Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Matura u Srbiji, ili estradizacija sazrevanja
Kulturna politika

Matura u Srbiji, ili estradizacija sazrevanja

PDF Štampa El. pošta
Dragana Kanjevac, Nataša Vukićević, Zoran Milivojević, Dragomir Antonić   
utorak, 07. jun 2011.

priredila Jovana Papan

Sezona cepanja školskih knjiga i kupanja po fontanama je u jeku. Maturanti, i mali i veliki, proslavljaju završetak jedne etape u svojim životima, i čini se da svake godine matura postaje sve veći spektakl – kako u pogledu pomalo „navijačko-huliganske“ atmosfere koja vlada u školama i oko njih, tako i u pogledu estradnog glamura koji prati maturske večeri. Šta je matura postala danas a šta bi zapravo trebalo da predstavlja, za Novu srpsku političku misao govore Dragomir Antonić, etnolog, Dragana Kanjevac, novinarka i TV-autorka, psiholog dr Zoran Milivojević i Nataša Vukićević, glavni urednik magazina Roditelj&dete:

Zoran Milivojević: Maturu objašnjava samo njeno ime koje dolazi od latinske reči maturus, što znači zreo. Dakle maturirati znači sazreti, preći iz deteta u odraslu osobu. Matura se poklapa sa sticanjem punoletstva, a ovo sa završavanjem telesnog razvoja mlade osobe. Dakle, matura bi trebalo da označava kraj detinjstva, ulazak u svet odraslih. Ali takav ulazak kojeg krasi raskid sa detinjstvom, određeno znanje, sposobnost upravljanja sobom, emocionalna i socijalna zrelost, dobijanje statusa građanina.

Dragana Kanjevac:Maturski ispit bi verovatno trebalo da predstavlja krunu školovanja i način da se stečeno znanje proveri i utvrdi. Sa učeničke tačke gledišta to je sigurno dodatni „smor"- uz sva redovna odgovaranja i pismene zadatke, eto još i nekoliko ispita, na samom kraju, kad je već svima svega dosta...iz ovakve perspektive gotovo da razumem sve ono urlanje i kupanje po gradskim fontanama poslednjeg dana škole! Matursko veče bi trebalo da bude jedna dobra žurka gde bi se društvo zabavilo, i popilo i igralo i pevalo. Ne znam koliko su hotelske zabave sa šunka-sir-jaje ovalima pravi ambijent za maturante, ali te svadbarske zabave su postale naš standard.

Nataša Vukićević: Matura bi trebala da je ispit osposobljenosti mladih da funkiconišu samostalno u daljem životu. Trebalo bi na tom ispitu da pokažu da znaju da misle svojom glavom i da su sposobni da se snađu u različitim životnim situacijama.

Dragomir Antonić: Matura je ono što je uvek i bila - ispit zrelosti.Ulazak u red odraslih osoba koje mogu same o sebi da brinu.A proslava je uvek slavlje sa malo tuge,jer je jedno poglavlje u životu završeno i ide se dalje.

Čini se da je važnost mature kao ispita znanja i zrelosti danas potpuno zasenjena njenom glamuroznom stranom. Pripreme traju mesecima, od roditeljske štednje, podizanja kredita, tretmana ulepšavanja u rasponu od solarijuma do plastične hirurgije, preko kupovine skupocene garderobe i iznajmljivanja limunzina do dočekivanja zore na splavovima ili po hotelskim sobama, po šablonu iz holivudske B produkcije i uz slogan – seks, droga, alkohol. Da li je, kada je matura u pitanju, postalo važnije kako će se izgledati za matursko veče i da li će se imati "reprezentativne" slike za "kačenje" na Fejsbuk, nego šta se naučilo i da li će se, i kako obrazovanje nastaviti?

Zoran Milivojević: Maturske večeri su postale još jedan spektakl i počinju da liče na estradu. A za svaki spektakl postoje scenariji u koje mladi ljudi žele da se ravnopravno uklope i da zablistaju. U tome vidim težnju mladih da funkcionišu kao javne ličnosti, da se drugima predstave u sjaju i glamuru. Da u svesti svoje generacije ostanu predstavljeni na neki poseban način. U svem tome forma je potisnula suštinu.

Dragana Kanjevac: Naravno da je najvažnije kako će ko da izgleda na maturi, ne znam da li je skoro neko čuo da na maturskoj večeri društvo ćaska o izboru fakulteta. Normalno je da to bude slavlje a ne starmali debatni klub. Što se pristupa toj večeri tiče - kad pogledate u kom društvu žive i kakvi su im roditelji - takvi su i maturanti i njihovo pakovanje.

