Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Književna tradicija između prošlosti i budućnosti
Kulturna politika

Književna tradicija između prošlosti i budućnosti

PDF Štampa El. pošta
Svetozar Koljević   
subota, 30. oktobar 2010.

 

„U poeziji ne postoji potpuna originalnost koja ne duguje ništa prošlosti” – isticao je T. S. Eliot u jednom od najuticajnijih kritičkih ogleda 20. veka. Taj dug može da se ogleda u citatu – koji je veliko priznanje, a naročito ako je dat bez navodnika, u aluziji koja često priziva, a ponekad i ismeva neki širi kulturni kontekst, u prepričavanju, ili, najzad, dozivanjem reči, ritmova ili slika nekog prohujalog vremena. Tako, na primer, kad u Šekspirovoj Buri Miranda – posle dugo vremena provedenog u izgnanstvu na pustom ostrvu kojim krstare samo duhovi – negde ponovo ugleda ljude, ona će da usklikne diveći se njihovoj lepoti: „O krasni novi svete”! A upravo te njene reči postaće kasnije naslov Hakslijeve crne slike lažne sreće i kobnog reda u budućnosti. U tom okruženju Hakslijevog romana g. Divljak – koji je tu zalutao iz rezervata kao jedini čovek koji je čitao Šekspira – izjaviće ljubav svojoj dragoj Lenjini gotovo doslovno onim rečima koje je Ferdinand u Buri uputio Mirandi: „Obožavana moja Lenjino, najobožavanija, vredna najvećeg blaga na svetu”, na što će mu ona uzvratiti svojim pesničkim jezikom, s „pohotnom nežnošću”, povukavši do kraja rajsferšlus svoje odeće,: ”Grli me dok se ne obeznanim, / Ljubi me dok ne padnem u komu”. A kako g. Divljak nikako ne može bez svog Šekspira, šta će on, jadnik, sa svojim erotskim zanosom, nego da citira Otelovu optužbu Dezdemone: „Kurvo, bezobrazna bludnice”!I zar od analognih citata iz raznih autora i vremena, uključujući često upravo Šekspirove reči, ne vrvi svekolika rana poezija T. S. Eliota?

            Kao što u engleskoj književnosti na svakom koraku odjekuju drevne, neretko biblijske i Šekspirove reči, tako se kod nas počesto čuju  odjeci naših deseteraca, poslovica i Njegoša. Koliko li je tek i kakvih vranih gavrana moralo da poleti u našoj skorašnjoj istoriji da bi se Rajko Petrov Nogo zapitao u pesmi „Sa žutom zvezdom na rukavu”:

                                                „Grakće li gavran naša tica”?

Zar nije već i naslov te pesme, preuzet iz Drugog svetskog rata, bačen u dane kada je cela Srbija obeležena „žutom zvezdom na rukavu”? Kao što nam je i gavran, ta stara „naša tica”, zagraktao iz narodnih pesama da nas na nešto danas podseti. I šta je još sve moralo da bude predigra Nogovoj molitvi „da se naše reči ne razminu”? Valjda su se, još znatno pre raspada Jugoslavije, opet neka nova „gospoda teško zavadila”, pa je pesniku ostala samo nada da bi ga pesnička reč mogla – kao neka „krpa platna” koja je svojevremeno pomogla Bolanom Dojčinu da mu se ne razminu „kosti mimo kosti” – nekako da održi na okupu:

                                                „Utegni se pre no bljutav život mine

                                                Doru na ramena – gori u hajduke

                                                Stih je što i platno bolanom Dojčinu”.

            U analognom smislu i u pesništvu Đorđa Sladoja odjekuje na svakom koraku poneka davnašnja reč. Zar nije i on već u svojoj ranoj zbirci objavljenoj pod naslovom Dani nesanice 1976. godine nešto naslutio u stihu:

                                                „gavran žedan crnog grakće vrh pojate”.

