Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > EGZIT – alternativa koja nema alternativu
Kulturna politika

EGZIT – alternativa koja nema alternativu

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Stojanović   
sreda, 14. jul 2010.

S obzirom da spadam u, kako se čini, ne previše brojnu grupu onih koji festival Egzit posećuju prevashodno motivisani interesovanjem za muziku, uprkos političkoj dimenziji koja je (na moju veliku žalost) oduvek bila njegov sastavni deo, moram da kažem da moj stav prema ovom festivalu u osnovi karakteriše podvojenost između sopstvenih muzičkih sklonosti, sa jedne strane, i animoziteta prema ideološkom aspektu čitave priče. Doduše nije reč samo o političkom animozitetu. Čini mi se da je svaka inteligentnija osoba imala osećaj svojevrsne nelagodnosti (da ne kažem stida) već pri prvom susretu sa imbecilnom propagandom i njenim ultra-urbanim akterima u svojim filozofskim naletima ("Mis`im, Egzit je za nas mlade način života...taj fazon... ono-kao, filozofija života...ako me kapiraš...jbte, brate"). Agresivna medijska kampanja (pod izgovorom kako se mladima želi ukazati „na nešto drugačije“) u najboljoj agitpropovskoj tradiciji pokušava da nametne jedan kulturni model kao neprikosnoven. Ako se tome doda i teza da se „u naše vrema slušala mnogo bolja muzika“, priča dobija sasvim novu dimenziju gluposti, otkrivajući (tinejdžersku) potrebu da se potcrta sopstveni značaj postavljanjem jednog kulturnog modela na nekakav pijedestal i identifikaciju sopstvene ličnosti kroz pripadnost određenoj (sup)kulturi, čime se odbacuje pluralizam ukusa, koji se logično nameće naročito kada je reč o popularnoj muzici, određenoj specifičinim kontekstualnim faktorima. Priča o Egzitu kao „srpskom brendu“ još je besmislenija, pa se njome ovom prilikom ne bih opširnije bavio.

No, nažalost, i pored svega navedenog, ostaje tužna činjenica da Egzit predstavlja jednu od retkih prilika da se čuje savremena muzika koja nije deo nekakvog mejnstrima. Doduše, čini se da je Egzit u poslednjih nekoliko godina i u tom pogledu izgubio na kvalitetu, očito podilazeći masovnom ukusu, pre svega (veoma brojne) britanske publike. Treba, doduše, da istaknem da se moj uvid o tome bazira pre svega na muzici koju lično najviše slušam – u pitanju su, uglavnom, različite forme elektronske muzike – pa ipak se čini da je i na osnovu toga moguće izvući zaključak koji se odnosi i na Egzit u celini.
Najčešće optuživan da je zapostavio svu ostalu muziku na račun „tamo nekih di-džejeva i njihove tuc-tuc muzike“, za razliku od vremena kada si na Egzitu zaista mogao i po nekoliko dana zaredom da čuješ kvalitetan tehno ili haus zvuk, danas ta (omražena) Dens ("di-džej") Arena ugošćava najčešće di-džejeve koji po svom nastupu i muzičkoj selekciji pripadaju ultrakomercijalnom delu spektruma klupske kulture – umetnost miksa svedena je na najniži mogući nivo, muzika na saundtrek za napijanje/drogiranje/provod u klubu – pa se postavlja pitanje na koji to način Egzit utiče na obrazovanje muzičkog ukusa i stvaranje afiniteta prema „drugačijoj“/ kvalitetnijoj/ ... muzici. I zašto se takva muzika, osim po malo superiornijoj produkciji ili mastering-u, u osnovi razlikuje od muzike iz Granda. Idejno, i jedna i druga muzika podilaze masovnom ukusu mladih – u čemu nema apsolutno ništa loše – s tim što nema osnova da se onda to proglašava za vrhunsko umetničko dostignuće. Naravno da je „umetnička vrednost“ svakog muzičkog dela vrlo relativna, a kada je reč o ne-umetničkoj muzici nju je moguće sagledavati skoro isključivo u odnosu na muzičku tradiciju iz koje delo potiče ili na koju se oslanja, u okviru koje se uspostavljaju određeni stilski kriterijumi, koji su veoma relativni, ali je, opet, teško poricati da oni ipak postoje u nekom obliku. U tom smislu, u odnosu na te i takve kriterijume, muzika koja danas može da se čuje na Egzitu, za razliku od pre samo nekoliko godina, varira od otužne do osrednje, uz, mora se priznati, nekoliko zaista časnih izuzetaka.

Pa ipak, kada čitavoj stvari pristupiti bez previše očekivanja, sagledavajući je vrlo selektivno bez ikakvih iluzija u to da Egzit sledi bilo kakav muzički koncept, mora se priznati da je ovogodišnji festival imao (barem iz moje  perspektive) par blistavih momenata. Treba da naglasim da je prikaz koji sledi pisan na osnovu nastupa koje sam posetio, pa je, shodno tome, neklasičan u tom smislu da sam selekciju vršio prema ličnim muzičkim afinitetima (osim Mike, Dejvida Gete (David Guetta) i Misi Eliot (Missy Eliot) koje sam posetio silom prilika), a ne prema stepenu medijske pažnje koja prati određene muzičare.

Prvog Dana na "Mejn Stejdžu" nastupili su vrlo dobri El-Si-Di Saundsistem (LCD Soundsystem), za koji bih rekao da dosta odskače od klišea britanske dens-pank scene, Mika, odlični vokalista čiji je nastup isijavao „veselom“energijom i preko granice podnošljivosti, i na kraju, fantastični Di-džej Šedou (DJ Shadow) koji je oduševio kako vizuelnim delom nastupa, tako i ogromnim iskustvom za di-džej pultom u koje, doduše, niko nije ni sumnjao. Dabstep setovi Plastišena (Plastician) i Čefala (Chefal) ostavili su bledunjav utisak pre svega zavaljujući ozvučenju koje nije adekvatno za ovu vrstu muzike. "Happynovisad Stage", rezervisan za elektronsku muziku, ugostio je muzičare sa kultne britanske izdavačke kuće Vorp (Warp), od kojih je jedino Tim Egzajl (Tim Exile) fascinirao svojim živim nastupom, pružajući nezaboravno iskustvo svim ljubiteljima „inteligentnijeg“ tehno zvuka koji neguje ta etiketa.

Drugog, po meni, najboljeg dana Egzita, na Mejn Stejdžu, digital-hardkore bend Atari Tinejdž Rajot (Atari Teenage Riot) izneo je svoju retro-futurističku fuziju hardkora i 8-bit zvuka (muzika inspirisana zvukovima starih (8-bit) kompjuterskih igara). Na "Dens Areni" nemački trio Moderat imao je fenomenalan živi nastup, a svojim originalnim muzičkim konceptom su pokazali da se potencijal tehna nabijenog futurističkim emocijama ne iscrpljuje u podražavanju džez-melanholije detroitskih klasika. Za nas koji godinama iščekujemo mikrohaus dona, Rikarda Viljalobosa (Ricardo Villalobos), njegov nastup je, iako ni približan najboljim izdanjima, ipak ostavio veoma prijatan utisak. Dugački lupovi i grandiozne (ali ponekad malo kabaste) ritmičke konstrukcije kreiraju tokom miksa specifičnu atmosferu i deluju pomalo dezorijentišuće na osećaj protoka vremena. Na Hepinovisad Stejdžu, dabsteper Pinč (Pinch) podsetio nas je zašto smo počeli da slušamo tu muziku nudeći mračniji i tvrđi zvuk iz 2005. uz povremene, za njega karakteristične 4/4 tehnoidne ispade.

