Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Da li se može govoriti o evoluciji pogleda na seksualnost
Kulturna politika

Da li se može govoriti o evoluciji pogleda na seksualnost

PDF Štampa El. pošta
Rastislav Zec   
petak, 26. februar 2010.

Prikaz predavanja dr Snježane Prijić-Samardžija „Seksualna (r)evolucija ili otkazivanje poslušnosti konvencijama“, održanog 22. februara 2010. u Narodnoj biblioteci Srbije

U tematskom ciklusu predavanja pod zajedničkim naslovom „Neposlušnost“ koji se održava u Narodnoj biblioteci Srbije ove nedelje je predavanje održala dr. Snježana Prijić-Samardžija, redovni profesor na katedri za filozofiju Riječkog univerziteta.

Predavanje dr Prijić-Samardžija naslovljeno je „Seksualna (r)evolucija ili otkazivanje poslušnosti konvencijama“. Kako već sam naslov predavanja sugeriše, u predavanju su se razmatrali teorijski koncepti koji se primenjuju na seksualnost, a koji o seksualnosti zaključuju ili iz ugla nauke (uloga seksualnosti u svetlu teorije evolucije) ili pak iz ugla etike (filozofske discipline koja se bavi ne onim kako nešto jeste već kako treba da bude u skladu sa moralnim principima).

U prvom delu predavanja mapiran je rascep između teorijskog i telesnog sveta, gde se telesni svet, pre svega u delima antičkih filozofa ali i u biblijskim spisima, pojavljuje kao izvesno „nužno zlo“ čija je jedina svrha razmnožavanje, tj. umnožavanje onih kojima se ti spisi obraćaju. Pa tako, u svetlu ovog izlaganja, ono biblijsko „idite i množite se“ ima karakter čiste naredbe, neutemeljene na bilo kakvim razlozima. Druga strana toga jeste sankcionisanje razvratnog ponašanja koje u svetlu biblijskih spisa ostaje na istom tom nivou, nivou čiste naredbe, odnosno, u ovom slučaju, čiste zabrane bez utemeljenja u racionalnome.

Za razliku od tih čistih performativa, nauka, a pri tome se misli na Darvinovu teoriju evolucije, pokušava da pruži racionalna obrazloženja za tretiranje seksualnosti. Nauka, po Prijić-Samardžija, ne pruža mogućnost da se iz ugla nje sudi, jer ona samo ustanovljava stanje stvari. Ono jeste nauka ne povlači za sobom nikakvo treba, pa je zaključak ovog dela izlaganja bio da se pozivanjem na prirodu, na to kako seksualnost funkcioniše u prirodi, niti može niti treba doći do bilo kakvih moralnih načela. Kada su u pitanju monogamni, poligamni, heteroseksualni ili homoseksualni odnosi, priroda je bogata primerima za svaki od tih odnosa posebno, pa se posmatranjem prirode dobija samo uvid u prirodu i ništa više. Ali, po Prijić-Samardžija, ono što se ipak zadobija razmatranjem seksualnosti iz ugla teorije evolucije jeste „raskrinkavanje“ kako onih neutemeljenih biblijskih propisa, tako i onog 68-maškog kvazinaučnog legitimisanja „slobodne ljubavi“ i sl. koje se htelo obavljati uz pomoć pozivanja na prirodu.

Zaključak predavanja ticao se filozofskog posmatranja seksualnosti koje bi trebalo da obezbedi moralne kriterijume za razmatranje iste. Tako, po Kantu, nemoralno je svesti bilo koga na objekat, nemoralno je instrumentalizovati drugo ljudsko biće u svrhe vlastitog zadovoljstva. Po Sartru pak seksualnost se vidi kao slobodna razmena, praktično kao dijalog koji se odvija ne samo putem reči već i putem tela. Zato, Prijić-Samardžija zaključuje, seksualnom činu uvek mora da prethodi pristanak i saglasnost obe strane, a strane koje ulaze u seksualni odnos moraju da budu dovoljno zrele da takvu odluku racionalno utemelje.