Nataša Vukićević: Mislim da je malim maturantima mnogo više stalo do izgleda, a sve ostalo je u drugom planu. Opet treba podvući činjenicu da o izgledu brinu isključivo devojčice tj. devojke, dok su dečaci potpuno svi jednaki. Veliki maturanti stvarno deluju zrelo i ozbiljno i već ih vidim u različitim zanimanjima koja će odabrati.

Dragomir Antonić: Nije samo matura zasenjena glamuroznošću.Glamur je glavni.Od porođaja pa do sahrane sve je manje važna suština od spoljneg obreda.Snima se sam čin porađanja i bukvalno život deteta od prvog minuta,preko svih faza odrastanja,školovanja,veridbi i venčanja,do poslednjeg ovozemaljskog daha.

Mladi na maturske večeri odlaze sa ambicijom da se provedu kao bogati i slavni, a njihovi roditelji ih svesrdno podržavaju u stvaranju te iluzije. Što je najgore, napor roditelja da im deca žive u oblacima ne ograničava se samo na taj jedan dan, već se deca "štite" od života i stvarnosti 365 dana godišnje. Šta ovo govori o našem sistemu vrednosti i prioritetima? Kada bi roditelji iz daleko bogatijih zemalja čuli koliko se ovde troši na maturu, zavideli bi nam na standardu - da li kao društvo imamo problem sa osećajem za realnost i za meru?

Dragana Kanjevac: Da, mi kao društvo definitivno imamo problem sa osećajem za realnost i meru, nismo baš najzreliji, sve u svemu. Spremni smo da se istrošimo iz inata (po principu replike srpskog seljaka iz filma Ko to tamo peva: Ko bre nema za kartu, daj mi pet karata!), naročito kad smo siromašni i kad nemamo. Prosečan roditelj je toliko ispošćen i osujećen u zadovoljavanju svakodnevnih potreba i već je umoran od te ljute borbe koja isto toliko nema smisla kao i dati 500 evra za salonke koje će princeza samo jednom da obuče. Ma nek kupi dete kad voli, jednom se živi! Ova naša neracionalnost nije toliko bezrazložna: suviše smo dugo izloženi negativnom kauzalitetu tipa radiš-ne zaradiš, da bismo bili racionalni i imali meru.

Nataša Vukićević: Kao društvo imamo problem sa mnogim stvarima. Budući da je realnost prilično sumorna, tv nam daje slike uspešnih i kao da se mozak svih naših ljudi preselio u svet sa malih ekrana i živi život nekih drugih ljudi umišljajući da je to i njihov život...

Zoran Milivojević: Naši ljudi se trude da budu dobri roditelji, pa se na različite načine žrtvuju za svoju decu, a to uključuje i materijalnu žrtvu. Roditelji su spremni da učine sve kako njihovo dete ne bi trpelo što je “ispod” druge dece. Oni sebe smatraju odgovornim za detetov status, i ako nemaju dovoljno materijalnih mogućnosti da isprate zahteve koje nameće generacija, osećaju se krivim. Namera je dakle pozitivna, sprečiti da se kod deteta zbog loše finansijske situacije roditelja stvore nekakvi “kompleski”, ali način je definitivno pogrešan.

Dragomir Antonić: U materijalnom svetu glamur je sve. Na sreću u Srbiji žive osobe i nisu u manjini već su većina, ali kako nisu prisutni u medijima čini se da ih nema.Njihove radosti su "obične" a život " dosadan" pa ga mediji ne prate. Ove osobe su okrenute stvarnom životu, suočavaju se sa izazovima koje život donosi i zahvaljujući sopstvenoj duhovnoj snazi znaju da je mnogo važnije šta se ima ispod frizure i odeće,a ne koje je odeća marke.

Gde su tu roditelji, osim na kasi sa istanjenim novčanikom? Često možemo da čujemo da su oni prvi koji brane divljačko ponašanje sopstvene dece, pod sloganom "ma pustite decu da malo uživaju", a da i sami strasno uzimaju učešća u gala pripremama deteta za preskupo matursko veče, pa recimo odlaze sa decom da "snimaju" druge maturante pred hotelima i restoranima kako bi se uporedili, i bolje pripremili svoju decu. Šta je u pitanju – takmičarksi nagon, opsesija usrećivanjem dece ili puki konzumerizam kome i sami podležu?

Nataša Vukićević: I ja sam mama devojčice koja će dogodine ići na malu maturu. Ne znam gde su drugi roditelji, mogu samo da kažem gde sam ja...Otišla sam da vidim sa njom ove godine male maturante naše škole...Preciznije ona je otišla sa svojim društvom, a ja sama, jer su me neka deca pozvala da ih vidim. I videla sam devojčice od 15 godina kako hodaju na štiklama većim od 12 cm. Neke su vrlo sigurne na njima, jer kažu da su vežbale mesecima, dok druge izgledaju kao na štulama, nesigurne i neprirodnog stava...Sve haljine su toliko kratke, da uopšte ne shvatam što ih zovu haljine? Nakon toga sam razgovarala sa mojom ćerkom šta i ko mi se svideo i šta mi se nije svidelo. Naravno da nam se mišljenja ne poklapaju. U razgovoru moja ćerka respektuje moje razmišljanje ali isto tako ja prepoznajem njen pogled koji govori "ali, ali mama, ti ne razumeš..." Drugim rečima ne znam koliko mogu da utičem na njen izbor naredne godine, sem što mogu da ne finansiram nešto protiv čega sam u potpunosti.

Dragana Kanjevac: U pitanju su malograđani kojima je potrošnja sredstvo da se pokažu i uporede sa drugima - preko svoje dece.Oni davanjem novca pokazuju i naklonost svojoj deci, tako da su tu svi zadovoljni osim pojedinih namrgođenih analitičara i kulturologa koji dave o poremećenom sistemu vrednosti...

Zoran Milivojević: Verujem da je u pitanju nastavak takvog načina vaspitavanja koji je zasnovan na ideologiji srećnog deteta. Već pedesetak godina roditelji se trude da svom detetu pokazuju ljubav, da mu nude samo pozitivna iskustva i izbegavaju da ga „traumatizuju“ na bilo koji način. Kada gledaju u svoje očigledno srećno dete, roditelji smatraju da su dobri roditelji. Takav stav roditelji imaju od rođenja deteta, pa sve do mature. U ovom slučaju „trauma“ bi bila da se dete na maturskoj svečanosti na bilo koji način oseti da je ispod nivoa koji nameću druga deca. I dok se jedni sigurno takmiče da bi bili najbolji, drugi ih prate kako se ne bi previše razlikovali. Istovremeno ovakva dinamika dovodi do nepromišljenog konzumerizma. 

Dragomir Antonić: U potrošačkom svetu novac je sve. Ako se nema on se pozajmljuje.Kad ne može da se vrati - krivi su oni koji su pozajmicu dali. Lakovernost i lakomost vrlo brzo proizvedu nezadovoljstvo i depresiju.To što je neko stariji ne znači i da je pametniji. Roditelji odrasli u socijalizmu, sigurno da imaju problem da shvate današnje odonose u društvu koji su na početno-primitivnom nivo nečeg što će jednog dana možda postati kapitalističko društvo. Uzgred, nemojte nikad zaboraviti da je pre 1941.godine Srbija bila kapitalistička zemlja i da nije imala nikakve probleme sa tim sistemom.

Kako roditelj uopšte može da se postavi kada matura stigne na tapet, a samim tim često i nerealna očekivanja i neumerene želje dece? Čak i kada shvata besmislenost, čak skarednost novih maturskih rituala, on je usamljen u svom stavu i teško mu je da se suprostavi duhu vremena?

Dragana Kanjevac: Ne verujem mnogo u verziju po kojoj fini i prosvećeni roditelj mora da se povinuje diktatu vremena i pazari ćerki nove grudi jer 'to svi rade'. Uglavnom oni roditelji koji imaju jasan stav po pitanju malograđanskog kiča odgajaju decu koja i sama dele slične vrednosti. Možda neki manji hir može da bude stvar kompromisa (npr. sad su usluge profesionalnih šminkera za maturu gotovo 'masthev'), da roditelj popusti i kaže, hajde, nek proba to sada ako baš mora..ali ako dete ima nerealne zahteve, mora biti da je i roditelj nerealan u nečemu

Dragomir Antonić: Ko nije uspeo da izgradi svoj odnos sa detetom tokom njegovog odrastanja i školovanja, to jest da formira sopstveni stav, neće ga formirati ni uoči maturske proslave. Matura je posledica izvedenih pripremnih radnji. Kakve su bile pripreme takav će biti i provod.

Zoran Milivojević: Veliki problem savremenog društva je preterano popustljivo vaspitanje koje dovodi do toga da je sve više razmažene dece. Umesto da tokom detinjstva roditelj bude nadređeni detetu, da se dete podredi roditeljevim zahtevima koji simbolizuju zahteve društva, dete podređuje roditelje sebi. Detetom upravljaju njegove želje, dete upravlja mamom, mama upravlja tatom. Tako celim porodičnim sistemom upravljaju želje deteta koje, na primer ima dve godine. Umesto da detetu pruže disciplinu i ljubav, roditelji pružaju samo ljubav, zato što su počeli da veruju da disciplinovaje traumatizuje dete. Ukoliko porodični sistem jeste ovako organizovan, onda kod roditelja primećujemo sindrom nemoćnog roditelja. Čak i kada zna da je nešto pogrešno, ne nalazi snagu da se tome suprotstavi, i na kraju popušta detetovim željama. A matura se poklapa sa postizanjem punoletstva, tako da se roditelji osećaju sa još manje uticaja na svojim, sada punoletnim kćerima i sinovima. Međutim, svaki trenutak je dobar za promenu. Ali promena neće doći iz kritike jednog simptoma glavnog oboljenja, kao što je to kritika načina proslavljanja mature. Potrebno je raskrinkati ideologiju na kojoj je ovo vaspitanje zasnovano, a zatim odbaciti pogrešna uverenja na kojima je ona zasnovana.

Nataša Vukićević: Koliko god da smo usamljeni u svojim shvatanjima estetike, ono u čemu se svi slažemo to je da deca od škole najviše pamte ekskurzije i te večeri... I stoga im niko isto ne želi oduzeti... Nemoguće je samo društvu u celini objasniti, kako bi organizacijom tih dešavanja i premeštanjem u školske sale i okvire škole, to sve moglo da bude mnogo jeftinije i kreativnije... Kada bi učestvovali u pravljenju završnih priredbi, svirali, igrali i bili voditelji sopstvene večeri.

Osim bizarnog preterivanja sa glamurom, matura sve više postaje period kada čitavo društvo mora da ustukne pred razuzdanošću mladih - škole menjaju raspored časova kako bi maturanti bili pod stalnim nadžorom obezbeđenja, po ulicama se opija, demolira, divlja.? U susedstvu (Hrvatska) policija je čak bila u situaciji da protiv razularenih maturanata upotrebljava oružje. Koliko je "civilizovanje" novih generacija danas zakazalo i može li se uopšte više govoriti o ulasku u svet odraslih kada se čini da je osnovna funkcija obrazovanja i vaspitavanja obesmišljena?

Dragomir Antonić: Postoji nešto što se zove zakon. On se primenjuje ili se ne primenjuje. Svaka vrsta slavlja je dozvoljena, ako ne ugrožava imovinu i bezbednost drugih lica. Kao što se pre neku važnu utakmicu ili najavljeni protest ili slavlje preduzimaju preventivne mere obezbeđenja, tako se to može raditi i sa maturskim svečanostima. I pucanje iz vatrenog oružja na svadbi bi trebalo da se uvek kažnjava, a ne samo kad se neko rani ili ubije.

Dragana Kanjevac:  Živim u blizini škole Nikola Tesla, to je jedna baš muška škola i svake godine se ponavljaju scene radovanja u formi urlanja i skakanja. Meni to ne smeta, pod uslovom da nema povređenih.

Nataša Vukićević: Na sreću nisam imala susreta sa takvim maturantima. Tu je posredi nešto drugo. Više nalik navijačkim grupama. To je agresivnost mladih iz nekih drugih skupina. Što se obrazovanja tiče i rasporeda časova, tu odavno nema reda i sve je podređeno haosu...U porodici imam maturantkinju i njeno okruženje i njeni drugari nisu nimalo necivilizovani. To su pametna i dobra deca od kojih se vidi da će biti nešto u životu. Čak možda mnogo talentovanija i sposobnija od naših generacija. Treba imati poverenja u pametne mlade ljude da će moći više i bolje od nas. Mislim da ja pripadam takvim roditeljima.

Zoran Milivojević: Paradoksalno je što sve veći deo generacije mladih odbija da odraste, da sazri. Detinjstvo i mladost su im veoma udobni, a na odraslost i zrelost gledaju negativno. Gledajući svoje roditelje koji bi trebalo da im budu uzori odraslog i zrelog ponašanja, oni zaključuju da je odraslost veoma naporna, zahtevna i odgovorna i odbijaju da i psihološki i emotivno odrastu. Meni lično ne bi smetalo da maturska proslava bude razuzdana, ako je to jedan ritual inicijacije, oproštaj sa detinjstvom i mladošću. Ali čini mi se da za sve veći deo generacije ona ne predstavlja to, već jedan nejasan razlog da se dobro provedu i uživaju, jer maturi sledi još veći stepen slobode u jednoj vrsti produženog detinjstva i mladosti narednih decenija nečijeg života.