Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Nacionalne penzije i aleja zaslužnih građana
Kulturna politika

Nacionalne penzije i aleja zaslužnih građana

PDF Štampa El. pošta
Dragiša Kalezić   
ponedeljak, 16. maj 2011.

„Kad bi geometrijski aksiomi zadirali u interese ljudi, Ovi bi ih svakako pobijali.“

Tomas Hobs

Kad su u pitanju tzv. nacionalne penzije koje se odskora dodeljuju za vrhunska ostvarenja iz oblasti umetnosti, kulture i sporta, onda bi trebalo da postoje veoma pouzdani, tj. temeljno obrazloženi parametri, ili vrednosni kriterijumi kojih će se dosledno pridržavati svi učesnici u tom procesu: oni koji vrše odbir po strukovnim udruženjima i, uslovno rečeno, glavna komisija koja vrši konačnu selekciju između kandidata koje su udruženja predložila, što podrazumeva da ona, glavna komisija, svojom odlukom skrupulozno odgovara na pitanje – Zašto ovi kandidati a ne neki drugi. Jer, teško je podeliti jednu pogaču na sto gladnih. To je jedino Hristu uspelo. Hoću reći da od tog izbora mnogo zavisi, pogotovo danas i ovde, kad je pitanje hleba nasušnog postalo, ili urgentno preti da postane, prvorazredno kulturno pitanje. (Zamislite dvojicu starih drugara koji se svakodno viđaju, pisaca ili slikara, svejedno, kako lagano stupaju ulicom, kupuju „Novosti“ na kiosku, jer su čuli da su nacionalne penzije podeljene za tekuću godinu i da su „Novosti“ objavile tu odluku. Obojica su penzioneri s jednakim penzijama od po dvadeset pet hiljada dinara – sve dok odluku ne pročitaju. A onda: jedan ima 75, a drugi je ostao na dvadeset pet. A koji je od njih bolji pisac ili slikar, reditelj ili muzičar teško je bilo reći sve do te sudbonosne odluke, dok ta razlika nije overena! Zamislite sad da je odluka mogla da bude i obrnuta, jednako bi bilo ispravno (ili jednako pogrešno), ali sad više nema obrtanja i prevrtanja – jedan će početi da živi, u našim uslovima sasvim solidno, „ko bubreg u loju“ štono se kaže, a drugi će nastaviti da se zlopati nesolidno; jedan će u očima neutralne publike, koja uzima stvari zdravo za gotovo, retko koristeći kefalo, na izgled uzrasti do nacionalne veličine, a drugi će se spustiti stepenicu niže samim tim što će ostati što je i bio. Jedan će ovo, drugi će ono – prepuštam vašoj invenciji, gospodo, svako dalje kreiranje njihovih sudbina sa što većim stepenom odlučnosti i određenosti, s najdubljim uverenjem da će između ta dva člana velike ljudske zajednice ubuduće sve manje biti dodirnih tačaka. A njihov osobni doprinos našoj nacionalnoj kulturi, ili „unapređivanju života drugih ljudi“, toliko različito vrednovan, u suštini je jednak ili sličan – najčešće ne naročito impresivan...

Mi smo odavno započeli da na razne načine, najpre senovito, izokola pa sve transparentnije, proizvodimo domaće klasike, da ih kitimo nagradama i svim mogućim priznanjima, a u poslednjih dvadeset i kusur godina podosta smo ih patentirali i na te svoje proizvode samouvereno lupali pečate, ovalne i ugaone, i prilično komotno lepili i još uvek lepimo zvučne etikete – veliki pisac, legenda, gromada, jedinstvena pojava našeg nacionalnog duha i tsl... To važi dok se nekom ne omakne smrt, a onda počinjemo da se iskupljujemo ćutanjem o njemu i delu njegovom za sve paraderije koje smo s njim pravili pomalo zbog njega, a poviše zbog sebe. (Ko više pominje Daviča, Lalića, Matića i druge, pa i mnogo mlađeg Ivana Lalića, Boru Radovića i druge neosporno dobre pisce. Petar DŽadžić je naš najbolji književni kritičar druge polovine dvadesetog veka, a ne sećam se gde je i kad poslednji put pomenut.) To naše, već ozakonjeno, pravljenje klasika svakako može imatim nekakve svrhe za unutrašnju upotrebu, mada samo mogu da se domišljam kakve, ali svet o tome ne samo da ne haje no nije mnogo hajao ni u nekim boljim vremenima za ljude od umetničkog poziva. Veliki je veoma krupna reč u poslu kojim se dotični poslenici bave! O gromadi da i ne govorimo. Branko Lazarević, jedan od najučenijih Srba, svojevremeno je zapisao da je Ivo Andrić bezmalo veliki pisac i, koliko je meni poznato, tu je i stao... Bode oči to odlučno i neumereno mahanje pohvalama, deljenje komplimenata kapom i šakom, štono reć, a još više njihovo olako i neodgovorno formalizovanje u prestižnim nagradama i priznanjima. (Moramo reči štedeti. Reči i so.)

