Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Kakav narod, takva i vlast?
Kulturna politika

Kakav narod, takva i vlast?

PDF Štampa El. pošta
Petar Anđelković   
sreda, 26. januar 2011.

Uvod

U našoj zemlji i narodu se odavno ustalilo uverenje da „svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje“, tj. da je nesposobnost i korumpiranost vlasti slika opšteg duha samog naroda. Takva slika više nego malo utiče na opšte raspoloženje i pojačava već prisutan defetizam unutar našeg naroda. Stvari, naravno, uopšte ne stoje tako i ukazuju na sasvim obrnutu situaciju.

Negativna i fatalistička uverenja, poput navedenog, imaju dvostruku ulogu. Sa jedne strane, ona odgovaraju neprijateljski nastrojenim spoljnim elementima u pasiviziranju i slamanju naše volje i vere u sebe, a sa druge strane ona odgovaraju delovima našeg korpusa u odbacivanju osećaja odgovornosti i komformizmu („ja tu ništa ne mogu, mi smo takvi kao narod“). Postavlja se pitanje – da li su naše elite zaista tako loše zato što mi loši kao narod ili je reč o nečem drugom?

Elite, država i narod

Svaku državu ili društvo predvode i zastupaju njegove elite. Nju čine osobe koje imaju određen uticaj na dešavanja, kao i privilegovan društveni položaj koji ih izdvaja (u manjoj ili većoj meri) od ostatka stanovništva. Elita ima raznih, koje čine političke, kulturne, ekonomske…itd. One čine vladajuće strukture u jednom društvu i uzete skupa čine vlast. Kod nas se pod reči „vlast“ uglavnom podrazumeva politička elita, jer je istorijski gledano, ona imala najveću kontrolu nad društvom. Uprkos tome, ostale elite mogu da učestvuju u vlasti i da je održavaju, kao i da održavaju opšti pogled na svet, koji može ali i ne mora da se poklapa sa pogledima većinskog naroda, a što nas vodi ka suštini problema.

Elite i vlast u nekoj državi i narodu vrlo često nemaju nikakve veze sa većinskim narodom ili njegovom voljom koju navodno predstavljaju. Istorijski gledano, mnoge elite i vladajuće strukture su rezultat osvajanja i kolonijalizma, poput mnogih zemalja latinske Amerike, gde su vladajuće elite evropskog (iberijskog) porekla, nasuprot etničkoj većini naroda, a koje su se održavale na vlasti kroz represiju i često uz pomoć spoljašnje vojne sile. U drugim slučajevima, te elite su bile istog etničkog porekla kao i većina, ali su bile nametane nasuprot volji većine uz pomoć spoljnog faktora ili sopstvene fizičke sile (razne komunističke elite u istočnoj Evropi). Takve elite su u velikoj meri dospele na poziciju moći i elitnog statusa uništenjem prethodnih elita, koje su u većoj meri odražavale nasleđe i nacionalni duh tih naroda. Teško da neko može da u ovim slučajevima govori o tome da su te elite odraz narodnog duha, a u velikom broju slučajeva one su radile protiv interesa većinskog naroda. Postoje naravno drugi slučajevi, da većinske elite rade u interesu većinskog naroda, da rade na jačanju nacionalne države i utiču na sveopšti boljitak većinskog naroda, kao i da predstavljaju izvorno izražavanje nasleđa i običajnosti svojih naroda.

Svaku državu ili društvo predvode i zastupaju njegove elite. Nju čine osobe koje imaju određen uticaj na dešavanja, kao i privilegovan društveni položaj koji ih izdvaja (u manjoj ili većoj meri) od ostatka stanovništva. Elita ima raznih, koje čine političke, kulturne, ekonomske…itd.

Kao što smo videli na primeru kolonijalnih i nametnutih elita, njihova uloga uopšte nema veze sa dobrobiti većinskog naroda, već sopstveno održanje na vlasti nasuprot interesima tog istog naroda, kao i da bi taj narod održavala u potčinjenom, poniženom i nemoćnom položaju. Cilj takvih elita je ubeđivanje većine u njenu nemoć, inferiornost, nezrelost i zavisnost. Takve neprijateljske i parazitske elite odlikuje narcisoidnost, kao i potreba da sebe definišu kao superiorne, nasuprot većini čija su „elita“.

Postavlja se pitanje, ukoliko neka elita skriveno ili otvoreno radi protiv interesa nacionalne države i naroda kojim vlada, da li ona može biti odraz duha tog istog naroda? Ukoliko pretpostavimo da nema nijednog naroda na svetu koji želi sopstveno samouništenje i poniženje, moramo da tvrdimo da je odgovor negativan.

Naravno, neko može iz destruktivnog ponašanja elita prema narodu kojeg zastupaju da izvede zaključak da je taj narod samodestruktivan, ali takvo razmišljanje nije valjano, jer kod (samo)destruktivnih elita postoji jasna razlika između njih i naroda, upravo jer su iste okrenute protiv tog naroda i jer rade na njegovu štetu, čak i kad se predstavljaju kao „narodne“. U velikom broju slučajeva, neprijateljske, nesposobne i parazitske elite dolaze na poziciju moći kroz prevaru i laži, pa se njihova neprijateljska ili nesposobna priroda otkriva tek posle preuzimanja elitnog statusa. Prevara je oblik društvene strategije, a onaj ko je obmanjen ne može biti odgovorniji od onoga koji obmanjuje. Krivica bi ležala na obmanjenom, ukoliko bi bio svestan prevare ali teško da bi onda termin „obmanjen“ mogao da se na takvu osobu primeni.

Elite i odgovornost

Neko može da za neuspehe elite optuži celokupan narod, ali takve optužbe ne stoje. Odgovornost je proporcionalna moći koju neko ima. Onaj ko drži veću moć i uticaj, ima veću odgovornost nego onaj koji mu je podređen. Elite, po suštini svog položaja, predstavljaju upravljače društva. Političke elite drže političku moć vođenja države kao i institucije fizičke sile (vojska i policija), kulturne elite drže javni prostor u koji spadaju i mediji, dok ekonomske elite vladaju svetom ekonomije. Jedna od tih elita može da dominira drugima, neke od njih mogu da zajedno sarađuju, a ponekad neka od elita može biti u zavadi sa drugima. Svaki neuspeh u tim oblastima je neuspeh tih elita, a ne naroda koji nema stvarnu moć nad tim istim oblastima. Neuspeh svakog društva je prvenstveno neuspeh njegovih elita. Neko može da optuži narod da je takvim svojim elitama pružio poverenje, pa je stoga sam kriv zbog onoga što ga je snašlo. Da li je pružanje poverenja negativna osobina? Ne samo da se ne radi o negativnoj osobini, nego je poverenje ključna osobina koja drži društvo na okupu, i od koje zavisi opstanak tog društva. Poverenje je ono što razdvaja normalnog čoveka od paranoika, pa je stoga besmisleno optuživati narod zato što se ponaša u skladu sa društvenošću i normalnošću. Problem je u onome koji to poverenje zloupotrebljava, a uopšteno gledano sistematska zloupotreba društvenog poverenja spada u sociopatiju. Ukoliko je jedan narod nekoliko puta izigran od strane sopstvenih elita, ne treba postavljati pitanje - u čemu je problem sa narodom; već nasuprot tome treba postaviti pitanje - zašto se tom istom narodu nekoliko puta zaredom, na prevaru, nude nesposobne ili čak otvoreno neprijateljske elite? Ovo pitanje nas upućuje na slučaj naše nacije i njenog trenutnog položaja.

Srbi kao narod

Naš narod, u ovom istorijskom trenutku, verovatno ima najgore elite i moćnike u svojoj celokupnoj istoriji. One u svojoj katastrofalnosti prevazilaze čak i domaće elite uoči padanja srpske države pod otomansku vlast. Možda nikada u našoj istoriji nije bilo elita koje su toliko radile u unutrašnjem i spoljnem planu na slabljenju položaja sopstvene države i nacije, kao ove savremene. Čini se da u našoj novijoj istoriji postoji samo dilema „loše ili gore“. Zašto je sadašnja situacija takva? Da li je to zato što smo nesposoban narod i loši ljudi, ili je to možda posledica nečeg drugog? Kakav je naš narod zaista?

Istorijski gledano, srpski narod je opstajao kao takav, vrlo često, bez ikakvih nacionalnih elita. Više puta se događalo da su Srbi bili izdani od strane sopstvenih vladajućih slojeva, kao i da su ostajali bez crkvene organizacije. Za razliku od nekih naroda i nacija koji su nastajali kao posledica državne politike i ideologije određenih društvenih elita, što se vidi na primeru stvaranja američkog nacionalnog identiteta (kao i nekih u Evropi poput španskog, švajcarskog, italijanskog, britanskog...) pa i jugoslovenskog; srpski identitet je u najvećoj meri izgrađivan i održavan kod običnog „prostog“ naroda. Svest o sopstvenom nacionalnom identitetu i misiji su u najjačem i najistaknutijem obliku održavali nepismeni guslari. Ovo upravo govori da je nacionalni duh i svest u Srba bio najživlji upravo kod „običnog“ naroda, što je obrnut slučaj od mnogih naroda u Evropi i svetu. Kod velikog broja nacija elite održavaju svest naroda koji je uglavnom pasivan, dok je ovde slučaj upravo obrnut. A kad se vidi sadržaj tih narodnih tvorevina, možemo videti da je „prost“ narod upravo slavio stvari koje nisu materijalističke i hedonističke, nego vrednosti koje se u Evropi smatraju „aristokratskim“- heroizam, žrtvovanje, odricanje, odanost, posvećenost..., nasuprot sitnim i prosečnim filistarskim stvarima koje su obeležje običnog sveta u Evropi. Taj narod je bio odaniji tim aristokratskim vrednostima od samog plemstva, kojeg je sam narod često osuđivao zbog izdaje. Iz takvog naroda su se vrlo često pojavljivale znamenite ličnosti koje su postajale istinske nacionalne elite i predvodnici naroda. Narod je ostajao svoj, čak i kad je bio potpuno napušten od strane svoje aristokratije i kada nije postojala čak ni organizovana Crkva. Narod je ostajao veran svom identitetu i veri, dok su aristokrate menjale religije i identitete radi održanja privilegija. Srpski narod ima istoriju otpora zavojevačima i odbijanja kompromisa, dok su navodne srpske elite vrlo često bile saradnici i oruđe tih istih zavojevača.

Možda nikada u našoj istoriji nije bilo elita koje su toliko radile u unutrašnjem i spoljnem planu na slabljenju položaja sopstvene države i nacije, kao ove savremene. Čini se da u našoj novijoj istoriji postoji samo dilema „loše ili gore“. Zašto je sadašnja situacija takva?

Velike ustanke i borbe protiv osvajača kod Srba su uglavnom podizali obični ljudi iz naroda. Svi znamo za prvi i drugi srpski ustanak i ko ih je podizao, ali takođe se treba setiti „Banatskog ustanka“ u 16. veku protiv Turaka, kada je Otomanska imperija bila na svom vrhuncu. Taj ustanak je bio najveći ustanak Srba pre Karađorđa i kao njegovu posledicu, Turci su spalili mošti Sv. Save. Dok su otpore zavojevačima u Evropi većinom predvodili kraljevi i plemići, kod Srba su posle sloma države i aristokratije to uglavnom bili obični ljudi. Dovoljno je uporediti žrtvovanje plemića Rolana na Zapadu, i našeg čoveka iz naroda Stevana Sinđelića. Kao posledicu tog otpora tiraniji i zavojevačima srpski narod je platio stravičnu cenu besa tih istih zavojevača, znatno veću nego neki drugi narodi na ovim prostorima, koji su sarađivali i podavali se svakom osvajaču koji je bio na ovim prostorima. Mnogi Srbi nisu mogli da izdrže takav pritisak, pa su se odrođivali od sopstvenog naroda, jer biti Srbin (posebno iz naroda) nikad nije bila stvar udobnosti i lakoće življenja. Za razliku od drugih naroda na ovim prostorima, koji su ćutali i trpeli strane osvajače (pa i sarađivali), Srbi su bili nosioci duha otpora i pobune nezavisno od svojih elita. U toj borbi i svesti o sopstvenom identitetu i otpora tiraniji, Srbi kao narod, imaju elitni status na Balkanu. Kod Srba stvari stoje obrnuto od mnogih naroda. Ovde je sam narod nosilac elitnih i aristokratskih vrednosti, dok su elite te koje moraju da dokažu svoju dostojnost pripadnosti svom narodu, a od kojih se mnoge nisu pokazale dostojnim.

Taj narod (iako mali) je uspeo da se među prvima oslobodi od strane vlasti na ovim prostorima, i da stvori svoju nacionalnu državu. Ne samo to, nego je čak svojom borbom omogućio i nadahnuo oslobođenje drugih naroda na Balkanu. Kao takav on je pokazao da je istovremeno revolucionaran i konzervativan, istovremeno se boreći za slobodu i očuvanje nasleđa.

Neko može da tvrdi da nekadašnji Srbi nisu ista stvar kao sadašnji, ali kada se stvari pogledaju možemo da vidimo da sadašnji tzv. „obični svet“ u Srba uopšte nije tako loš kao što ga neki prikazuju, i kako ga predstavljaju srpske „elite“. Dok drugi narodi u Evropi prave proteste motivisane uglavnom iz materijalnih i sebično-ekonomskih razloga, poput društvenih protesta na Zapadu i na Balkanu, kod nas se protest diže iz nacionalno - etičkih razloga, poput onoga zbog Kosova. Nasuprot uvreženom mišljenju i stereotipu o „običnom svetu“, naš narod suštinski ne motiviše na delanje pun stomak i životni standard (kao većinu običnog naroda na Zapadu), već stvari koje zalaze u domen nematerijalnog i simboličkog.

Istorijski gledano, srpski narod je opstajao kao takav, vrlo često, bez ikakvih nacionalnih elita. Više puta se događalo da su Srbi bili izdani od strane sopstvenih vladajućih slojeva, kao i da su ostajali bez crkvene organizacije. Za razliku od nekih naroda i nacija koji su nastajali kao posledica državne politike i ideologije određenih društvenih elita, što se vidi na primeru stvaranja američkog nacionalnog identiteta (kao i nekih u Evropi poput španskog, švajcarskog, italijanskog, britanskog...) pa i jugoslovenskog; srpski identitet je u najvećoj meri izgrađivan i održavan kod običnog „prostog“ naroda.

Vidi se iz svega ovoga da Srbi, kao narod, svakako nisu gori od drugih naroda u Evropi, a po nekim osobenostima čak i prevazilaze mnoge narode. Uprkos brojnim padovima, Srbi su imali i mnoge uspone iz sopstvenog pepela. U mnogim slučajevima, uprkos brojnim sputanostima i istorijskim hendikepima, Srbi su uspevali da stvore znatne države i izazivaju svetske moćnike, ne samo oslobađajući se vlasti stranih osvajačkih imperija, nego izazivajući i njihovo rušenje. Takav narod, svakako nije toliko bedan kako ga neki predstavljaju. Uprkos tome, ne može se negirati činjenica da je sadašnje stanje srpskog naroda i države katastrofalno, i da srpske vladajuće elite u savremeno doba slobodno mogu da se podvedu pod kategoriju društvene truleži. Ako nije krivica zbog naroda, šta je onda uzrok takvom stanju?

