funkciji akumulacije i razmene tržišnih vrednosti sveta informacija i spektakla, to je njihov nekadašnji modus operandi uglavnom zastareo, i zamenjen je novom tehnologijom ratovanja – oni se aktuelno zbivaju posredstvom dejstava različitih, uglavnom sukobljenih medijskih predstava[5] koje nam pridolaze iz mnogih krajeva sveta, a distribuiraju se najčešće posredstvom satelita: CNN, Al DŽazira[6], CCTV, i dr. Reč je, dakle, o novijem fenomenu, tj. o delovanju „širokog spektra“ tzv. globalnih medija, uglavnom televizije, i to u njenom informativnom domenu (mada sve više i uz podršku interneta, tj. cyber „kulture“), na globalnu publiku, propagirajući ratove, obrazovanje, ekologiju, pop-kulturu i sl. kao puke medijske senzacije i predstavne atrakcije današnjeg sveta.

Stoga je kontrola satelitskog prostora danas pitanje ne samo nacionalne bezbednosti i teritorijalnog suvereniteta određene države, nego i „kontinentalne sigurnosti“, o čemu je opsežno pisao Pol Virilio (Virilio) u knjizi Strategy of Deception (Strategija prevare), a tokom trajanja sedamdesetosmodnevne vazdušne kampanje NATO saveza na Kosovu i Metohiji 1999. godine. Naime, pretnju upotrebe nuklearnog oružja koje danas, u odbrambene svrhe, poseduje nekolicina velikih sila (SAD, Rusija, Kina, Indija), dok nekoliko njih, uključujući i Iran, uz Severnu Koreju, a ne računajući pojedine članice EU, navodno intenzivno radi na njihovoj izradi, aktuelno zamenjuje upotreba „telematičkih“ tehnologija ratovanja, što podrazumeva konflikte vođene u tzv. „nebeskom sektoru“ (Space Sector), bilo da je reč o upotrebi pametne (svemirske) tehnologije, mas-medijskih i elektronskih komunikacija ili pak o kontaminirajućim dejstvima na planetarnu ekosferu[7].    

Specifična metafora kojom se Virilio služi prilikom identifikovanja  tipologije vođenja savremenih ratova jeste, umesto „otvorenog grada“ (Open City) – primena u slučaju ratnih operacija u prvom Zalivskom ratu ili antiterorističkih dejstava u Sudanu i Avganistanu – „otvoreno nebo“ (Open Sky),[8] koje podrazumeva strategiju „tele-ratovanja“, i to sa što manje neposrednih učesnika, kako iz redova članica EU i SAD, koje su, navodno, povele rat u ime zaštite ljudskih prava kosovskih Albanaca, tako i u pogledu civilnih žrtava, a u „humanitarne svrhe“. Drugim rečima, vazdušna kampanja NATO na Kosovu i Metohiji trebalo je da deluje preventivno kako bi se sprečilo izbeglištvo većih razmera na prostorima Balkana, odnosno da bi se izbegla humanitarna katastrofa, za šta je bilo neophodno načiniti i ustupke nekadašnjim vidovima ratovanja, u smislu generisanja izvesne „kolateralne štete“ (što se ticala „slučajnih“ pogibija civila, koji su se zatekli u objektima napadnutim iz vazduha ili oko njih). Otuda, valjda, i ironično odabrani naziv ove spektakularne operacije „sezonskog“ bombardovanja (tzv. „vazdušne kampanje“) „Milosrdni anđeo“ („Merciful Angel“), koja je trebalo da, uz pomoć primene logike reductio ad absurdum, demonstrira kako se današnji ratovi mogu voditi i bez mnogo prolivene krvi i razaranja, i to u funkciji „pacifikacije“ određene teritorije, odnosno razrešavanja konflikata lokalnih razmera.

Iako je Zalivski sukob iz 1991. godine, među istaknutim teoretičarima medija, tretiran kao prvi cyber rat i spektakularna premijera postmodernosti u domenu ratovanja, kampanja na Kosovu i Metohiji, u pogledu „ratne arhitektonike“ koja podrazumeva udaljavanje od ciljane teritorije ka kosmosu, izvedena je na bitno drukčiji način, dok je najnoviji rat u Iraku, primera radi, medijski posmatrano, nešto sasvim treće, i podrvrgnut je, zapravo, apsolutnoj cenzuri informacija sa ratišta, odnosno sa okupirane teritorije, od strane vojnih snaga SAD, koje su u potpunosti izbrisale sliku njegove „realnosti“. Virilio, međutim, kosovski zaokret tumači kao vojnu pretnju i „humanitarno“ razaranje koje se dogodilo u jednom drugom prostoru, što evocira nekadašnju primenu nuklearne sile na gradove Hirošimu i Nagasaki, pri čemu se sada sve to događa u posve drugoj dimenziji ratovanja, kojoj terminološki odgovara sintagma „integralni događaj“ (the integral accident), što je, ujedno, i sinonim za delovanje „informatičke bombe“, a u kontekstu izvođenja totalnog rata (Total War).

Ova mogućnost počiva, pre svega, kako tvrdi Virilio, na „tehničkom iluzionizmu“ (technical Illusionism), koji nakon završetka ere hladnog rata promovišu SAD s jedne strane, i nove misije koju političke elite i mediji masovnih i elektronskih komunikacija, globalno uzevši, dodeljuju današnjim ratovima, a što je efektno iskazano u intervuu Tonija Blera (Blair), svojevremeno datom Financial Times-u, tokom tromesečnog bombardovanja KiM i Srbije, da je tu, zapravo, reč o borbi ne toliko za teritorije, koliko „za vrednosti“.[9] Izrečena, naizgled ničeanska formula praktičkog delovanja etiko-politike „s one strane dobra i zla“, odnosi se, u stvari, na jedno civilizacijsko (visokotehnološko) „interpretiranje“ tradicionalnih humanističkih vrednosti, koje se, iz ere prosvetiteljstva i moderne, premeštaju na plan sofisticiranog ratovanja u ime humanosti, a nasuprot „necivilizacijskih“ trendova čije vrednosti zastupa uglavnom tzv. Treći svet.

Karakteristično globalno prevrednovanje vrednosti, o kome govori bivši britanski premijer, otpočelo je, kao proces potpomognut medijskim mehanizmima delovanja na kolektivnu svest i nesvesno, još padom Berlinskog zida (svet od bipolarnog navodno postaje monopolaran), kada je onaj Drugi, koji je ujedno stigmatizovan kao okoreli neprijatelj čovečanstva, prepoznat ne više u sivom odelu komuniste i agenta KGB-a, već u maskirnoj uniformi bliskoistočnog teroriste (muslimanski fundamentalisti), „ludaka“ („Srbi su lud narod“) i „divljaka“ („tribalni sukobi“ plemena Tutsi i Huti u Ruandi, na primer). O ovome svedoči i niz aktuelnih tematizacija izvršenih u području „kulturnog delovanja“, pri čemu je pomeranje medijskog interesa sa sfere ideologije u domen militarizma izvršeno, kako izgleda, najpre u opsegu delovanja „artističkih“[10], a tek potom i realnih prefiguracija ovih vrsta odnosa.

U tom smislu zanimljivo je istaći da, osim književnosti i filmske industrije, koja je decenijama unazad sistematski konstruisala medijske stereotipije (i autostereotipije) tzv. „dobrih“ i „loših“ momaka, vezujući ih za čitave narode, određena geografska područja i kulture, aktuelna podela izvršena ne više na temelju razdvajanja dominantnih „vrednosti“ koje se realizuju ispred i iza tzv. „gvozdene zavese“, već na osnovu polarizovanja sveta na tzv. „civilizovane“, „demokratske“ i „pravične“ snage na jednoj, i „fundamentaliste“, „verske fanatike“, „teroriste“ i „primitivce“ na drugoj strani. Nekadašnje hladnoratovske ideološke polarizacije danas su prevaziđene, odnosno supstituisane onim reprezentacijama Drugog koje se više, u načelu, ne uspostavljaju političkim, već medijskim sredstvima, o čemu svedoče mnoge savremene imagološke studije: danas je, naime, sve češće reč o asimetričnim predstavama o zlu, transponovanim u relaciju s agresivnim, aktivnim i „primitivnim“ Drugim, koje su, prema mišljenju Laša Svensena (Svendsen), prouzrokovale „više zla nego bilo šta drugo. Nastojanje da se pobede izmišljena i stvarna zla izazvalo je daleko više zla nego težnja da se čini zlo.“[11]