Treći dan na Mejn Stejdžu obeležili su nastupi britanskih nju rejv pulena Kleksonsa (Klaxons) koji su pridobili publiku pre svega dobro poznatim hitovima sa prvog albuma, muzikom koja na fantastičan način spaja elemente rane rejv muzike (sirene i sintisajzere – uz naglasak na čuveni "huver" zvuk ) sa gitarskim fanki deonicama. Posle njih nastupili su i norveški elektroničari Rojksop (Royksopp) i očajna Misi Eliot. Na Dens Areni francuski superstar Dejvid Geta prokockao je potencijal ultrakomercijalnih haus hitova u „pokušaju“ da ih miksuje, pa je na taj način smorio i najmanje zahtevnu masu.

Četvrtog dana na "Mejn Stejdžu" nastupili su kultni američki bend Fejt-nou-mor (Faith No More) (s obzirom da me njihova muzika zaista ne dotiče ne bi imalo smisla da komentarišem nastup, mada fanovi smatraju da nije ni blizu onome u Beogradu), kao i britanski sastav Kemikal Braders (Chemical Brothers), čiji je živi nastup, osim par odličnih momenata, ipak ostavio utisak prosečnosti. Na stranu masovno razočarana publika sa viškom energije koja je došla da se iskače uz hitove, a dobila suptilne muzičke tripove „alhemičara“ iz Mančestera i, rekao bih, već pomalo dekadentno istrajavanje na psihodeličnom i kontemplativnom aspektu big-bit muzike (izrazito psihološki obojenom rejv estetikom i kolektivnom svešću iz sredine devedesetih), koji je sve teže (re)aktuelizovati. Sa druge strane, na Hepinovisad stage-u legendarni Di-Bridž (D-Bridge) opravdao je svoj kultni status u svetu dram-en-bejsa, svojom veoma aktuelnom produkcijom koja predstavlja fuziju dabstepa i dram-en-bejsa, ali pre svega fenomenalnim di-džej setom, eklektičnom selekcijom iz koje se jasno očitava svest o toku miksa, proizvodeći jednu vrstu čiste muzičke euforije koja se vrlo retko viđa na ovdašnjim žurkama, čime je pokazao šta znači biti vrhunski majstor u svom poslu.

I pored ličnog animoziteta prema mnogim stvarima koje okružuju ovaj festival, ne mogu da poreknem da ću pojedine nastupe sa ovogodišnjeg Egzita pamtiti kao izrazito pozitivno iskustvo (što je u velikoj meri posledica „sreće“ u mom slučaju – činjenice da u izvesnoj meri pratim britansku muzičku scenu, kao i činjenice da me najviše interesuje elektronska muzika). Ipak, s obzirom da nisam neko koga može da „potkupi“ nekoliko večeri dobrog muzičkog provoda, ne mogu da ne postavim pitanje da li je festival ovog obima zaista potreban našoj zemlji. Zar ne bi bilo mnogo praktičnije podržavati organizovanje manjih muzičkih festivala mnogo uže programski koncipiranih, koji bi okupljali muzičare i publiku sličnih usmerenja, festivala koji bi zahtevali mnogo manju ali fleksibilniju organizaciju, što bi otvaralo mogućnost da se akcenat stavi na muzički sadržaj umesto na velike medijske kampanje, a što je, uostalom, i praksa u većini evropskih zemalja. Možda, ali izgleda da ovaj i ovakav festival nekom mnogo više odgovara iz drugih razloga; pored toga što otvara mogućnost za finansijske malverzacije, on pogoduje i društvenoj atmosferi u kojoj se muzički ukus instrumentalizuje u političke ciljeve, on otvara mogućnost da suštinska kategorizacija muzike bude ona koja odvaja „nas“ i „njih“, tj. „stranu“ i „domaću“ muziku, da se povuče neka demarkaciona linija koja najmanje ima veze sa samom muzikom a najviše sa, svojevremeno dosta potenciranom, podelom na Prvu i Drugu Srbiju. Danas se zapravo sve više nameće misao da smo čuvene reči koje je svojevremeno izrekao Dajnamajt MS (Dinamite MC) trebali shvatiti kao neku vrstu upozorenja – „Serbia are you ready for the future?“ („Srbijo da li si spremna za budućnost?“)