Poreklo i priroda sadašnjih srpskih elita

Da bi se shvatilo sadašnje katastrofalno, i naizgled bezizlazlno stanje srpske nacije i države mora da se shvati priroda srpskih elita odgovornih za to stanje. Ta priroda se najbolje može sagledati u poreklu savremenih uticajnih srpskih elita.

Kriza srpskih elita ima korene koji zalaze u period još od pre drugog svetskog rata, ali tek posle 1944 – 1945. godine ona postaje sistematska i namerna. Već u periodu monarhije, srpske elite su išle na školovanje u razne zapadne zemlje, od kojih su mnoge imale neprijateljski stav i stereotipe o srpskom narodu. Pored toga, zapadne elite i aristokratija su uvek imale nadmen i prezriv stav prema običnom i prosečnom svetu iz svojih nacija, između ostalog što su te elite, a ne običan svet bili nosioci nacionalne svesti i duha. Određen broj pojedinaca je upio te stavove kao svoje, i vraćajući se u Srbiju počeo da se ponaša u skladu sa njima, sejući seme budućih događanja.Takođe, stvaranje prve Jugoslavije je stvorilo potrebu kod srpskih elita, kao vladajućih u novoj državi, da daju primer novoj ideologiji Jugoslovenstva potiskivajući stari identitet radi novog, slabeći položaj svog naroda u sopstvenoj državi. Pored svega ovoga, najveći broj pripadnika srpskih elita je tada još uvek bio dostojan svog zadatka prema sopstvenom narodu (zbog kontinuiteta sa prošlim vremenima), a u staroj Jugoslaviji su Srbi bili dominantan narod, dok su srpske elite bile vladajuće elite te države. Sa druge strane, nacionalne elite drugih naroda u kraljevini su bile tek u stanju razvoja, jer su većinski vladajući sloj kod tih naroda, pre Jugoslavije, činili pripadnici vladajućih naroda u Austrougarskoj.

Sadašnje srpske elite i njihov mentalitet su posledica komunističkog preuzimanja vlasti u periodu 1944 – 1945. godine i predstavljaju neprekinuti istorijski kontinuitet i razvoj jugoslovenskih komunističkih elita, njihove ideologije i neprekinute dominacije Srbijom koji traje do danas. Još u doba kraljevine Jugoslavije, KPJ po svom nastanku se jasno ideološki profilisala u opoziciji prema „velikosrpskoj buržoaziji“ i srpskoj dominaciji u kraljevini. Ne treba se čuditi da je upravo to glavna tema prvog broja lista „Komunist“ od 1. januara 1925. god. Zamerke i parole se kreću protiv „nacionalne velikosrpske politike“ i ekonomske dominacije „velikosrpske buržoazije“, tj. nacionalne elite srpskog naroda. Ima neke simbolike da prvi broj lista KPJ počinje sa tim stvarima, jer prikazuje ideološke prioritete KPJ. Ovo takođe ukazuje na kojim duhovnim osnovama se gradio „jugoslovenski“ identitet u SFRJ i Srbiji. Tokom II svetskog rata, taj isti komunistički pokret je nailazio na ideološki otpor u srpskom narodu unutar same Srbije, a koji je gajio veliku vezanost za monarhiju i sopstvene tradicije. Komunisti i levičari su imali veći problem u mentalitetu običnog Srbina, koji je revolucionaran i tradicionalan u isti mah. Revolucionarne mere su kod prosečnog Srbina upravo opravdane radi odbrane nasleđa i vere, nasuprot komunističkoj partiji koja revolucionarne mere opravdava radi ukidanja tog nasleđa i vere.

Sadašnje srpske elite i njihov mentalitet su posledica komunističkog preuzimanja vlasti u periodu 1944 – 1945. godine i predstavljaju neprekinuti istorijski kontinuitet i razvoj jugoslovenskih komunističkih elita, njihove ideologije i neprekinute dominacije Srbijom koji traje do danas. Još u doba kraljevine Jugoslavije, KPJ po svom nastanku se jasno ideološki profilisala u opoziciji prema „velikosrpskoj buržoaziji“ i srpskoj dominaciji u kraljevini.