Pisaca je, verovatno, previše i njihovi učinci, dakako, nisu jednako vredni, ne mogu biti. Ali ako pođemo od činjeničkog stanja da su mnogi od njih napisali bar po desetak knjiga, a neki dva ili tri puta toliko, onda bezvrednih nema, jer mi znamo da nije lako napisati ni jednu suvislu knjigu. Stoga bi, možda, trebalo poći od stava da svi koji žive loše, ili ne žive no su samo tu, kako je jednim povodom primetio pokojni Brana Petrović – a takvih je najviše – zaslužuju da žive bolje nego do sada, da im starost bude mirnija i vedrija no što će im inače biti. – I predano raditi na tome da se većini pomogne, držeći se redosleda, ustanovljenog na temelju jasno utvrđenih parametara koji bi za takvu odluku mogli biti od bitne važnosti. Ali kako ustanoviti takve parametre, a da oni budu prihvaćeni razložno, bez gneva? Činjenica da se stimulans od 500 evra, popularno imenovan kao nacionalna penzija, definiše kao vrhunsko priznanje za poseban doprinos nacionalnoj kulturi, kao god i grobno mesto u Aleji zaslužnih građana, nije najsrećnije izabran način. Jer, kako to reče Borhes: "Najteže je upoznati svoje savremenike. Ima ih previše, a vreme još nije otkrilo njihovu antologiju." Književne sudijedanas i ovde rade svoj ocenjivački posao tako kako im odgovara, rezultati se vide. Buduće sudije neće uvek biti saglasne s njima, ako suđenja uopšte bude. Istorija je, znamo, prepuna ironičnih opomena u tom pogledu. Čak toliko upečatljivih da bi se mogla napraviti valjana zbirka od pogrešaka onih poslenika koji su na razne načine iz iz raznih motiva pravili antologije savremenika... (Sokrat, recimo, nije dobio „nacionalnu penziju“, pošto se za njega nije našlo načina da se džabe hrani u Pritaneju, menzi za ugledne Atinjane. Mi sad ne znamo ko se sve tamo hranio, znamo samo da Sokrat nije.)

Mi smo odavno započeli da na razne načine, najpre senovito, izokola pa sve transparentnije, proizvodimo domaće klasike, da ih kitimo nagradama i svim mogućim priznanjima, a u poslednjih dvadeset i kusur godina podosta smo ih patentirali i na te svoje proizvode samouvereno lupali pečate, ovalne i ugaone, i prilično komotno lepili i još uvek lepimo zvučne etikete – veliki pisac, legenda, gromada, jedinstvena pojava našeg nacionalnog duha i tsl...

Dešavalo se doista sve i svašta u tom pogledu, i dešavaće se i ubuduće. O Oskaru Vajldu je, svedoči enciklopedist Petrović koji je sa saradnicima objavio „Sveznanje“ još pre Drugog rata, za deset godina napisano više stranica no o Tolstoju i Šekspiru zajedno. A Ežen Si je jedno vreme bio popularniji od Balzaka. Oni, elitni, koji se šepure po raznim izlozima i njihovi antipodi po budžacima tu i tamo su zamenjivali mesta, a nema razloga da to ne čine i ubuduće. Tim nobelovaca iz oblasti književnosti, verovatno, ne preteže nad onim koji čine nenagrađeni tom nadnagradom. Kolika je to uteha, posebno je pitanje. Slava sveta tako prolazi...