Predavanje je, dakle, imalo tri koraka od kojih svaki kao da isključuje onaj prethodni: krenulo se od neutemeljenih zabrana i propisa koji su vezani za antičke filozofe i za biblijske spise, zatim se prešlo na Darvinovu teoriju evolucije koja ne pruža mogućnost za pozitivno zaključivanje o moralnom statusu seksualnosti, ali zato vrši funkciju obavljanja negativnog rada kada su u pitanju neutemeljeni propisi i sankcije, da bi se zaključilo sa razlozima koji su utemeljeni na međuljudskom ponašanju i na racionalnošću koja proizilazi iz međuljudskih odnosa. Bilo bi, naravno, zanimljivo videti i kako ova tri „stepena“, načinjena kada je razmatranje seksualnosti u pitanju, funkcionišu ne samo kao suprotstavljeni jedni drugima, već i kao međusobno saglasni, što možda nije bilo razmatrano u ovom predavanju iz čisto tehničkih razloga kakvi su vremensko ograničenje izlaganja „uživo“.

Tako, zamislivo je videti Darvinovu teoriju evolucije kao racionalizaciju (i to baš u psihoanalitičkom smislu, gde se pod „racionalizacija“ podrazumeva proizvodnja razloga za čin koji je, na kraju krajeva, ipak sam sebi svrha, pa ga nikakvi posredni ili neposredni razlozi ne mogu zahvatiti) – i to baš racionalizaciju biblijskih propisa i sankcija. Baš to biblijsko „idite i množite se“ može da bude shvaćeno kao „vrh ledenog brega“ ispod kog se kriju što naučni što kvazinaučni zapleti. Pa se teorija evolucije ne mora nužno shvatiti kao ono što „raskrinkava“ biblijske propise, već može da se bez većih problema vidi baš kao podrška religioznom autoritetu koji je, u dobu razloga, dobu Prosvetiteljstva, počeo da slabi (što je, usput, pogled na saglasnost Darvina sa Biblijom prisutan u Ničeovim spisima).

Isto tako se i skretanje pažnje na međuljudske odnose, u kojima svako svakoga treba da ozbiljno uzima u obzir i da vodi računa o odlukama partnera, može videti kao ništa drugo do ideološki suplement kako onih starozavetnih i novozavetnih propisa i zabrana, tako i Darvinovih teza o evoluciji, pa se tamo gde je na delu bio „prirodni automaton“, „besubjektivni uzročno-posledični mehanizmi reprodukcije vrste“, putem ovog suplementa obezbeđuje dimenzija „humanosti“, „ljudske topline“, dimenzije kako emocija tako i intelekta.

Na prvom mestu, može se videti čak i kako je ono, što je Prijić-Samardžija u ovom predavanju predstavila kao „u racionalnome neutemeljene propise i zabrane“, zapravo već u sebi podeljeno, te kako se tu već računa na jednu vrlo jasnu dijalektičku dimenziju koja se, na primer, pojavljuje u Poslanici Rimljanima sv. Pavla: „Ja sam greh spoznao samo posredstvom zakona, jer ne bih znao za prohtev da zakon nije kazao ‘ne poželi’“. Pa tako sama „neutemeljena zabrana“ (a isto tako i propis) već generiše jedan pogled na seksualnost u kom seksualnost nije spoljašnja tom govoru, već se čak javlja kao njegov rezultat, kao njegov proizvod. Tako bismo, za razliku od „evolutivnih stepenica“, umesto vertikale koju je Prijić-Samardžija predstavila, bez problema mogli da vidimo jedan horizontalni proces umnožavanja nečega što je u svom potpunom obliku bilo prisutno već na samom početku onoga što je ovde uzeto u razmatranje (što bi, opet, bio gest naširoko prisutan u Fukoovim spisima).

Naravno, u tom slučaju ne bismo mogli da dođemo do istih zaključaka, jer bismo tamo gde je Prijić-Samardžija videla napredak koji se, putem vertikalnog uspinjanja, okončava na „najvišem stepeniku“ na kom se nalazi međusobno priznanje i uvažavanje, zapravo videli ništa drugo do isto ono od čega se krenulo. I čak bi nam da to vidimo omogućavalo i to što se u ovom govoru o seksualnosti, kakav je Prijić-Samardžija predstavila, pojavljuju i zabrane i propisi – zabrane seksualnog čina sa onima koji nisu u stanju da racionalno potkrepe svoj pristanak na seksualni čin (a tu se misli na zoofiliju, nekrofiliju i pedofiliju, jer se ni od životinje, ni od pokojnika, ni od deteta ne očekuje racionalno obrazloženje). A od tog koraka nas dalje mogu voditi dva puta.