Ta revolucionarno-tradicionalna i nacionalno-religiozna psiha prosečnog Srbina je bila u protivrečnosti sa revolucionarno-antitradicionalnom i internacionalističko–bogoboračkom ideologijom komunista. Sučeljavanje komunista sa tom činjenicom, odbijanjem prihvatanja od strane Srba u Srbiji kao i otvorenim neprijateljstvom srpskih elita u doba kraljevine, je stvorilo kod komunista svest o Srbima i srpskoj nacionalnoj svesti i tradiciji kao ideološkim protivnicima „napretka“. Posebno su se Srbi unutar Srbije doživljavali kao opasni reakcionari i načelo „nazadnjaštva“, što je stereotip koji srpske elite gaje i danas prema srpskom seljaku – kulaku, a što se vidi u kulturološkom posprdno-prezrivom prikazivanju „seljobera“.

Posle preuzimanja vlasti, komunisti su prvo uništili svog najvećeg neprijatelja – „velikosrpsku buržoaziju“ tj. srpske nacionalne elite, zamenjujući ih malosrpskom buržoazijom, tj. sa sobom, postajući time srpska elita (ali ne i nacionalna). Komunizam, kao totalitarna levičarska ideologija, je preuzimao kompletno društvo (ne samo političku moć), ubacujući svoje kadrove i ideološke istomišljenike u sve nivoe društva, sa kojih su mogli da vrše indoktrinaciju. Sa obzirom da su Srbi (posebno u Srbiji) smatrani za opasne reakcionare, upravo se u Srbiji vršila najjača indoktrinacija i ideološki pritisak na narod. Sa druge strane su ekonomski kažnjavanje čitave oblasti u unutrašnjosti Srbije, što nisu bile na „pravoj strani“ tokom rata.

Novopostavljene srpske elite su uglavnom bile sastavljene od velikog broja Srba koji uglavnom nisu bili poreklom iz same Srbije, znatno odrođenih Srba iz Crne Gore, kod kojih je ideološki podsticana odbojna, pa i rasistička svest prema Srbima iz Srbije, sve do drugih nacionalnosti bivše SFRJ (naročito Hrvata). Te grupe su smatrane ideološki pouzdanijim za kontrolu Srba i lojalnost novoj levičarskoj jugoslovenskoj ideologiji. U ime te ideologije, „malosrpska buržoazija“ je imala zadatak da zauzdava Srbiju u svakom pogledu i da je svode na najmanju meru, vladajući kao odabrani sloj nad masama „nazadnjaka“, „kulaka“ i „gedžovana“. Za tu odanost vladajućoj levičarskoj ideologiji i „malosrpskoj politici“, one su dobijale znatnu materijalnu korist i društveni uspeh. Naravno, mnogi pripadnici tih elita nisu ni bili svesni svog suštinski neprijateljskog stava prema narodu kojim dominiraju, pa se u velikom broju slučajeva to njihovo ponašanje ispoljavalo kao sistematska neodgovornost, nesposobnost i nemar. Cilj „malosrpske buržoazije“ je obrnuto proporcionalan od „velikosrpske“, ona sistematski održava srpski narod u podčinjenom položaju, u položaju inferiornosti, sputanosti, sumnje, bede, samoprezira, i truje ga, po mogućstvu- zauvek.

Ta revolucionarno-tradicionalna i nacionalno-religiozna psiha prosečnog Srbina je bila u protivrečnosti sa revolucionarno-antitradicionalnom i internacionalističko–bogoboračkom ideologijom komunista. Sučeljavanje komunista sa tom činjenicom, odbijanjem prihvatanja od strane Srba u Srbiji kao i otvorenim neprijateljstvom srpskih elita u doba kraljevine, je stvorilo kod komunista svest o Srbima i srpskoj nacionalnoj svesti i tradiciji kao ideološkim protivnicima „napretka“.

Uprkos tome, u komunizmu je uvek postojala struja koja je bila znatno tolerantija, pa i naklonjena prema nacionalnim nasleđu sopstvenog naroda. Problem u Srba je bio što je ona druga, antinacionalna bila većinu vremena najdominantnija, i što je uvek radila na denunciranju ove prve, naravno u slučaju Srba. Takođe, to što je jedna struja među tom srpskom elitom bila tolerantna prema nacionalnom nasleđu i duhu, ne znači da joj je zaista bilo istinski stalo do svega toga, a što je bitno. To se videlo na primeru srpskih komunista u doba Tita, kao i na Miloševićevoj politici i njenim greškama na unutrašnjem i spoljnom planu. Sam narod je vrlo često mislio da je ta populistička tolerancija prema nacionalnom isto što i podrška, što se ispostavilo kao kobna zabuna. Srpske elite odlikuje osobina, za razliku od drugih balkanskih komunista, što su se formirali u ideološkoj odanosti nadnacionalnoj državi, i u svesti o sopstvenom narodu kao nečem „nazadnom“, lošem i sputavajućem prema takvoj tvorevini.

Posle pada Miloševića, na kormilo srpske države su se vratile stare antinacionalne elite, ponovo preuzimajući političku moć, sada pod maskom novih internacionalnih projekata poput EU, ali i dalje gajeći veliku nostalgiju prema SFRJ, kada su uživali u privilegijama i moći, i kada su njihovi preci se uspeli na poziciju moći na kojoj njihovi potomci i danas stoje. Da se tu radi o potpunom kontinuitetu levičarskih i neprijateljskih elita od 1944. do danas, može se videti kako po kontinuitetu ponašanja, po jugoslovenstvu (iako Jugoslavije više nema), po sistematski pogrešnim odlukama po srpske interese, tako i po otvorenom levičarstvu. U suštini, ono što se smenjivalo na našoj sceni su bile dve verzije istog levičarskog pokreta, a u najvećem broju slučajeva imamo iste ljude koji kontinuirano drže moć, menjajući ideološku formu, a zadržavajući njenu suštinu.

Mi dakle, u Srbiji imamo domaće elite koje imaju zajedničko protivsrpsko poreklo i dve verzije: prvu koja je antinacionalna i koja dela u tom pravcu, iako često krije tu svoju prirodu; i drugu tolerantnu prema iskazivanju nacionalnog duha, iako joj do njega nije istinski stalo, što se vidi i iz njenog praktičnog delanja. Jasno je da sa takvim vladajućim elitama mi ne samo da nemamo budućnost, nego nam te elite i otvoreno rade o glavi (aktivno ili pasivno). Šta očekivati od potomaka ljudi koji su došli na vladajuće položaje kroz zatiranje „velikosrpske buržoazije“, i kroz neprijateljstvo prema prema „srpskom kulaku“, a koju čine u znatnoj meri ljudi koji se i ne smatraju Srbima? Sve dok je na vlasti malosrpska buržoazija, Srbija će biti sve manja, poniženija i slabija, a nama skoro sigurno neće biti bolje jer smo upravo mi objekt njenog neprijateljstva.

Zaključak

U ovom tekstu reč „elita“ ili „elite“ služi da označi vladajući ili dominantni sloj u jednom društvu, a ne najbolje i najsposobnije pripadnike nekog naroda ili društva, kako većina ljudi shvata tu reč.