Tamo gde je parametre relativno lako utvrditi, kao u slučaju vrhunskih sportista, stvari stoje utoliko drukčije što njima ta novčana suma objektivno ne znači mnogo, u svakom slučaju ne znači im ni izdaleka onoliko koliko ona znači umetnicima i kulturnim radnicima. Uveren sam da nijedan od njih ne bi primio mesečnu dotaciju od 500 evra, da ona nije definisana kao vrhunsko nacionalno priznanje.

Kad je u pitanju naša estrada, tu stvari stoje dosta šaroliko. Najpre treba razlikovati izvorne stvaraoce od reproduktivaca, izvođača, a tek onda uspostaviti vrednosnu skalu u svakoj od tih grupa. Izvorni imaju prednost, po prirodi stvari. A. Rubinštajn je veliki pijanist, ali je Šopen veća muzička figura. Svaka čast Miroslavu Iliću, ali Jovan Kolundžija – kako stoji u NIN-u – mora imati prednost. To naravno ne podrazumeva da se ne može govoriti o veličini M. Ilića i njemu podobnih. Može i te kako, samo moramo znati o kome i i kako govorimo.

Gledaoci i slušaoci uglavnom znaju (ne svi, a i oni koji znaju ponekad na to zaboravljaju) da ono što izlazi iz usta estradnika, u ovom slučaju glumca, nije on sam smislio, ali njemu odaju poštu kao da jeste; to beleže na njegov konto, jer njega slušaju i gledaju. Pravi autori su daleko, pogotovo ako su mrtvi, a za neke od njih publika je je samo načula... To preterivanje može da ode dotle da se onaj koji je izgovorio neki monolog ponaša kao da ga je napisao, umesto što kao svojevrstan delatnik, manje ili više darovito, prenosi tuđu produkciju, dok oni koji ga gledaju i slušaju to doživljavaju onako kako prenosiocu i odgovara – kao njegovo vlastito delo... Većina je svesna toga kad se s njima upustite u razgovor, ali i oni ostaju u ravni doživljaja, i na temelju doživljaja sude o veličini onog koji im je doživljaj priredio. Stoga bi, recimo, pre glasali da se nacionalna penzija dodeli njemu koji je monolog izgovorio, no onome koji ga je napisao. Hvala onome ko ti je tutnuo dukat u šaku, a ne onome ko ga je skovao! Tako biva. O tome svedoči i činjenica da je kod nas uobičajeno da bolje i najbolje glumce uporno prate već razmatrani laskavi epiteti: legenda, gromada i sl.

Svemu tome doprinosi i izgled aktera koji govori sa ekrana, kostim koji nosi, atraktivnost njegovih pokreta, te prigušena želja gledalaca da se bude bar pomalo i ponekad takav ili barem u njegovoj blizini. Jer to je za običnog čoveka, svet uzvišen, nedodirljiv, privilegovan, koji se drži vrha Olimpa, dok on sam strpljivo tavori u podnožju sa svojom sabraćom, među kojom se može naći i pokoji pisac, slikar, filozof, ili naučni radnik, recimo... Valja imati na umu da glumac tu svoju vladavinu skupo plaća. Kad siđe sa scene, on je onaj koji je bio. Neće ga večnost, on vlada u prolaznom, dok pisac i slikar očekuju od budućnosti bar nešto od onoga što nisu dobili za života.

Kad su jednog od najboljih među njima, M. Branda, priupitali da li sebe smatra umetnikom, odgovorio je odrečno, a onda nabusito, u svom stilu, dodao: „Pitajte Keneta Klarka“. Oni glumci koji su u poređenju s Brandom manje-više gola sirotinja, teško da bi se s tim saglasili. Proslovili bi nešto na račun Brandove ekscentričnosti i zlostavljanja lepe Tarite, i tu bi stali. (Samo neko ko je izvrstan u svom poslu može da postavi pitanje smisla i vrednosti posla kojim se bavi, te da mirno podnese suštinska ograničenja koja dotični posao ne može da prevlada. Za ostale je taj smisao nesporan, a ograničenja nebitna, jer se na sam posao gleda pod koprenom višestruke koristi koju on posleniku donosi, a ne iskoračuje se u razmatranje bitnih pretpostavki same kreacije kao takve, ili se to retko čini.

Profesor Petar Volk, za sada poslednji predsednik Komisije za dodelu nacionalnih penzija, izjavio je za NIN da mu je bio cilj „da sačuva autoritet nagrade“ tako što će nastojati da obdrži stav da briga o ugroženim umetnicima „ne mora da ide kroz nagradu“, budući da za to postoje i drugi prikladniji načini. (Možda je trebalo da prof. Volk navede neki od tih mogućih načina koje je imao na umu.) Nemam kompletan uvid u rezultate rada Komisije, ali dopuštam mogućnost da je prof. Volk sproveo to što je obećao: da je kao predsednik Komisije razdvojio „nebeske i zemaljske karte“, koje su bile dobrano pomešane. Ali šta ćemo sa „autoritetom nagrade“ u celini uzev, nagrade kao institucije od njenog osnivanja? Pitanje je ozbiljno, jer je preko 400 nacionalnih penzija u tri raspodele dodeljeno upravo po kriterijumu „pomešanih karata“. A logično je da verujemo da su se među njima našli i najzaslužniji dobitnici i oni koji su najmanje zaslužni, pod uslovom da su i jedni i drugi konkurisali. I kako sad nastaviti? Svake godine „na meniju“ su barem tri četvrtine istih ljudi, dok jedna četvrtina otpada na upokojene i novoprispele.

Tamo gde je parametre relativno lako utvrditi, kao u slučaju vrhunskih sportista, stvari stoje utoliko drukčije što njima ta novčana suma objektivno ne znači mnogo, u svakom slučaju ne znači im ni izdaleka onoliko koliko ona znači umetnicima i kulturnim radnicima.

 Ako smo doista hteli da nacionalnu penziju vrednujemo kao čisto priznanje, oslobođeno od implikacija socijalne pomoći koliko je to najviše moguće, onda smo kriterijum za izbor morali maksimalno zaoštriti, te tako broj dobitnika ograničiti na one pojedince od čijeg je dobra svima nama bolje. Za taj posao konkurs nije bio potreban. Naprotiv, jer niko ne predlaže sebe za velikana, a i kad bi hteo ne bi mu se smelo to dozvoliti, zbog njega samog. Trebalo je obrazovati komisiju s moralnim i stručnim pokrićem najvišeg mogućeg reda. Pri tome je kao obrazac za ugled mogao poslužiti jedan uži ili najuži izbor velikana iz naše prošlosti, koji je već sačinjen samo da se prepiše. Ne bi bilo teško nabrojati recimo tridesetak ljudi (nacionalnih velikana) oko kojih ćemo se u velikom procentu složiti. Bilo bi tu i tamo nesuglasica oko redosleda, ali to ne bi izazvalo neke veće trzavice. Dakle, reč je o ljudima čije su zasluge za Srbiju proverene i definisane u vremenu, a to znači da se njihovo mesto u istoriji neće bitnije menjati. Promena će dakako biti, niko nije savršeno otporan na promene, ali ne takvih i tolikih da bi one zasenile ono što je „nebom osijano“, kako je rekao Njegoš za svog učitelja, srpskog pevača Simu Milutinovića Sarajliju. Osporavani su i najveći među njima, Sveti Sava, Vuk, Njegoš i Ivo Andrić. Ali taj ikonoklastički pogrom završavao se tako da su sami osporavatelji izvlačili „deblji kraj“, prevashodno u slučaju Njegoša i Andrića, zbog prizemnosti motiva i moralne i duhovne bedastoće nivoa osporavanja. Antologija velikana naše duge i paradoksalne prošlosti u celini uzev, da se vratimo Borhesovom mudrom upozorenju, sačinjavana je sedimentacijom istorijskog iskustva, kristalizacijom vrednosti u vremenu. Živi će doći na odredište, na „majstorsko rešeto“ vremena kad promene svetom i nađu se gde su ovi sada. Neki od njih će im se bez sumnje pridružiti, ali unapred ne možemo znati koji će to biti ma koliko savesno i pronicljivo ispitivali tu stvar. Živu vuku se ne meri rep, jer tako nesmotren postupak povlači veliki rizik. A na to upravo navodi projekat Ministarstva za kulturu pri Vladi Srbije. U procesu je, dakle, pravljenje antologije savremenika, neka vrsta mirske kanonizacije za života kandidata, koja se obavlja na klimavim pretpostavkama. I taj proces se, sva je prilika, privodi kraju, budući dau ovim okolnostima nije moguće obezbediti sredstva za njegovo nastavljanje, tako da ne vidim dobre razloge za zaoštravanje kriterijuma kako bi se sačuvao autoritet priznanja.