Jedan put bi bio onaj desničarski, koji svugde vidi zabrane (makar ih ne bilo) zato da bi video mogućnost da se tim zabranama suprotstavlja nekom „spontanošću“ („spontanost seksualnih nagona“, „spontanost pobede jačeg u odnosu na slabijeg“, „spontanost tradicionalnih običaja koji konstituišu izvorno biće čoveka“ itd.), kako bi se došlo do „punine uživanja“ i do „spontanog samoostvarenja“. S druge strane, mogao bi nas dalje voditi i onaj put koji bi ustrajavao u formalizmu posmatranja fenomena seksualnosti, koji se, tako, ne bi sretao sa ideološko-političkim mehanizmima vlasti. Jer postuliranje racionalnog pristanka drugoga nas zaista vodi do „svete krave“ današnje neoliberalne ideologije, a to je dečija seksualnost. Pod firmom zaštite dečijih prava (koja su neosporno narušena internet-pornografijom, nasiljem u porodici i sl. a na čemu bez ikakvih sumnji treba raditi kako bi se ta narušavanja sprečila i istrebila) dešava se i nešto tako kao što je naizgled benigni primer neobjavljivanja filma Frojd na de-ve-deu. Reč je, da stvar bude gora, o filmu DŽona Hjustona, za koji je scenario pisao Žan-Pol Sartr, a nezgodna stvar kad je dominantna ideologija u pitanju jeste što se u tom filmu razmatra ni manje ni više nego baš dečja seksualnost. Dok god sama teorija dozvoljava sebi da direktno učestvuje u mehanizmima vlasti, dotle će teorija ostajati bez onoga što je, da tako kažemo, „najteoretskije u njoj samoj“.

Još jednom, na kraju ovog prikaza predavanja profesorke Prijić-Samardžija, treba napomenuti da su možda ovde izneta razmatranja, ovakva kakva su i inspirisana predavanjem, omogućena baš nedostatkom vremena i formatom jednog takvog izlaganja u kom se, naravno, nikad ne stiže do toga da baš sve bude kazano ili pak da se glavna problematika do kraja razvije – ne iz „nekoliko različitih uglova“, jer tada bi u pitanju bilo svaštarenje, već da se imanentni problemi, pitanja i protivrečnosti jednog teorijskog stajališta ipak pojave. Ali opet, i uzimajući ove prepreke u obzir, teško je ne primetiti sklad zaključaka iznesenih na ovom predavanju sa jednim neteorijskim diskursom. Naravno, ne pretenduje se ovim na neku „olimpijsku distancu“ kakvu po nekim opštim mestima (za koje bi opklada ovde bila da su krajnje pogrešna) intelektualac treba da zauzme, već baš naprotiv; u ciklusima predavanja koje smo imali (i kojima na svu sreću i dalje imamo) prilike da prisustvujemo u Narodnoj biblioteci Srbije prošle godine su gostovali filozofi kao što su Miran Božovič, Peter Klepec, Jelica Šumič-Riha i Rado Riha i svako od njih je, osim što su kad je teorija u pitanju jasno nastupali sa lakanovske pozicije, jasno nastupao i kao neko ko je ne uporedo sa teorijskim angažmanom već baš iz njega na pozicijama komunizma. Pa bi, u poređenju sa izlaganjima pomenutih filozofa, možda izlaganju dr. Prijić-Samardžija nedostajala ne neka objektivna distanca, već bi upravo pokušaj da zauzme objektivnu distancu bio ono što je proizvelo utisak manjkavosti (usput, možda je baš zato što je njeno izlaganje imalo tu dimenziju pretendovanja na „objektivno“ ona bila i gost Srpskog filozofskog društva i Filozofskog fakulteta u Beogradu, dok je, kad su gorepomenuti u pitanju svaki institucionalni kontakt, izuzimajući tu pojedinačne posete nekoliko profesora beogradske katedre za filozofiju njihovim predavanjima ali ne u svojstvu institucije, sasvim izostao?). U smislu da pretendovanje na objektivnost kao po pravilu upućuje na prikrivenu pristrasnost, dok sistematično, militantno „zalaganje za Stvar“ onome ko sluša predavanje ili čita tekst ostavlja izbora da se opredeli ili pak da se sukobi sa onim što se u predavanju ili u tekstu iznosi. Jer ona „spontanost“ populističke desnice o kojoj je ovde bilo reči, kao i (obavezno tek navodna) „objektivnost“, često znaju da budu ništa drugo do dva lica iste kovanice.