Za krizu u našem društvu mogu, kao konstataciju da ponovim izreku – „Od glave riba smrdi“. Ni jedno društvo u okruženju nema elite koje toliko rade protiv interesa svoje zemlje kao ove naše. Njihova nesposobnost je daleko od slučajnosti, ona je sistematska i namerna, a zašto je tako vidi se iz prethodnog poglavlja. U našem društvu nema uticajnih struktura kojima je uopšte stalo do boljitka ovog društva, a velik broj njih takođe prema tom društvu gaji otvorenu netrpeljivost. One su još od svog dolaska na vlast ideološki istrenirane da svesno (ili nesvesno) rade na štetu Srbije, kao matice srpskog naroda. Slabeći tu maticu, oni slabe i položaj srpskog naroda do stanja potpune nemoći i pokornosti, time slamajući tom narodu volju za životom. Te elite su podložne, po istorijskoj komunističko-jugoslovenskoj inerciji, multinacionalnim mesijanskim ideološkim konstruktima, poput SFRJ ili EU, prema kojima gaje fanatičnu odanost. U njihovim glavama EU ili SAD su ideološki ekvivalent ljubljene im SFRJ, tako da su novi autoriteti za njih samo zamena za stari, dok stari protivnik – „srpski nacionalizam i konzervativizam“ ostaje za njih glavna prepreka dominaciji tih struktura kojima svesno ili nesvesno služe. Za takvo ponašanje, ovdašnje elite dobijaju znatnu moralnu i materijalnu pomoć spolja, što im daje veliku snagu i ubeđenost u svoju „misiju“.

Da stvari budu još jasnije o prirodi naših elita, sadašnja država Srbija nije nastala kao proizvod njihove želje da stvore ovu državu, već kao krajnji rezultat otcepljivanja preostalih članica zajedničke države. Sadašnja država je rezultat pasivnog prihvatanja rezultata tog raspada, ne aktivne želje za stvaranjem Srbije kao samosvojnog entiteta. Sadašnja država Srbija je, dakle, otpadak Jugoslavije a njene elite predstavljaju otpadak jugoslovenskih (ne srpskih) elita. Kao što su interesi Srbije i Srba u SFRJ bili na poslednjem mestu, tako su i interesi većinskog srpskog naroda na poslednjem mestu u otpatku Jugoslavije, i u njoj svaka manjina ima prioritet u odnosu na većinu. Pošto je u Srbiji bila najjača indoktrinacija, stoga srpske elite nastavljaju staru SFRJ politiku po uslovnom refleksu, iako nje više nema. Ta politika se može prepoznati na svim nivoima, preko politike, ekonomije, kulture, tako i po kontinuitetu korišćenja dva pisma za isti zvanični jezik.

Za krizu u našem društvu mogu, kao konstataciju da ponovim izreku – „Od glave riba smrdi“. Ni jedno društvo u okruženju nema elite koje toliko rade protiv interesa svoje zemlje kao ove naše. Njihova nesposobnost je daleko od slučajnosti, ona je sistematska i namerna, a zašto je tako vidi se iz prethodnog poglavlja. U našem društvu nema uticajnih struktura kojima je uopšte stalo do boljitka ovog društva, a velik broj njih takođe prema tom društvu gaji otvorenu netrpeljivost.

Ove elite nisu proizvod spontanog isticanja najboljih i najkvalitetnijih ljudi iz jednog naroda, već su rezultat nasilja, otimačine, nametanja i kalemljenja od strane organizovane i agresivne ideološke grupe. Te elite na vrhu ne održava njihov talenat i kvaliteti, već nasilno nametanje, tribalizam, nepotizam i veze, što ukazuje na njihovu parazitsku ulogu. One postoje da bi zadavile u kolevci svaki pokušaj preuzimanja uticaja od strane istinski kvalitetnih i sposobnih ljudi posvećenih boljitku ovog društva. One po inerciji nastavljaju moto svojih bioloških ili ideoloških predaka: „Slaba Srbija – jaka Jugoslavija“. Svako ko želi da postane član te elite, mora da preuzme njene vrednosti. Bilo bi velika iluzija očekivati od takvih elita da čine bilo šta dobro za nas, jer one postoje da bi radile na našu štetu. Što je narod manje izložen korozivnom uticaju te elite, to više zadržava pravih kvaliteta. Ne samo da između ove elite i naroda ne stoji jednakost, već su oni smrtni neprijatelji.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner