Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Hronologija kolektivnog i ličnog poraza
Kulturna politika

Hronologija kolektivnog i ličnog poraza

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Dikić   
sreda, 14. mart 2012.

Te hladne večeri uputio sam se u Dom omladine, želeći da iz prve ruke čujem nešto više o gromoglasno najavljivanoj knjizi Dobrice Ćosića "Bosanski rat".

Poranivši pola sata bio sam nagrađen dobrim mestom u sredini trećeg reda prostrane podrumske sale ovog legendarnog zdanja.

Još na vratima zatekla me i zbunila simpatična kontradiktornost – veliki štand Evropske unije gde se besplatno nude časopisi najvećih evropskih prestonica, flajeri, prospekti i zgodni informatori o ovoj, čini se, sve neomiljenijoj političkoj organizaciji.

Kada se uzme u obzir da je barem trećina posetilaca ove promocije srčući topli čaj prelistavala dostupnu literaturu, postavlja se pitanje koji procenat je tu da bi uživao u opusu pisca evropskog formata, a koliko ih je došlo da se duhovno i politički nahrani rečima i porukama „oca nacije“.

Dok sam sedeo u polupraznom redu i osvrtao se ne bih li u detalje pregledao dvoranu koja se polako popunjavala, sa desne strane pojavila se četvrta "Zvezdina" zvezda i bivši selektor Vladimir Petrović Pižon u pratnji lepše polovine. I dok sam se suzdržavao da naglas ne prokomentarišem njegov katastrofalni učinak u kvalifikacijama, njega je brzo u prvi red smestila supruga još poznatijeg i „zvezdastijeg“ fudbalera Dušana Savića.

Očekivao sam da ću biti okružen neistomišljenicima, pripadnicima raznih organizacija, legalnih i polulegalnih, sakralnih, “patriotskih“... ali poveća koncentracija "zvezdaša" na tako malom prostoru „štipala“ me je za oči.

Kao po nekom pravilu, posle njih počeli su da pristižu i ostali „selebriti“. Prvo su krenula braća preko Drine – Nogo,Đogo i Buha. Srpsku političku „elitu“ predstavljali su Vladimir Božović (SNS) i Slobodan Gavrilović (DS), što je pokazalo nadaleko poznati Ćosićev talenat da njegova dela pomiruju sukobljene strane.

Tamnu stranu bosanskog rata sa tamnim mastilom i tamnom prošlošću parapisac, paraprofesor i paravojnik Dragoslav Bokan pozvan je da celoj stvari pokuša da doda i „vitešku“stranu.

Profesor Darko Tanasković i mladi pisac Kecmanović nisu mogli da sakriju tremu od prevelikog poštovanja prema domaćinu.

Ja sam se udobno smestio i nisam skidao pogled sa tvorca Deoba, Vernika, Grešnika, Otpadnika... Vreme smrti svi smo preživeli, Vreme zla takođe Vreme vlasti još uvek traje.

Pogureni starac u pratnji svoje ćerke pozdravljen gromoglasnim aplauzom delovao je više nezainteresovano prema radoznalim pogledima i svima onima koji su se usudili da mu priđu i ukradu malo vremena pre početka promocije.

Sama promocija posle šturog uvoda i bez ikakve najave govornika odigrala se u iščitavanju unapred napisanih govora koji su bili nesolidna legura književne slobode i površnih političkih ocena bliske prošlosti. Nedostojna najava našeg najvećeg živog pisca.

A on, kao hodajući spomenik, oslanjajući se na ćerku i štap stao je za govornicu i gledajući nas iznad debelih naočara pokušao je da nam kratkim uvodom predstavi svoje poslednje delo koje je, čini se, iščupao iz sebe kao jauk, skinuo ga sa sebe kao teret i ostao go pred istinom koju je ispisao na belom papiru.

Beli papir i bele korice, kako jedan predgovornik reče, jesu debeli bosanski sneg na kome je napisan ne samo naslov već i svako slovo ove knjige koja nas vraća u hladnu prošlost.

Na tom snegu mnoge zverke su ostavljale trag, ali u ova olujna vremena mnogi tragovi su zatrti i prekriveni bolnim zaboravom koji predstavlja refleksnu odbrambenu reakciju duše da bi telo nastavilo kako tako da živi.

Knjiga je prožeta i piščevom tugom za izgubljenim prijateljem Nikolom Koljevićem koji je, kako Dobrica reče, „odabrao da zaćuti“, a koji je krunski svedok svega što se dešavalo kako u bosanskoj tragediji, tako i u pregovorima u Dejtonu i Parizu.

Nisam mogao da skinem pogled sa očiju umornog starca čija je ruka ispisala romane koje sam u dahu iščitao još kao osnovac, gradivo utvrđivao kao gimnazijalac, a svoju biblioteku popunjavao njegovim delima odričući se skromnog studentskog kredita.

Katići, Dačići, vojvoda Mišić, Generalštab, regent Aleksandar, Kajafa... prelistavao sam svoje sećanja i uspomene na duge noći kada sam, činilo mi se, uživo preživljavao sve sednice vlade, bitke na neosvojenim kotama, telefonske prepirke sa Generalštabom, nesreću srpskog naroda...

U jednom trenutku zapitao sam se da li će za pola veka neki novi Ćosić pisati o našem vremenu i kako će svoju knjigu nasloviti.

Vreme...

P.S.

Sama knjiga predstavlja dnevnik predsednika Savezne Republike Jugoslavije, čoveka koji se od samog početka smatrao i ponašao kao da je tu došao silom prilika, da je dovučen i u sve to uguran protiv svoje volje. U najgore vreme, sa najmanje moći, sa najviše neprijatelja.

Knjiga je opis uzaludne borbe i suočavanja pojedinca sa nerazumevanjem okoline, i spoljašnje i unutrašnje, sa osećanjem velike odgovornosti, sa sagledavanjem tragičnog trenutka u kome se srpski narod nalazio.

Knjiga je hronologija ličnog i kolektivnog poraza.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner