Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Avatar: mizantropija u tri dimenzije
Kulturna politika

Avatar: mizantropija u tri dimenzije

PDF Štampa El. pošta
Stiv Bremner   
četvrtak, 28. januar 2010.

(Spajkd, 5.1.2010)

Ljubitelji filma dugo su iščekivali da vide šta će DŽejms Kameron, režiser poznat po svojoj sposobnosti da koristi tehnologiju kako bi oživeo fantastične vizije bilo sveta oko nas (Terminator, Ambis, Titanik), bilo drugih svetova (Tuđin), biti u stanju da učini od već deplasiranog 3D formata u svom novom filmu „Avatar“. Nažalost, mada je stvorio remek-delo, takođe je napravio jedan od najmizantropskijih filmova ikada.

Često je, naročito tokom proteklih par decenija, uočavano kako je Holivud proizveo mnogo filmova u kojima je čitavo čovečanstvo igralo ulogu „lošeg momka“: u „Plesu malog pingvina“ životinje ugrožavaju pohlepni i grabljivi ljudi; u „Danu posle sutra“ ljudi izazivaju klimatski haos; a u filmu „Ja, robot“ nauka se predstavlja kao pretnja ljudskim emocijama.

Ova tendencija se ponekad objašnjava činjenicom da je uspon političke korektnosti doveo da toga da, zbog straha od mogućih optužbi za rasizam, više nije moguće uloge negativaca dodeljivati Rusima ili Arapima. To možda jeste imalo uticaja na uspon mizantropskog filma, ali ne objašnjava zašto je čitavo čovečanstvo postalo novi negativac. Glavni uzrok ovoj novoj pojavi jeste rastuća razočaranost srednje klase i elitnih krugova – čovečanstvom u celosti.

Ovo razočarenje odražava se i na mnoge ranije Kameronove filmove. U Tuđinu, na primer, heroina Ripli oseća sve veću bliskost sa vanzemaljcima kako postaje sve više razočarana korporativnom pohlepom i mačizmom među ljudima sa kojima radi. U Ambisu, ljudi su predstavljeni kao psihološki krhka bića kojima je postreban spas u vidu dobroćudnog vanzemaljskog entiteta. Čak su i mašine, stvorene da ubijaju ljudska bića, prikazane u boljem svetlu nego neodgovorni ljudi, manipulativni psiholozi i kratkovidi naučnici u „Terminatoru“ i „Terminatoru 2: Sudnji dan“. Ono što karakteriše Kamerona jeste istorija korišćenja nekih od najsofisticiranijih tehnologija koje je proizvelo moderno industrijsko društvo u cilju osude samih procesa koji su mu to omogućili.

Avatar podiže Kameronovu mizantropsku perspektivu na sasvim novi nivo antihumanizma. Njegov glavni lik i junak toliko je otuđen od čovečanstzva da se bukvalno odriče sopstvene vrste. To zahteva od Kamerona da se upusti u širenje nekih od najnazadnijih i najretrogradnijih predrasuda našeg vremena.  

U pitanju je jednostavna priča o borbi dobra i zla. Marinac invalid po imenu DŽejk Sali (Sem Vorington) dobio je priliku da radi za privatnu rudarsku kompaniju na udaljenoj planeti po imenu Pandora. Kompanija traži „anobtenijum“, supstancu koja na Zemlji ima veliku vrednost. Jedina prepreka ambicijama rudarske kompanije jesu domoroci, plavi dvonošci visoki 3 metra po imenu Na'vi, koji nemaju razumevanja za planove rudarske kompanije. DŽejkov zadatak je da upozna Na've kako bi pomogao rudarskoj kompaniji da smisli način da neutrališe njihov otpor. Kako bi uspeo u ovome, njegov um projektuju u avatara – u ovom slučaju, u lažno vanzemaljsko telo – koje je zatim animirano i u kome može da se kreće među domorocima kao da je jedan od njih.

U početku DŽejk se poletno prihvata ovog zadatka, istražujući vanzemljaski svet i izveštavajući rudarsku kompaniju i njenu plaćenićku vojsku sa entuzijazmom, ohrabren obećanjem da će mu nagrada biti izlečenje njegove oštećene kičme operacijom. Međutim, dok boravi među vanzemaljcima, on sa samožive i brutalne rudarske kompanije svoju odanost počinje da okreće prema Na'vima. Uskoro se zaljubljuje u jednu od Na'va i, na kraju filma, ustaje protiv ljudskih „okupatora“ Pandore. Konačno, potezom koji je okarakterisan kao herojski, on se iz ljudskog bića potpuno preobraća u vanzmaljaca i u potpunosti napušta čovečanstvo.

Kako bi učinio legitimnom i ubedljivom to što se jedan čovek pridružuje drugoj vrsti i počinje da ubija druge ljude, Kameron se koristi nekim od fantazama iz kojih moderna mizantropija crpe svoju snagu. Za početak, rudari i njihovi plaćenici posežu za genocidom bez imalo premišljanja, uprkos činjenici da čovečanstvo genocidno ponašanje smatra lošim već neko vreme. Na taj način Avatar sugeriše da se čovek nije promenio od vremena srednjevekovnih ekspedicija i osvajanja. Postoji čak i eksplicitna sugestija da se ljudi ponašaju na isti način kao što su se ponašali kolonizatori Amerike i da su Na'vi, čije glavno oružje su lukovi i strele, ekvivalent američkih Indijanaca. Čovečanstvo je prikazano kao nesposobno da nauči lekcije iz proplosti i kao u osnovi nasilno prema svemu što ne razume na prvu loptu.

Drugo, Na'vi su predstavljeni kao pleme koje živi u suštinskoj harmoniji. Njihovo društvo je prikazano kao primitivna vrsta utopije u kojoj svako zna svoju ulogu i sukobi ne postoje. Glavna ideja filma jeste da oni takođe žive u potpunoj harmoniji sa planetom, harmoniji koju ljudi, naravno, uništavaju. Iz prikaza života vanzemaljaca probija se fantazija „zelenih“ o tome kako bi život ljudi trebalo da izgleda: primitivna tehnologija, hijerarhija u kojoj svako zna svoje mesto, zajednica u milosti prorodne sredine. To je takođe vrsta zapadnjačkog primitivizma koji uzdiže rasno ponižavajuće stereotipe o srećnim urođenicima koji žive u harmoniji sa okolinom, dok su, u stvarnosti, plemenska društva daleko brutalnija i mnogo manje harmonična i ispunjavajuća nego što su oni koji ih slave spremni da priznaju.

Treći Kameronov fantazam jeste da planeta Pandora ima svest. Ovo je bilo neophodno kako bi se objasnilo kako jedno tako primitivno društvo uopšte može da opstane kada bi, u stvarnosti, imajući u vidu potencijalnu negostoljubivost sredine, verovatno izumrlo. Ova ideja odražava zeleni koncept „Gaje“, tj. verovanje da su sva bića povezana u jednu svest, te da naškoditi jednom biću znači naškoditi čitavoj organskoj celini. U filmu ova ideja postaje još očiglednija budući da su vanzemaljci u stanju da psihološki povežu svoje umove sa životinjama i biljkama planete. S druge srane, ljudi su prikazani kako, poput neke međuplanetarne kuge, svojom neosteljivošću i trapavošću narušavaju ovaj ekološki raj.

Neki su primetili da film sadrži kritiku rata u Iraku, pošto su ljudi prikazani kao osvajači koji ne razumeju lokalne kulture. Zapravo, ovo nije nikakava ciljana kritika, pošto film prikazuje čitavo čovečanstvo kao destruktivno. Ovaj turobni portret ima svoju svrhu: jedino time što čovečanstvo čini destruktivnim a Na've bezgrešnim, Kameron je u stanju da opravda završnicu filma, u kojoj glavni junak napušta ljudsku vrstu kako bi se pridružio Na'vima.

Teško je shvatiti kako Kameron, filmska kompanija i svi oni koji su pravili film mogu da se pomire sa njegovom porukom da je čovečanstvo precenjeno, naročito kada njihov poslovi i raskošni životni stilovi zavise od istog tog razvoja i progresa koje Avatar osuđuje. Ipak, poruka filma nije namenjena navodno odgovornim elitama, već očigledno destruktivnim masama koje pune bioskope. Do kraja filma, ovaj kritičar imao je potrebu da ustane i navija za ljude u konačnom napadu na Na've. Zaista, mnogo nas u publici delovalo je ambivalentno – bili smo očigledano zadivljeni 3D efektima i divnim prizorima vanzemljaske planete, ali nas je izrazito turoban portret čovečanstva sve ostavio više nego obeshrabrenim dok smo napuštali bioskop kako bi otišli da proslavimo Novu Godinu.

http://www.spiked-online.com/index.php/site/article/7895/

(Prevod NSPM)