Valja imati na umu da glumac tu svoju vladavinu skupo plaća. Kad siđe sa scene, on je onaj koji je bio. Neće ga večnost, on vlada u prolaznom, dok pisac i slikar očekuju od budućnosti bar nešto od onoga što nisu dobili za života.

Dopušteno je pokušati, što je prof. Petar Volk i uradio, s moralnim nadahnućem, kako je nagovestio, i ja neću ulaziti u vrednovanje njegovog rada. Sam prof. Volk ističe, kao predsednik Komisije, da je na početku počinjena krupna greška, kada su ozbiljni, izvorni, umetnici izjednačeni sa popularnim pevačima i sviračima. (Nekim slučajem, domećem.) Slažem se s njim. Ali nije uputno sad menjati kriterijum, jer bi bilo nepravedno grešku koja je počinjena u korist jednih ispravljati na štetu drugih, budućih potražilaca tog istog priznanja, razume se ako ono i dalje ostane na snazi. Oni bi, ti budući, ni krivi ni dužni, bili prinuđeni da za nagradu konkurišu pod osetno strožijim uslovima od njihovih srećnijih prethodnika iste robne marke. Ne možemo se, uveren sam, tako naglo prestrojavati s obzirom na otpore koje je realno očekivati. Na početku je u pohod na visoko priznanjekrenulo, saznajem iz intervjua prof. Volka NIN-u, preko 1.500 kandidata. Toliko ih je smatralo da dotičnu nagradu zaslužuju! Šta im je zamrežilo oči da sebe pozicioniraju toliko visoko? Onih 500 evra u osamdeset od sto slučajeva! To je velika para! Sa izvesnim oprezom izuzimam one koje ne interesuje para već isključivo slava, jer imaju novca iza oba uva, štono se kaže. S oprezom stoga što mi se prizire da bi ti skorojevići bili spremni da sami sebe finansiraju sa 5000 evra mesečno, pod firmom da to umesto njih čini država Srbija, ako bi im tajnost bila garantovana. Plaketa bez novčanog iznosa, deluje prazno, nalik na dečju „šarenu lažu“, ili na lepo sročeno izvinjenje za otimačinu, bez nadoknade otetog. Takav papir se može presaviti i nositi u unutrašnjem džepu sakoa, ali nije za uramljivanje.

Lavina je, dakle, krenula i može se samo tehnički zaustaviti – vezivanjem budžetske kese. No bojati se da to ne bi proteklo tek tako. Najbolje je, čini se, nastaviti kako je i započeto, s blagonaklonošću prema socijalnom momentu, ali uz postupna, energična i strpljiva korigovanja i ograničenja nepromišljenih postupaka, neobrazloženih inicijativa, budalastih i pustih želja i svemu tome odgovarajućih pritisaka s raznih strana i u raznim smerovima. Nastaviti, ali samo ukoliko se proceni da stvarno ima uslova za nastavljanje. Ako se nastavi sa dodelom zvučnog priznanja, predlažem kao politički oportuno da se najpre ono preformuliše u nešto manje zvučno i izazovno, u znak smernosti i dobrog ukusa, a i za svaki slučaj. To će barem naizgled smanjiti rastojanje između one dvojice drugara sa početka ovog dela teksta od kojih je jedan priznanje isposlovao a drugi nije. Sportisti su to već učinili. Njihova nacionalna penzija nosi prikladan naziv „Sportska nadoknada za vrhunske rezultate“. Trebalo bi ovim povodom da se ugledamo na sportiste.