Uputno je, na ovom mestu, prisetiti se i Gerbnerove (Gerbner) „kultivacione teorije“ medija, koja se prevashodno odnosi na prepoznavanje i kritičko preispitivanje „unikatnog“ dejstva televizije na globalno tržište recipijenata (što je naročito intenzivirano upotrebom satelitskih komunikacija) kao dominantnog mas-medija današnjice, koji poseduje moćno svojstvo sintetisanja realnosti, u smislu homogenizovanja gledalaca, a u funkciji uspostavljanja procesa „konzervativne socijalizacije“[12], striktno određene prema „televizijskoj verziji realnosti“[13]. A ova, u savremenom svetu, što, kako se čini, važi kako za Zapad, tako i za arapsku kulturu u celini uzevši, ne podstiče promovisanje heterogenih vrednosti populacije, već generiše pojavu „sindroma zlog sveta“ (mean world syndrome)[14], što podrazumeva da je za današnjeg gledaoca/gledateljku bilo kog (satelitskog) TV kanala svet postao opasno mesto življenja, prepuno nasilja i zla, pri čemu se ovakav stav već uveliko kristalisao kao kulturni mejnstrim (cultural mainstream), ili „generalni pogled na život u društvu“. [15]

Savremena industrija kompjuterskih igara dala je, takođe, značajan doprinos pojednostavljenoj klasifikaciji i stereotipizaciji time što je, medijski se nadovezujući na komercijalne oblike kinematografskog delovanja koje je, produkcijski gledano, većinom zastupao Holivud, a docnije preuzela televizija, promovisala militaristički pristup životu savremenog čoveka, kao i nekritički sagledan ideološki koncept formulisanja zajedničke platforme, odnosno strategije preventivnog delovanja čovečanstva u borbi protiv tzv. „globalnog terorizma“. To je, u suštini, bio spoljnopolitički interes koji su isprva iskazale SAD, a potom i njene evropske saveznice. „Velike igračke industrije svesno kreiraju ideološki diskurs kroz militarizam prisutan u digitalnim igrama, koje stvaraju narativ, paralelnu istoriju i formiraju pogled na svet mladih generacija. Kult rata koji se gaji u mejnstrim kompjuterskim igrama nije viđen još od vremena između dva svetska rata u zemljama Sila osovine iako je holivudska produkcija ostvarila značajnu produkciju filmova ratne provenijencije. Ovakva otvorena militaristička ideologija danas deluje normalno zato što su oružani sukobi normalizovani u stanju globalnog latentnog ‘rata protiv terorizma’“[16], ističe Kristijan Lukić u svom tekstu „Kritičke perspektive umetnosti digitalnih igara – prilog istraživanju fenomena“.

Međutim, u odnosu na pojedina dela iz oblasti umetničke književnosti, radiodramskih ostvarenja, televizije ili kinematografije s kraja 20. veka, u najnovije doba komercijalizacija kompjuterskih igara otišla je korak dalje u kreiranju i promovisanju „vrednosti“ militarizma, praveći namenske softvere u funkciji simuliranja dejstava ratne industrije, odnosno obuke za različite vojne misije i angažmane širom planete: „Posebnu celinu unutar igračke kulture čine simulacije ratne mašinerije. Postoje razni ‘programi obuke i nastave’ kao što su: F/A-18 Korea, F-22 Air Dominance Fighter, F-16 Fighting Falcon, Euro Fighter2000, Back To Baghdad potom Flashpoint Kosovo– za simulacije ratnih sukoba, Armored Fist 2 - M1A2 Abrams– za tenkove, 688(I) Hunter/Killer – za nuklearnu podmornicu.“[17] Sve većom popularizacijom ovog tipa igara doseže se, ujedno, i maksimum njihove komercijalizacije, koja, osim ideologije akumuliranja kapitala, strukturisano po uzoru na igru „Monopol“, kojom se, još od prve polovine 20. veka, „virtuelno“ osvajaju teritorije i dobra, sobom nosi i poruke afirmativnog vrednovanja ratova, vođenih u funkciji konačnog obračuna sa terorizmom globalnih razmera.[18]

Za to vreme, i arapski elektronski prostor, posebno kada je reč o kontinuiranom delovanju mnogobrojnih kako nacionalnih (javnih, državnih), tako i satelitskih (najčešće privatnih) televizijskih stanica u ovim zemljama[19], zadobija sve više na značaju prilikom formiranja manje ili više stereotipne slike arapskog sveta, reprezentovane često po uzoru na karakteristične mas-medijske proizvode Zapada[20]. Ocena pojedinih istraživača, u ovom pogledu, zasnovana je na činjenici da su arapske zemlje „zavisne od industrijski razvijenih zemalja Zapada, posebno u oblastima informaciono-komunikacione tehnologije, telekomunikacionih sistema i satelita“[21], što se reflektuje i na veliki deo aktuelnih programskih sadržaja arapskih televizija, a prevashodno na njihove informativno-političke programe.

Uz ovo, priroda televizije kao tehničkog komunikacijskog medija u velikoj meri doprinosi globalizovanju (ali, istovremeno, i homogenizovanju) arapskog kulturnog prostora, uprkos jakim tendencijama otpora, koji prvenstveno dolaze iz onih arapskih zemalja u kojima država, uz podršku religije, a pozivajući se na konstante nacionalnog i kulturnog identiteta, nastoji da kontroliše i oblikuje javni prostor u duhu tradicije islama. Ovaj paradoks rezultat je, s jedne strane, pokušaja većine arapskih satelitskih emitera da se odbrane od propagandne, pa i svake druge agresije Zapada, time što će, podizanjem mnoštva satelitskih TV stanica na ovom području, uhvatiti tehnološki priključak sa savremenim svetom, i time pružiti otpor medijskoj i svakoj drugoj vrsti globalizacije što ne potiče s ovih kulturnih prostora. S druge strane, međutim, pitanja vlasništva nad satelitskim TV kanalima, identična tehnologija, kao i veoma slične programske sheme arapskih satelitskih stanica, ozbiljan nedostatak edukovanih kadrova za veliki broj novoosnovanih satelitskih TV kanala, kao i relativna medijska nepismenost recipijenata sa ovih prostora, utiču na to da se tehnološki, kadrovski i finansijski, kao i mnogi drugi, manje vidljivi, uticaji Zapada, što se ostvaruju posredstvom arapskih satelitskih TV stanica, gotovo ne mogu izbeći.

Dakle, uprkos težnji da se ovaj prostor verski, nacionalno i kulturno homogenizuje u pokušaju sistemskog pružanja medijskog otpora agresivnim televizijskim slikama Arapa (okoštali stereotipi islamskih fundamentalista i terorista), koje pridolaze uglavnom sa Zapada, što potpada u domen otvorenog učešća u savremenim medijskim ratovima, različitosti koje postoje unutar fleksibilnog okvira koji bi trebalo da predstavlja arapski identitet, ma kako on bio definisan, interpretiran i (re)konstruisan, predstavljaju bitan činilac slikovnih, a nadalje, i informacionih kontroverzi koje se danas vezuju za ovo područje. Realne, ali i razlike u predstavljanju Arapa posredstvom domaćih (što je, svakako, diskutabilno obeležje njihove ukupne delatnosti) satelitskih televizijskih stanica nisu, a ni ne treba da budu, prema našem mišljenju, prepreka u sagledavanju aktuelne socijalne dinamike i bogate istorijske i kulturne baštine arapskog sveta. No, kada je reč o političkim, a, pre svega, dramatičnim ratnim zbivanjima na ovim terenima, prenaglašavanje razlika bi moglo da dovede do informativne/vrednosne konfuzije kako u okvirima aktivnosti arapskih satelitskih TV emitera, tako i globalno uzevši.

Na drugoj strani, tehničko-tehnološke pretpostavke rada većine kanala arapskih satelitskih televizija govore u prilog nesmetanoj cirkulaciji informatičkog kapitala medijskih slika, koje u borbi za osvajanje kako domaćeg, tako i međunarodnog tržišta, vode jednu posve drukčiju bitku, koja se, takođe, može prepoznati kao domen ratovanja kapitalističke ideologije, i to posredstvom osvajanja novih tržišta i tehnologija, metodom slikovne okupacije iz vazduha, prilagođene ovom specifičnom geostrateškom području. Medijska globalizacija, zasnovana prevashodno na ekonomskim interesima velikih satelitskih medijskih kuća koje pokrivaju ovaj kulturni prostor, prema našem mišljenju, sasvim suprotno očekivanjima deluje više u smeru približavanja arapskog sveta vrednostima Zapada, nego što reprezentativno potvrđuje njegovu izvornost i autentičnost. Ovo se naročito ogleda u pogledu vođenja medijskih ratova (komunikacijske akcije i reakcije), koji su, ako se izuzme incident „terorizma“, uistinu pretvoreni u jedan „integralni događaj“ totalnog ratovanja, što se događa u globalnom elektronskom prostoru današnjeg sveta.

Sažetak: Tekst saopštenja tretira kontoverznu ulogu i status arapskih satelitskih medija u očuvanju kulturne baštine arapskog sveta s jedne strane, i ekspanzije globalističkih tendencija očuvanja mira, odnosno postojećeg svetskog poretka, zasnovanog na dominaciji vrednosti krupnog kapitala, s druge strane. Ovde se, naime, pokazuje da u osnovi potrebe za očuvanjem svetskog mira stoji pitanje odnosa moći, koji se uspostavljaju između apstraktnih vrednosti mira, deklarativno promovisanih posredstvom ideje pacifizma, tj. militantnog odnosa prema fenomenu terorizma, čiji sinonim danas neopravdano predstavlja čitav arapski svet, i održavanja sukoba niskog intenziteta, što se medijski hipertrofira u ratove protiv osnovnih civilizacijskih vrednosti, za koje se, navodno, zalaže tzv. zapadni svet. Uklještenost između komercijalnih interesa i volje za istinom karakteristika je današnjih globalnih medija koji svoje programe emituju posredstvom arapskih satelitskih TV kanala, u nastojanju da pruže što objektivniju sliku zbivanja u realnosti, štiteći osnovna načela profesionalne etike, ali, ujedno, i oslanjajući se na politiku i ideologiju kapitalističkog „pogleda na svet“, što ih, po definiciji, čini važnim akterima s obzirom na definisanje i kreiranje aktuelnih vrednosnih matrica današnjeg sveta.


[1] Terry Eagleton, „Revolucija, fundamenti i fundamentalisti“ u Teorija i nakon nje, Algoritam, Zagreb, 2005, str. 149.

[2] Uprkos tome što su arapske države satelitsko emitovanje svojih programa otpočele još pre prve polovine osamdesetih godina prošlog veka, a intenzivirale ga devedesetih godina „s ciljem praćenja ubrzanog razvoja koji je zadesio kanale medijskog komuniciranja u razvijenim društvima i konkurencije inostranog satelitskog emitovanja u regionu“, veća pažnja, ukazana od arapskih državnih organa s jedne, i privatnih medijskih organizacija i kompanija s druge strane, ipak je, čini se, skorijeg datuma. „Može se reći da su arapski satelitski kanali, sa svojim obeležjima i usmerenjima, novija pojava koja je stekla svoje obrise u poslednjih petnaestak godina. Razvija se industrija elektronike i TV produkcije u arapskom regionu. Skoro svaka arapska država ima najmanje jedan državni satelitski kanal, pored velikog broja privatnih stanica.“ Arapske satelitske stanice poseduju danas pedesetak državnih satelitskih TV stanica, od kojih je veći deo opštih (javnih), dok manji deo predstavljaju specijalizovani kanali, s izuzetkom Somalije, Iraka i Komorskih ostrva, u kojima nije došlo do ovakve ekspanzije zbog teške ekonomske, ili bezbednosne situacije, odnosno okupacije Iraka od strane američkih vojnih snaga. Prema izvoru dr Samija Aš-Šerifa, Arapske satelitske televizije, kritički pogled, iz 2004. godine, najviše državnih satelitskih kanala poseduje Egipat (tri opšta i petnaestak specijalizovanih), potom Ujedinjeni Arapski Emirati (četiri opšta i isto toliko specijalizovanih), Saudijska Arabija (dva opšta i dva specijalizovana), potom Bahrein, itd. U stručnoj literaturi često se navodi da i ostale arapske zemlje (Katar, Oman, Sirija, Liban, Jordan, Libija, Tunis, Alžir, Maroko i druge) imaju samo po jedan opšti državni satelitski kanal, mada je ovaj podatak, sudeći prema aktuelnoj medijskoj ekspanziji na ovim prostorima, relativan. Vid. Arafat Muftah Majuf, „Komparativna analiza programa libijske satelitske televizije i satelitskih stanica arapskog sveta“, rukopis doktorske disertacije, Fakultet dramskih umetnosti, Beograd, 2009, str. 87.  

[3] Zanimljivo je da su pojedini izaslanici ove organizacije, poput finskog diplomate Martija Ahtisarija (Ahtisaari), na primer, čija je „mirotvoračka“ uloga na Balkanu, odnosno na afričkom kontinentu, prepoznata kao „uspešna“ od Nobelovog komiteta za mir, te je isti postao i laureat ove nagrade, zapravo inauguratori novog koncepta implementiranja tzv. mirovnih planova, koji se i doslovno mogu uporediti s procesima koje je Bodrijar (Baudrillard) opisao pričom o starokineskom carstvu („kartografska alegorija“), te simulacijskim operacijama izvedenim na relaciji: tehnologija–stvarnost, i uticajima medija na kreiranje i rekreiranje teritorija određenih entiteta i država danas. Iako tehnika iscrtavanja državnih granica pobedničkih snaga nakon završetka osvajačkih pohoda ne znači ništa novo u kontekstu prefiguracije postojećeg „svetskog poretka“, kao i njegovog prisilnog i ubrzanog kretanja ka „poželjnom stanju stvari“, novina je to što je ovaj, danas veoma uticajni „kartograf“, zajedno sa svojim timovima eksperata, postao jedan od prvih nosilaca aktuelnih simulacijskih trendova. Naime, njegove vizije, nacrti i ideje, neposredno po završetku vojnih pohoda i intervencija, zajedno sa predikcijama čitavih sistema uređivanja i upravljanja teritorijama, postaju konstitutivni za stvarnost, nezavisno od realnih potreba na terenu. Paralela sa epozodom odnosa Platona (Plato) i tiranina iz antičkih vremena čini se da ovde nije suvišna, s tom razlikom što se implementiranje ovih ideja najpre vrši medijskim putem, pa tek onda sprovodi na konkretnom terenu. Primer Kosova i Metohije je možda najslikovitiji za ovu tematiku.

[4] Napominjemo, s ovim u vezi, da danas u svetu, osim “klasičnih mirovnih organizacija” deluju i institucije koje prate i analiziraju medijsku delatnost, nadzirući uređivačku politiku jednog broja štampanih i elektronskih medija, pre svega u pogledu ostvarivanja profesionalnih standarda izveštavanja s konfliktnih i ratnih područja, kao što su to, na primer, Freedom Forum, Glasnost Defence Foundation, Reporters Sans Frontierse, Institute for War and Peace Reporting, i druge. Detaljnije o ovome vid. na sajtu Media Wach, http://www.mediawatch.com (Datum pristupa: 20. IV 2009).

[5] Pozivajući se na starokinesku vojnu doktrinu i Umeće ratovanja (The Art of War), u intervjuu datom za Ctheory, Virilio tvrdi da se današnji ratovi „organizuju na polju percepcije“, i da su savremene ratne tragedije „medijatizovane kroz tehnologiju“. „Ctheory Interview With Paul Virilio, The Kosovo War Took Place in Orbital Space“ (Paulo Virilio in Conversation with John Armitage, Translated by Patrice Riemens) Vid. na sajtu http://www.ctheory.net/articles.aspx?id=132 (datum pristupa 28. februar 2009).

[6] Katarska satelitska TV Al DŽazira je, na primer, bila važan izvor podataka sa terena o američko-britanskom napadu na Irak 1991. godine. Takođe, ova satelitska medijska kuća je aktivno učestvovala u prenosu događaja vezanih za treću „intifadu“ (pobunu) palestinskog naroda Al-Aksa, koja je izbila u jesen 2000. godine. Ista TV kuća prenosila je i napad SAD na Avganistan početkom 2002. godine, a pored toga je i „široko, detaljno i direktno pokrivala“ rat SAD i Velike Britanije protiv bivšeg iračkog režima, kao i okupaciju Iraka 2003. godine. Slično je na ovim prostorima delovala i nešto kasnije osnovana privatna satelitska stanica Al Arabija (program je otpočela da emituje u vreme početka rata u Iraku 2003). „Njeni politički programi u velikoj meri liče na programe Al DŽazire, sa aspekta obrade događaja i po mreži dopisnika iz arapskih zemalja i nekih zemalja sveta“. Slično, i emiratski kanal Abu Dabi obrađuje aktuelne arapske probleme, s akcentom na informativno-političkim programima, dok, na primer, satelitski kanal Ikra istražuje važne društveno-političke i kulturne teme koje izazivaju polemike među arapskim gledaocima. Zanimljivo je, recimo, da „egipatska medijska elita“ često stavlja primedbe na način rada kanala Al DŽazira, i to, pre svega, zbog „nejasnog političkog opredeljenja“, što se dobrim delom odnosi i na Al Arabiju, u smislu optužbi na „neutralnost“, odnosno jednostranost u tretiranju događaja koji se vezuju za arapski svet. Vid. o ovome detaljnije u Arafat Muftah Majuf, op. cit., str. 84.

[7] Ovde je, u principu, reč o agresivnom delovanju na atmosferski ekosistem u smislu njegovog zagađenja štetnog po zdravlje stanovništva određene teritorije, a putem hotimične proizvodnje targetiranih „magnetnih oluja“, emisije otrovnih gasova, i tsl. kako u svojoj knjizi navodi Virilio. Sve ovo dešava se izvan okvira definisanja „standardnih“ globalnih klimatskih i svetlosnih poremećaja, kao što su to „globalno zagrevanje“ ili, podjednako štetno po zdravlje ljudi, „globalno osvetljavanje“: prvi se događaju u funkciji vođenja „totalnog rata“, dok su drugi prevashodno rukovođeni komercijalnim interesima objedinjenog sveta kapitala, sagledanog prevashodno u kontekstu „rasta“ i „napretka“ zapadne civilizacije. Vid. u Paul Virilio, Strategy of Deception (Translated by Chris Turner), Verso, London New York, 2007, str. 14. O „svetlosnom zagađenju“ (Light Pollution) kojim su, do sada, ugrožene sve zemlje u Evropi, SAD i čitava severna Amerika, delovi južne Amerike, kao i južna i istočna Azija vid. u tekstu „Svetlost kao otrov“ u Ana Gifing, Alhemija mladosti, Kako usporiti starenje, „Filip Višnjić“, Beograd, 2008, str. 106–112.

[8] Virilio, op. cit., str. 3.

[9] Isto, str. 2.

[10] Setimo se, recimo, kontroverznog Uelbekovog (Houellebecq) romana Platforma, koji ilustruje ovaj preokret – mirnodopska, evropska turistička industrija iznenada je napadnuta „virusom“ (muslimanskog) terorizma.

[11] Laš Fr. H. Svensen, Filozofija zla, Geopoetika, Beograd, 2006, str. 123.

[12] „Television Is a Medium of Conservative Socialization“. Vid. Julia T. Wood, „Cultivation Theory“ u Communication Theories in Action (An Introduction), Wadsworth Publishing Company, ITP An International Thomson Publishing Company, USA, 1997, str. 300.

[13] Isto, str. 296.

[14] Isto, str. 299.

[15] Isto, str. 298.

[16] Kristijan Lukić, Kritičke perspektive umetnosti digitalnih igara – prilog istraživanju fenomena, Centar za proučavanje informacionih tehnologija Beogradske otvorene škole, Beograd, 2006, Vid. na sajtu www.bos.rs/cepit/evolucija/html/14/igre.htm (datum pristupa 12. april 2009).

[17] Isto.

[18] „Tako npr. američka vojska 2002. godine objavljuje American Army, onlajn kompjutersku igru u cilju regrutovanja mladih Amerikanaca; Kuma Reality Gamesje novi onlajn projekat koji poziva registrovane igrače da u formi misija ponovo proživljavaju vesti iz rata: napad na uporište Al kaide, hapšenje Sadama Huseina, napad na Faludžu; ili Full Spectrum Warrior, koji je koprodukcija sponzorisana od Instituta za kreativne tehnologije, odeljenja za industriju zabave pri Pentagonu. Odeljenje Zajednice za razvoj odbrambenih igara (Department of Defense Game Development Community) koje finansira DARPA (Defense Advanced Research Projects Agency), Agencija za napredne odbrambene razvojne projekte, trenutno izlistava oko četrdeset igara na tržištu koje su namenski pravljene za vojne potrebe, oko dvadeset i pet koje se smatraju korisnim a nisu direktno pravljene za vojne potrebe, kao i nekoliko modifikacija, a sve zajedno mogu poslužiti za potrebe vojnoindustrijskog kompleksa.

S druge strane, javljaju se reakcije na ovakvu ideološku i militarističku koncepciju. Tako izložba ‘Zabranjene igre’ (Forbidden Games) u Digital Art Lab-uu Holonu u Izraelu, koja je otvorena 1. decembra 2006. prikazuje igre sa suprotnim narativom od onog koji dominira u zapadnim medijima, ponekad ponavljajući militarističku matricu, ali prikazanu iz različitih i suprotstavljenih perspektiva sa temama i misijama iz Zalivskog rata, palestinsko-izraelskog sukoba ili rata u Libanu. U igri ‘Global Conflicts: Middle East’ kompanije Serious Games Interactive postavljate se u ulogu novinara koji dolazi na Bliski istok sa namerom da napravi objektivnu reportažu o izraelsko-palestinskom sukobu. U interakciji i razgovoru sa vojnicima, borcima i civilima obe strane igrač zauzima određenu poziciju i stav vezan za sukob. Igra je napravljena kao edukativno sredstvo, posebno za zapadnog posmatrača u cilju razumevanja složenog izraelsko-palestinskog sukoba.“ Isto.

[19] U arapskom svetu televizija se pojavila još sredinom prošlog veka, najpre u Iraku i Libanu, dok je prvi komercijalni program emitovan iz Maroka (Rabat i Kazablanka), 1954. godine. Vid. Arafat Muftah Majuf, „Televizija u arapskom svetu“ u Uloga televizije u razvoju, preobražaju i osvešćenju žene u libijskom društvu, Fakultet dramskih umetnosti, Institut za pozorište, film, radio i televiziju, Beograd, 2008, str.13, i dalje.

[20] Interesantno je da su u čitavom arapskom svetu veoma popularne egipatske televizijske drame i serije (analogija s Bolivudom?), i da se pojavom većeg broja privatnih satelitskih arapskih TV stanica egipatskoj dramskoj produkciji daje veoma mnogo medijskog prostora, pri čemu i drugi arapski televizijski kanali slede ovaj primer – čak su se, u poslednje vreme, na ovim prostorima pojavili specijalizovani kanali za emitovanje dramskog televizijskog stvaralaštva i filmova, kao što su ART filmovi 1 i 2, Orbit 1 i 2, An-Nil za arapsku dramu, a u odnosu na postojanje veoma jake konkurencije stranog dramskog programa, emitovanog uglavnom preko kanala MBC, ali i drugih. Upor. Ašraf Đalal Hasan, „Slika žene kako je odražava drama na arapskim satelitskim TV kanalima i njen uticaj na shvatanje društvene realnosti kod gledalaca, uporedna empirijsko-analitička studija“ u Arapski satelitski kanali i promene epohe, radovi Prve naučne konferencije Međunarodne akademije medijskih nauka, Medijska biblioteka, Egipatsko-libanska izdavačka kuća, Kairo, 2005, str. 475–513.  

[21] Arafat Muftah Majuf, op. cit., str. 16.