Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Kultura bola u Srbiji
Kulturna politika

Kultura bola u Srbiji

PDF Štampa El. pošta
Milana Vučićević   
sreda, 17. februar 2010.

„Bol boluje, nikom ne kazuje“ – stihovi koji se često ponavljaju u srpskoj narodnoj epici i stereotipno oslikavaju trpljenje bola kao osobinu velikih junaka. Trpeti bol nimalo nije lako i njegovo trpljenje zavisi od praga tolerancije i karaktera, ali uporedo zavisi i od društvenih i kulturnih okolnosti u kojima se čovek kreće i odrasta, a koje utiču na shvatanje i tretiranje bola. Čovek koji pokušava da nadiđe sebe, predstavljajući trpljenje bola kao muževan čin, čovek koji poseže za lekom onog trenutka kada oseti bol, ne želeći da oseti ni najmanju nelagodnost, čovek koji je zakleti protivnik lekova, čovek koji će radije primeniti stari recept narodne medicine – svi se oni susreću u postmodernom srpskom društvu i svakog od njih taj pristup bolu na neki način određuje kao ličnosti. Ko je veći junak i ko može više trpeti bol?

Vladeta Jerotić smatra da je medicinska zapadna civilizacija u zaveri protiv bola želeći da ga što pre otkloni bez obzira na posledice, proglašavajući ga nepoželjnim i štetnim. Po njegovom mišljenju, nas mnogo više treba da zanima karakter društva i civilizacije koji uobličava psihu postmodernog čoveka koji ne želi, ne može i neće da se suoči sa bolom tražeći od savremene medicine da mu taj bol što pre otkloni. Dalje zaključuje da je ovakav izmenjen odnos prema bolu „posledica ovovremenog stava čoveka prema glavnoj osovini problema života i smrti, prirode i društva, ljudskog organizma, njegove telesno-duševno-duhovne organizacije koja čini celinu ljudskog bića“ (Jerotić, 2005, internet izdanje). Bez obzira na to da li želi ili ne želi da se suoči sa bolom, činjenica jeste da je savremeni čovek u nemoći pred bolom koji, kao suvereni vladar bez volje svog podanika, u potpunosti kontroliše njegov život, neretko i sa pogubnim posledicama. Naša spisateljica Isidora Sekulić postavlja sebi pitanje: „Da li je ta glavobolja nešto ozbiljno i važno u mom životu, ili je slabost i glupost od mene što sam joj se i telom i dušom predala? Je li to apsolutna neka sila koju ja moram do kraja života snositi, ili tu može biti borbe, savlađivanja, navike i pobede? Ili je prosto neka zbunjenost moje psihe koju jednim energičnim i trezvenim činom mogu za navek stresti. Šta je upravo glavobolja? Patološki i fiziološki proces. Da, ali je to opet samo ime, a suština?“ (Sekulić, 1971, 48). U svojoj priči „Glavobolja“ sa puno detalja opisuje „torturu“ koju preživljava usled hroničnog bola i pokušava tome da nađe smisao. Svesna da je u tom stanju bol sputava u svakom pogledu, kidajući vezu između sveta i nje, zaključuje da je „bolovanje bez smisla, a ozdravljenje bez vrednosti“ (Sekulić, 1971, 51). Ipak, bol joj je poslužio kao inspiracija pokušavajući tako da kreativno razreši njegovo trpljenje. Nije ni mogla da zamisli da će skoro sto godina kasnije u okviru jednog zdravstvenog centra u Australiji pisanje proze i poezije biti terapija za pacijente sa hroničnim bolom.

Zvuči kao neobična terapija, međutim, za nekog koga hronični bol u većoj ili manjoj meri telesno onesposobljava represirajući fizičke i psihičke resurse, ovo može biti jedan od izlaza. Dejvid Moris u svojoj knjizi Bolest i kultura u postmodernom dobu izvodi zaključak da se bol polako preobražava u simbol novog sveta postmoderne bolesti i da se može opisati kao epidemija s obzirom na to koliko ljudi danas trpi hronične bolove. Postmoderna društva sve više se suočavaju sa neuspehom u tretiranju bola koje nudi moderna medicina i njen biomedicinski model, posmatrajući bol isključivo iz biološke perspektive. Moris smatra da je neophodno novo postmoderno sagledavanje bola koje zahteva i novi model, a koji on naziva biokulturnim. Biokulturni model posmatranja bola podrazumeva da su telo i um povezani u doživljavaju bola i da je bol uvek biološki i kulturološki što znači da ima i svoju istorijsku, psihološku i kulturnu dimenziju koja utiče na različit doživljaj bola u različitim kulturama.