Sve ovde tematizovano i razmotreno, ili makar ovlaš naznačeno, moglo se pretpostaviti na startu, bez teškoća. I začuđujuće je zašto to nije učinjeno. Moglo je, a nije! Možda se išlo za tim da se izvesni namire za ono što su dosad obavili i stimulišu za nešto što će tek da obave. Zavodljiva estrada je u tom slučaju najbolje prošla, a pisci i slikari najgore, jer estradu gledaju i slušaju svi, ona zabavlja sve. Počev od onih koji ne upravljaju ničim, ni samima sobom, pa do onih koji upravljaju državom. Ovi drugi su, pored toga što žestoko vole pesmu i svirku, upućeni na estradu po prirodi posla, jer ono što estrada može da pruži upravljačima državnim, njihovim pomoćnicima u glavnim stvarima i pomoćnicima tih pomoćnika, dakle glumcima u životu, ne može niko drugi! Ne bi bilo preterano reći da u politici ima dosta glume, glumatanja svakako, ali i u glumi ponešto politike, kao i svuda gde na srcu nije „štono na jeziku“. Glumcima se zamera da su posebno tašt svet, da se uvek guraju u prvi plan, da poskakuju kad idu i sl.

Za profesionalne političare to važi dvostruko. I kod jednih i kod drugih je naglašena sklonost ka čulnim uživanjima, kao što to uostalom biva i s ratnicima. Nije li to rezultat prigušene sete zbog prolazne slave koja prati predstavnike obeju profesija. Razni ekscesi, o kojima se zucka, afere i aferice ispunjavaju biografije i jednih i drugih. I jedni i drugi su u stisci s vremenom, teško odvajaju i sekund bez računa. Nije predsednik Ruzvelt rekao tek onako Orsonu Velsu: „Nas dvojica smo, veruj mi mladiću, danas najbolji glumci na svetu, samo ste vi više plaćeni od mene.“ (Da se razumemo: Ja nemam ništa protiv glumaca, tako mi svih Hamletovih monologa i uloga Inokentija Smoktunovskog, čak ni estradnih umetnika šire uzev. Neke glumce, pa i glumice, cenim izuzetno, druge manje izuzetno, kao uostalom i slikare, muzičare i pisce. Ja nastojim da, u krajnjoj liniji, govorim o vladajućoj atmosferi principijelno i osvedočeno, da koliko sam kadar opišem dah bića vremena u kom opstojim raspet između originala za kojim čeznem i falsifikata koji mi se nudi. Vremena u kom je đavo „negdašnji majmun Gospoda Boga“, zaprepašćujuće brzo evoluirao u pogledu i strategije i taktike, pa bih žarko želeo da to bude pravilno shvaćeno, što ne podrazumeva i slaganje sa onim što kažem. Tu evoluciju đavola , moram da dodam, potkrepljuje činjenica da se on ubedljivo narugao Ajnštajnu, koji je bio „prožet čvrstim uverenjem da nikakva bogatstva sveta ne mogu unaprediti čovečanstvo, pa čak ni ako su u ruci čoveka koji teži tome cilju... Novac samo privlači koristoljublje i odvodi neodoljivo uvek prema zloupotrebi. /.../ Može li ko sebi da predstavi Mojsija, Isusa i Gandija sa novčanikom Karnegija?” Doškolovani đavo je ležerno, s rukama u džepovima, na to pitanje odgovorio otprilike ovako: „Ne može da predstavi doista, ali posednik Karnegijevog buđelara može da učini nešto drugo: da ljudi nemaju interesa da se opominju tih velikih imena i dela njihovih.“

Pitanje je ozbiljno, jer je preko 400 nacionalnih penzija u tri raspodele dodeljeno upravo po kriterijumu „pomešanih karata“.