A zatim, obraćajući se zavičaju, zabeležio i stih „dani-lijevljani već dolaze po te”, podsećajući nas na ono što je u „prokletom Lijevnu” čekalo zatočenog starog Vujadina sa obadva sina? Dvadeset godina kasnije, 1996, pojavila se i njegova zbirka pod naslovom Dani lijevljani, a zatim, takođe u prikladan čas, 2006. godine, objavljena je zbirka Mala vaskrsenja s pesmom u kojoj nas Sladoje vraća u zavičaj Strahinića bana, dozivajući reči stariša derviša: „svud su brodi đegođ dođeš vodi” u jednom savremenom obrtu:

                                                „Nema ova pesma ćuprije ni gaza

                                                Niti pamti gde je izbavljenja staza”.

            I šta je sve moralo da se odigra s nama, u nama i oko nas, da ritam Njegoševog stiha:

                                                „Sv'jet je ovaj tiran tiraninu,

                                                A kamoli duši blagorodnoj”,

odjekne kod Matije Bećkovića u trenutku kad pesnik žali svog saplemenika koji se u nekoj nedođiji primio dužnosti policijskog doušnika:

                                                ”Niđe nije lako špijun biti,

                                                A kamoli đe tajne i nema”?

Ili, pak, da Njegoševa reč: „Udar nađe iskru u kamenu” zazvoni na sasvim nov način u stihu Miroslava Maksimovića: ”Pasta nalazi smisao u tubi”? I to naročito tamo gde i drugo iverje prošlosti živi u sadašnjosti, kao u Maksimovićevoj pesmi pod tako bezazlenim naslovom kao što je „Evo”:

                                                „gde novi sveci vrgoše prilike”.

            Kakve su to prilike i neprilike ogleda se  i u nekim kritičkim prikazima novih svetaca u novim prilikama – kao, na primer, kad Moše Pijade, povodom „Jeretičke priče”, na celoj drugoj stranici Borbe od 28. oktobra 1950, upozorava Branka Ćopića da „ko s đavolom priča priče ima pravo da očekuje da mu se olupaju o glavu”. Nije lako odgonetnuti ko sve tu i s kojim đavolom tikve sadi, ali je očigledno da se vlast, i kad izgubi veru u Boga, još uvek ima u koga pouzdati.

            Najzad, i u delima mnogih drugih pisaca dozivaju se bliske i daleke reči preko ponora vremena i prostora s rečima savremenosti i budućnosti. Kao, recimo, kod Sterijinih pokondirenih tikava koje ponešto svedoče i o našem vremenu, kao u Pekićevoj slici robota koji je iščezao krajem dvadesetog veka u zabludi da je još uvek čovek, kao kod Duška Trifunovića kad uvede u svoje stihove reči iz Statuta Saveza komunista Jugoslavije:

                                                „kad ništa nije sveto

                                                „šta ja imam s tim”.

To odjekivanje bliskih i dalekih reči čuje se i u Vremenu smrti Dobrice Ćosića, koji se dugo nosio mišlju da ne potpiše taj roman jer je on, navodno, samo pribeležio ono što su kazivali srpski ratnici. Među tim kazivanjima zanimljiva je i bojazan da bi se zajednička država naroda koji su međusobno ratovali morala u krvi raspasti, što je ne samo odjek glasa vojvode Mišića nego i nagoveštaj onoga što će nas snaći posle vremena kada je roman pisan. A zar nije i Miro Vuksanović, kao što je primetio Jovan Delić, „na moderan način uposlio folklor” i „inovirajući model romana rečnika (...) iskovao zlatne medaljone o zaboravljenim rečima”.

            Ukratko, odvajkada u mnogim književnim delima odjekuju bliske i daleke reči, velike i male, mudre i lude, molitvene i psovačke, a to odjekivanja odzvanja smehom i vapajem, katkad i u isti mah. Možda upravo otud i potiče čudesna moć književnosti da spaja daleke predele, vremena i ljude, da omogućuje, kao što Pasternak reče, dijalog živih sa mrtvima i nerođenima.


(Reč akademika Svetozara Koljevića sa promocije knjige Odjeci reči koja je održana u SANU 26. oktobra 2010.