Kultura bola u Srbiji sadrži više elemenata koji karakterišu odnos prema bolu u ključu biokulturnog modela: herojsko podnošenje bola kao odlika karaktera ljudi poniklih u balkanskoj kulturi, trpljenje bola kao tekovina tradicije, narodna medicina itd. „Balkanski sindrom“ podrazumeva junački pristup bolu. Trpljenje je poželjno kao uzvišen čin kroz koji se „čeliči“ karakter. Nije prihvatljivo žaliti se na bol, niti priznati da nešto boli jer to može loše uticati posebno na status muškog dela populacije i društvenu ulogu koju obavljaju (brat, muž, otac), prikazujući ih kao slabije. Zato često mogu da se čuju konstatacije: „tipičan je Balkanac“ ili „tipičan je muškarac“, aludirajući na taj fenomen. Iz druge konstatacije može se zaključiti da pretrpeti bol nije eksluzivno pravo samo srpskih pripadnika muškog pola odraslih na balkanskom podneblju, već da takav odnos prema bolu može biti univerzalno muška osobina. Članovi ženske populacije u Srbiji po ovom pitanju neće biti „tipične Balkanke“, ali je moguće da su one deo ovakog razmišljanja na drugi način – učestvovanjem u formiranju stereotipa poželjnog muškarca. Stiče se utisak da takav muškarac treba da bude jak, velikih fizičkih mogućnosti, izdržljiv, da nije „slabić“ i razmažen. Zato se srpski muškarac uvek na delu pokazuje kao junak kako bi izbegao oštar i često zajedljiv komentar svoje partnerke: „Šta kukaš? Nisi ti jedini na svetu koga nešto boli!“.

Drugi element koji karakteriše kulturu bola u Srbiji jeste tekovina pravoslavne hrišćanske i narodne tradicije u kojima se trpljenje bola predstavlja kao vrlina sa uzvišenim ciljem. Doprinos hrišćanske tradicije ogleda se u narodnom poštovanju i proslavljanju svetih mučenika i mučenica koji su postradali za veru podnoseći nadljudski bol trpljenjem muka od strane neznabožaca. Takvi primeri su sv. velikomučenica Marina, u narodu poznata kao Ognjena Marija, sv. velikomučenici Georgije i Dimitrije koji spajaju martirijsku komponentu sa junačkim karakterom, budući da su bili ratnici. U narodnoj epici datumi proslavljanja ovih svetih ratnika koriste se kao referenca za vreme („Đurđevdanak hajdučki sastanak, Mitrovdanak hajdučki rastanak.“). Brojni su i uzori iz perioda turkokratije kao što su sv. iguman Pajsije i sv. đakon Avakum koji su stradali podnoseći ogroman, neizdržljiv bol usled nabijanja na kolac, a sv. novomučenik Hariton koji je postradao 1999. godine na Kosovu i Metohiji je primer iz novije istorija. Često je u upotrebi izraz „Isusove muke“ ili „namučih se kao Isus“ koji, aludirajući na muke koje je Isus Hristos pretrpeo na Golgoti, postaje ekvivalent za telesni i psihički napor kao uzrok bolesti ili nekog ozbiljnog problema. Dakle, tradicija hrišćanstva koja prožima kulturu srpskog naroda, a samim tim i kulturu bola, daje jedno drugačije iskustvo i rešenje za njegovo trpljenje koje, sa stremljenjem ka višem cilju, može biti i pozitivno. Aspektu bola kao kulturnom fenomenu veliku pažnju posvetila je i srpska tradicionalna kultura koja ga kroz književno stvaralaštvo obrađuje u cilju smanjenja reakcije na bol i povećanja praga osetljivosti. Junaci epskih pesama kao što su Marko Kraljević ili Mali Radojica prolaze kroz fizički bol i trpljenjem ga nadilaze, opet, zarad uzvišenijih ciljeva („Lože njemu vatru na prsima. Al’ je Rade srca junačkoga, ni se miče, ni pomiče Rade.“). U podnošenju bola ne postoji razlika među polovima, tako da se u pesmama sreću i žene koje su podvrgnute sličnim mukama kao Mali Radojica („Pa uzima živu žeravicu, te je sipa Mari u nedarca. Niti trenu, nit’ se prenu Mara.“). Drugim rečima – „na muci se poznaju junaci“. Bol duše, tj. psihički bol takođe je prisutan u epici, a posebno se ističe materinski bol za izgubljenim detetom. Tegoba glavobolje, koja je redovno vezana za ženske likove, opisana je u nizu epskih pesama. Narodna epika poznaje i pojavu simuliranja bola („Ja ću ići bilom dvoru mome, razboliću se bolom brez bolesti.“), koje je i danas prisutno, a praktikuje se kako se ne bi išlo u školu, na posao, izbegla neka obaveza u kući i sl. Bol u narodnim pričama može imati različite funkcije. Na primer, psihološki bol usled nesavladivih prepreka na koje junak nailazi ili nanošenje bola kao kaznena mera za zle postupke.