(Budući da mi, dok ovo pišem, ne pada na pamet estradnik koji je napadno zadužio srpsku kulturu, ponudiću vam jedan češki primer, o kom govori M. Kundera. Naime, popularni pevač Karel Got, Kunderin zemljak, u svoje vreme je punio i prepunjao stadione ljubiteljima svojih koncerata... i to je sa gledišta vlasti bio pun pogodak. Budući da vlast ne voli da narod zaviruje u njenu kuhinju, Got je odvodio narod na stadion. Ne znam kakav je pevač Karel Got, ne znam ni to da li je dobio nacionalnu penziju, ne znam čak ni da li je živ, ali znam da je češku vlast u jednom trenutku zadužio ogromno mnogo. Pa i češki narod. Jer ako ovaj već nije mogao da utiče bitno na svoju istorijsku sudbinu, onda su mu Gotovi stadionski koncerti padali u najmanju ruku kao razbibriga.)

A sad ću ispričati lepu anegdotu koju sam čuo od Zuka DŽumhura jedne večeri u „Šumatovcu“, gde smo se Ilija Moljković i ja obreli nakako uzgred, gotovo nehotično. A ispričaću je stoga što mi se čini da za nju ima mesta u ovom kontekstu.

ALEKSANDROV KLIKERAŠ I NACIONALNA PENZIJA

U vojsci Aleksandra Velikog, osvajača i misionara, našao se vojnik koji je raspolagao jedinstvenstenom sposobnošću, kojoj se ne možemo ni danas načuditi. On je naime s pola metra daljine mogao da probaci kliker kroz otvor, čiji je prečnik bio tek za milimetar veći od prečnika klikera. I u tome jedva da je mogao da omane. To je vojnike toliko fasciniralo, da se o njemu pričalo kao o nekom ko je toliko važan da ga treba predstaviti samom Aleksandru. Tako je i bilo. Velikom vojskovođi je predstavljen, da pred njim pokaže šta ume. Kad je ovaj na najbolji način pokazao da je virtuoz u probacivanju klikera kroz rupu s pola metra udaljenosti, Aristotelov klikeraš je održao razumnu meru i naredio da virtuoza obavezno zbrinu sa vrećicom klikera, kako bi mogao da se sasvim komotno bavi svojim atraktivnim poslom, na zadovoljstvo vojnika kojima je i te kako potrebna relaksacija. A mogao je da ga postavi za šefa svog šatora, te da se preko njega informiše o zbivanjima u vojci, što bi mu moglo biti od koristi da zna.... Zamišljamo da je kraljev gest, krajnje neobičan u svojoj običnosti, razočarao klikeraša i njegovu publiku, jer su očekivali da će tu pasti neko unapređenje... Danas i ovde bi mogao da bez dvojbe konkuriše za nacionalnu penziju. I uz nešto sreće i naklonosti nekog odozgo – dobio bi je. U kategoriji umetnika raznovrsnih profila našlo bi se mesta i za njega.

Aleja zaslužnih građana

„Svjet je danas, Gospo, prepun loših šala...“

Tin Ujević

Sahrana u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu dođe mu kao objedinjujuće, sintetičko priznanje, kao oduživanje duga nacije pojedincima. Nezgoda s tom istorijskom preporukom najvišeg reda je u tome što je prati populistička senka. Najpre je taj izdvojeni, sakralizovani prostor, kvalitativno različit od profane teritorije koja ga okružuje, poneo krajnje laskav naziv – Aleja velikana. Omeđenog prostora bilo je u početku napretek, a velikana, kako je vreme odmicalo, sve manje, pa je izlaz potražen, i na izgled srećno nađen, u preimenovanju lokacije u nešto manje sakralnu Aleju zaslužnih građana, a to ime i danas nosi s liberalno-demokratskim ponosom. Preimenovanjem je postignuto da se prostor maksimalno iskoristi. Ali na pomolu je obrnuta nevolja: uskoro, tamo neće biti ni stope slobodne zemlje, a zaslužnih građana je nekako sve više. Da li će se konačno naći solomonsko rešenje?

Stvari su se iskomplikovale utemeljenjem najvišeg priznanja koje je Vlada Srbije namenila umetnicima i kulturnim radnicima za izvanredne rezultate u poslovima kojima se bave. Primanjem tog ekstra priznanja, koje je ušlo u Zakon o kulturi, dobitnik automatski stiče pravo da bude sahranjem u Aleji zaslužnih građana. Ako svi dobitnici budu odlučili da to ekskluzivno pravo iskoriste, vrag je odneo šalu. Ne znam koliko u Aleji zaslužnih još ima mesta, ali s obzirom na tempo pristizanja – mrka kapa...

