Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > "Borba za obrazovanje" - otpor degradaciji prosvetne struke
Kulturna politika

"Borba za obrazovanje" - otpor degradaciji prosvetne struke

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Nocić   
utorak, 27. januar 2015.

Štrajk prosvetnih radnika, koji je počeo 17. novembra i trajao više od dva meseca, nije se pokrenuo sa mrtve tačke dok nije došlo do potpune obustave rada 22. decembra. Ako se uzme u obzir i protest advokata, koji je iz određenih razloga bio ozbiljniji, organizovaniji i koji je trajao dosta duže, lako je na delu videti jedan mehanizam odgovora na štrajk koji je sličan većini ministarstava u ovoj vladi. Taj mehanizam odvija se kroz tri etape: ignorisanje, prividna otvorenost za pregovore, pretnje. Čovek bi pomislio da nakon ove tri etape dolazi do kakvog-takvog razrešenja, ali se to razrešenje odlaže u nedogled, problemi se guraju pod tepih i opstruira se svaki pokušaj da se spor reši na način kojim bi obe strane bile, u manjoj ili većoj meri, zadovoljne. Kao rezultat, pravosudni sistem bio je u zastoju preko četiri meseca, odlagano je preko 100.000 sudskih sporova, dok je u školama izgubljeno dragoceno vreme za usvajanje obrazovnog sadržaja.

Bitna stvar koju na početku treba istaći je da se ova borba prosvetnih radnika ne vodi prvenstveno zbog materijalnih interesa, već zbog dezavuacije osnovnih prava i društvenog statusa jedne grupe građana. Kako kaže Aksel Honet u Borbi za priznanje[1] - želeći da pruži normativnu savremenu društvenu teoriju koja se bazira na intersubjektivnim odnosima, a koju treba sprovesti preko kategorija borbe za priznanje posebnosti i prava individua ili određenih društvenih grupa – borba mora započeti jasnim formiranjem zahteva za proširenjem prava i statusa date grupe u društvu. Međutim, da bi do formiranja zahteva radi čijeg ostvarenja se vodi borba uopšte došlo, potrebno je krenuti od onih momenata nepoštovanja, odnosno negativnih iskustava koja pojedinci doživljavaju u ograničavanju tih osnovnih prava. Nepoštovanja u odnosima prema ugroženoj (uslovno rečeno) grupi, kao što se moglo videti u medijima apropo štrajka u prosveti nije nedostajalo, a upravo je ovo moralno iskustvo nepoštovanja uzrok društvenog sukoba o kojem želimo da govorimo.

Ovo gorko iskustvo postalo je uzrok pomenutog društvenog sukoba na dva načina: direktno i indirektno. Kao direktno nepoštovanje mogu se protumačiti pretnje ministra prosvete u medijima, kao i poziv upravama škole da sačine spiskove štrajkača koji su radikalizacijom štrajka prekršili zakon i koji bi zbog toga trebalo da budu kažnjeni smanjenjem dnevnica za taj dan. Indirektno nepoštovanje iskazano je, uopšteno govoreći, perpetuacijom višegodišnjeg odnošenja prema određenoj grupi građana sa najvišim stepenom obrazovanja u javnom sektoru, koja je zadužena za vaspitavanje mladih naraštaja. Ova grupa se, inače, u razvoju savremenih demokratskih država smatra ključnom. Naša država, nažalost, savremena je i demokratska samo nominalno. Ovakav odnos unižavanja ljudi koji obrazuju i kritičkom mišljenju uče buduće generacije, tim generacijama šalje jasnu poruku da obrazovanje više nije bitno, preokrenuvši vrednosti jednog društva tako da pojedince kroz koje vrednosti tog društva tek treba da budu izražene obezvređuju urušavanjem obrazovnog sistema i njihovim dovođenjem do granica materijalne egzistencije.

Obezvređivanje koje se time vrši lokalno, nad jednim od najobrazovanijih slojeva u javnom sektoru jedne države ima globalne posledice po državu. Sa tim posledicama suočavamo se svakodnevno, počev od kupovine diploma i odobravanja sumnjivih doktorata, preko završavanja privatnih „stručnih“ škola i fakulteta koji niču kao pečurke posle kiše, sve do oglasa za poslove za koje do juče nije postojao ni naziv. To nije sve. Uočljiv je i odnos ostalih građana prema obrazovnoj profesiji, izražen u večito ponavljanim komentarima da je profesorski posao lak, da godišnji odmor traje dugo, da su dnevnice za ekskurzije bezobrazno visoke itd. Pa kako to da sada prosvetari, pored tako teške situacije u zemlji i pored takvih privilegija na polju svoje delatnosti, imaju obraza da traže da budu izuzeti od smanjenja zarada? Takav zahtev zaista zvuči bedno i unutar i van konteksta današnje situacije u Srbiji. Ministar, po pravilu, imaginativan u traženju načina da obezvredi zaposlene u svom resoru (pored valjanih saradnika, imao je i dobrog učitelja – svog prethodnika na toj poziciji), upravo ističe ovaj njihov zahtev kao nerealan, pa čak i apsurdan. Apsurdan jer para nema. Para nema, jer ih je prethodna vlada potrošila na sumnjive privatizacije. Osim toga, revizija revizije budžeta završena je i dalje revizije neće biti. Mi ćemo ispraviti greške svojih prethodnika, strpite se samo još dve godine. Dve godinice, na ovom našem Čarobnom bregu. Dobro poznat diskurs vladajuće partije.

Međutim, ovaj apsurd proishodi iz jednog većeg apsurda, van čijeg konteksta pomenuti zahtev prosvetnih radnika zaista zvuči bezobrazno za većinu žitelja naše države. Usled nejednake i neracionalne distribucije materijalnih dobara, kao i besomučnog partijskog zapošljavanja stiglo se do toga da ostali radnici u javnom sektoru bez dana škole imaju prosečnu platu koja je daleko veća od plate prosvetnog radnika. Način da se to ispravi je uvođenje davno obećanih i najavljivanih platnih razreda, kojom se ta nejednakost ukida i reguliše na osnovu racionalne skale vrednosti zasnovane u terminima ljudskog kapitala.

Iz tog razloga, čin građanske neposlušnosti, izveden 22. decembra ne upućuje samo na povredu materijalnih interesa, već zadire u simboličke vrednosti jedne profesije i kulturne vrednosti čitavog društva preko kojih se ukazuje na nepoštovanje prostim upućivanjem na onu prvu -  materijalnu vrednost. Zahtev za priznanjem pravnog i društvenog statusa se možda formuliše preko materijalnih interesa, ali je daleko od toga da se u potpunosti svede na njih, već kroz te interese ukazuje na očuvanje osnovnih prava i posebnosti pojedinca ili grupe koja je ovakvim nepoštovanjem ugrožena. To se na ovom primeru potvrđuje i u rečima portparolke Unije sindikata prosvetnih radnika, Jasne Janković, koja je kazala da su prosvetni radnici više nego spremni da pristanu na mere štednje ako se pre toga uvedu platni razredi.

Nije nimalo čudno što se zanemaruje ova, kako kaže Honet, „unutrašnja povezanost između pojave društvenih pokreta i moralnog iskustva nepoštovanja: motivi za pobunu, protest i otpor po pravilu transformišu u kategorije „interesa“, a za ove interese se pretpostavlja da nastaju zbog objektivnih nejednakosti u distribuciji materijalnih mogućnosti, i nikad se ni na koji način ne povezuju sa mrežom svakodnevnih moralnih osećanja“[2] Ovde se možemo osvedočiti u dva modela sukoba, koja ne moraju nužno biti protivrečna, štaviše, moralni sukob može biti komplementaran sa interesnim sukobom kojem potonji može poslužiti kao dopuna.

Teškoća prilikom izražavanja negativnih vidova borbe za priznanje koji imaju složenije oblike zbog toga vodi do jedne prividno utilitarističke ispostave štrajkačkih zahteva. Zapravo, svi problemi koji ulaze u ovaj zahtev, a koji se svode i na želju za očuvanjem minimalnog nivoa digniteta jedne profesije, za svakoga ko se kritički ne postavi i ne sagleda u jednom širem kontekstu te probleme, zamagljeni su tim utilitarističkim pristupom koji je počeo da se svodi na prost iskaz i koji se sve više pretvara u osudu: prosvetni radnici žele da budu izuzeti od smanjenja plata.

Ono što se zanemaruje jeste činjenica da, po jednoj izvitoperenoj logici, ljudi sa visokim stepenom obrazovanja imaju najniže plate u javnom sektoru, da su izloženi pritiscima i pretnjama od strane uprave škole, prosvetnih inspekcija koje od njih traže gotovo nemoguće stvari kao i sve većem nepoštovanju od strane učenika. Takvo stanje teško je objasniti u nekoliko rečenica, a kamoli uokviriti  u jasno izražen štrajkački zahtev.

Ostaje da se zaključi: sistematsko urušavanje obrazovnog sistema dovelo je do one granice ugroženosti koja se više ne posmatra kao uskraćivanje osnovnih prava ljudi koji se bave tom profesijom (prava na štrajk, npr.), već kao granica opstanka samog sistema. Problem egzistencijalne ugroženosti ispostavljen je preko zahteva za očuvanjem digniteta jedne profesije kada se primetilo da će taj dignitet u samom svom jezgu biti razoren.

Usled minimuma životnog standarda uz maksimum rada koji ne prestaje više sa oglašavanjem zvona uskraćeno je i slobodno vreme neophodno da se u kritičkom svetlu sagleda i u širi kontekst smesti današnji status prosvetnog radnika, zbog čega je on, bivši uzor onima kojima predaje, postao letargična, otupljena individua koja se još samo cinički može odnositi prema onim idealima građanskog društva i tolerancije koje bi u svom radu, a pre svega u svom odnosu prema radu trebalo da zastupa. To je rezultat dugogodišnje pasivnosti i trpljenja poniženja i povređivanja prava, što je dovelo do umanjenog samopoštovanja, a potom i do društvenog stida kao manifestacije nemoći i prikrivenog besa.

A ministar, kao u onoj urbanoj legendi o policajcima devedesetih godina u Srbiji: na tabli je nacrtao magarca, pa kada vidi da ga uzjahati ne možemo – ne samo zato što nećemo, nego što je nemoguće – kažnjava i preti otkazima onima koji su, ako je suditi prema listama Biroa za zapošljavanje i njegovoj besprekornoj logici, lako zamenljivi.

Autor je nastavnik filozofije u gimnaziji „Svetozar Marković“ u Nišu


[1] Aksel Honet, Borba za priznanje, Albatros Plus, Beograd, 2009.

[2] Honet, 2009, str 216-217.