Jedna od komponenti koje učestvuju u biokulturnom modelu shvatanja bola u Srbiji je i tretiranje tj. terapija bola. Pored upotrebe sredstava i metoda koje preporučuje savremena medicina (bazirana na biomedicinskom modelu), često se pribegava rešenjima iz okvira tzv. narodne medicine koja se oslanja na narodno iskustvo u lečenju: prirodni anestetici i analgetici biljnog porekla (alkohol, čajevi, crni i beli luk i sl.), primena hladnih i toplih obloga, obloga od lišća raznih biljaka, grejanje bolnih mesta itd. Vidanje rana travama je standardni postupak koji se primenjuje u epici. Zanimljivo je da se te tradicionalne tehnike primenjuju i danas i da će većina ljudi radije trpeti bol, popiti čaj za umirenje ili staviti hladnu oblogu zbog glavobolje nego što će potražiti pomoć u sredstvima moderne medicine koja sve više napreduje.      Status koji bol ima u kulturi srpskog naroda, a posebno u kulturi jezika, ogleda se u frazama iz svakodnevnog govora. Postoje različita „mesta“ koja mogu da bole. Može da boli neki deo tela – „boli me uvo/lakat“, a takođe može da boli ćoše ili briga. Ovim izrazima se iskazuje osećanje indiferentnosti prema nekoj situaciji, problemu, događaju. Situacije koje su uzrokovale fizički ili psihički napor obično su situacije od kojih nas je „zabolela glava“. Mlađa populacija često koristi izraz „do bola“, ne upotrebljavajući ga u svom izvornom značenju, već njime iskazuje najčešće pozitivno mišljenje ili osećanje u vezi sa nekom osobom ili predmetom: „lepa do bola“, „iskren do bola“, „igrica je do bola“, „žurka je sinoć bila do bola“...

Vratimo se na pitanje sa početka: ko je veći junak? Bogatstvo naše kulture pomaže čoveku u Srbiji da se na drugačiji način, u odnosu na modernu medicinu, suoči sa bolom, a novo postmoderno sagledavanje bola treba da mu pruži mogućnost da ta kulturološki specifična iskustva bola implementira u shvatanje, tretiranje i otklanjanje bola na najefikasniji i najbolji način i za telo, i za um, i za duh i pomogne mu da se sa bolom razračuna kao junak postmodernog doba.

Literatura:

1. Moris, Dejvid (2009), Bolest i kultura u postmodernom dobu, Beograd, Imago & Clio

2. Jerotić, Vladeta (2005), Čovek i njegov identitet, Internet izdanje: Svetosavlje.org

3. Sekulić, Isidora (1971), Proza, Novi Sad – Beograd: Matica srpska – SKZ

4. Karadžić, Vuk Stefanović (1972), Srpske narodne pjesme, Beograd, Nolit

5. Velimirović, Vladika Nikolaj (2001), Ohridski prolog, Šabac, Glas crkve

6. Jacanović, Mirjana i Dragan (2004), Bol u tradicionalnoj srpskoj narodnoj kulturi, Zaječar, Timočki medicinski glasnik – Glasilo Podružnice Srpskog lekarskog društva (vol. 29).