Kako se iz ovog ugla može gledati na predlog o ograničenju nacionalnih penzija na 400? Da pojasnimo. Šuška se, ali to još nije potvrđeno na nadležnom mestu, da ekonomija države Srbije ne može podneti toliko opterećenje na dug rok, pa se sad na brzu ruku izlaz mora tražiti u limitu, tako što će se broj nacionalnih penzionera ograničiti na 400, a novi zaslužnici će pristizati tempom prirodne selekcije, što će reći da se broj onih koji pristižu mora poklapati s brojem odlazećih.

Ako svi dobitnici budu odlučili da to ekskluzivno pravo iskoriste, vrag je odneo šalu. Ne znam koliko u Aleji zaslužnih još ima mesta, ali s obzirom na tempo pristizanja – mrka kapa...

(Zamišljam odnos onih koji nestrpljivo čekaju prema onima koji su sasvim namireni. Svakog bogovetnog jutra prelistavaju čitulje, neće li naići na nekog od namirenih. Dok jednom ne mrkne, drugom ne svane.)

Aleja zaslužnih građana bila bi koliko-toliko rasterećena, usporio bi se ritam pristizanja po osnovu književnih nagrada i nacionalnih penzija, ali neka o tome odlučuju oni koji su pozvani da odlučuju... U krajnjoj liniji, Vlada države Srbije. Možda se još može naći pola hektara zemlje na zgodnom mestu da bi se otvorila nova parcela Aleje – Aleja 2!, jer na već postojećoj je neopisiva gužva. Trojica dele jedno mesto, čuje se... a kako ne znam. To izaziva, pored svega, i metafički užas, ali se nadam da nije dotle došlo. (Imam poverenja u poslovanje našeg grobarstva.) Uz učtivo upozorenje na štednju prostora, trebalo bi otvoriti novu parcelu, za svaki slučaj! Jer, da se nije previše liberalno gledalo na zasluge pokojnika, potreba za novom parcelom još ne bi bila aktuelna. Kvalifikacioni uslovi nisu na vreme zaoštreni ili su rastegljivo definisani, pa su tamo ugrabili mesta i zaseli poneki, u stvari dobar deo ne baš toliko zaslužnih da se nisu mogli zaobići. Uz svo poštovanje koje živi duguju mrtvima, naknadnom proverom to ne bi bilo teško dokazati. A opet, mi smo stara zakonita zemlja, od renomea, da kad neko zakuči nešto po jednom propisu, nemoguće mu je to isto oduzeti po nekom drugom. Pa katkad ni ni onda kad zakuči van propisa... Tolika pretenzija na originalnost u oblasti zakona možda je prihvatljiva za neke, ali za veliku većinu nije.

TO JE APSURDNO

Može se čuti da je ideja o nacionalnim penzijama devalvirana. Ja držim da je pogrešno postavljena, u stvari da nije domišljena, te da se to priznanje može iskazati u drugačijoj formi. Ali, u prilog tvrdnji o devalvaciji navodim jednu od Sartrovih izjava povodom odbijanja Nobelove nagrade.

U razgovoru sa svojom družbenicom Simon de Bovoar, Sartr je izjavio: „Kad je o Nobelovoj nagradi reč, ja sam s njom u stalnom nesporazumu, jer se ona zasniva na klasifikovanju pisaca. Da je ova nagrada postojala u 16. ili 15. veku, znali bismo da je Kleman Maro dobio Nobelovu nagradu, da je Kantu izmakla, trebalo je da je dobije, ali mu je nisu dali jer je došlo do zabune ili intervencije izvesnih članova žirija: da je Viktor Igo, razume se, dobio nagradu, itd. Tada bi književnost bila potpuno hijerarhizovana, imali biste članove College de France ili one koji bi imali Gonkurovu nagradu ili druge sa nekim drugim počasnim zvanjima... To je apsurdno.“

„S druge strane, Nobelova nagrada donosi veliki novac koji bih mogao upotrebiti za nešto korisno... Recimo, da pomognem ustanike u Angoli... I ta činjenica je dok sam razmišljao o odbijanju opterećivala moju savest.“