Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Nacionalne penzije: zaslužni, poluzaslužni i podobni
Kulturna politika

Nacionalne penzije: zaslužni, poluzaslužni i podobni

PDF Štampa El. pošta
Jelena Tinska   
utorak, 07. decembar 2010.

Komisija za dodelu posebnih priznanja umetnicima i ekspertima u kulturi za vrhunski doprinos nacionalnoj kulturi (predsednik Petar Volk, a članovi Dinko Tucaković, Rajko Maksimović, Natalija Cerović, Goran Vojvodić, Nikola Vujčić, Zoran Paunović) pre neki dan je održala sastanak u Ministarstvu kulture Srbije na kome su podeljene nacionalne penzije zaslužnim umetnicima ili stvaraocima.

Prošle godine sam htela da pitam zašto je nacionalnu penziju dobila Vilimon koja je imala jednu i po izložbu u životu, piše neatraktivnu kolumnu i autor je dosadne emisije, koja ne pomera granice kulture, niti postavlja provokativna pitanja u ovoj oblasti, ali kriterijum je, verovatno, bila njena politička aktivnost na mestu gde već treba.

Vilimon (ili kako li se već piše ovo izmišljeno prezime) dokaz je da se kod nas „prave umetničke vrednosti" poštuju i nagrađuju u svim režimima….u komunističkom, miloševićevskom i demokratskom. Ona je kao „zaslužni umetnik“ dobila atelje od prvog, od drugog se preselila u još malo veći atelje sa kupolom, a u ovom poslednjem, eto, stekla i nacionalnu penziju za „vrhunski doprinos" u umetnosti.

Po meni ovi ljudi uopšte nisu sporni, neki od njih trebalo je i ranije da dobiju ova priznanja Neki su ipak poluzaslužni. Bilo je mnogo značajnijih opusa. Ima mnogo polukandidata koji su značajniji partijski nego umetnički.

Danas sam videla spisak dobitnika.

Po meni ovi ljudi uopšte nisu sporni, neki od njih trebalo je i ranije da dobiju ova priznanja Neki su ipak poluzaslužni. Bilo je mnogo značajnijih opusa. Ima mnogo polukandidata koji su značajniji partijski nego umetnički.

Milan Marinković, Borislav Šajtinac, Aleksandar Rafajlović, Slavoljub Radojčić, Leposava Milošević-Sibinović, Sreto Bošnjak, Predrag Cagić, Aleksandar Stjepanović, Vladislav Ivković, Predrag Koraksić, David Albahari, Marija Šimoković, Slavko Gordić, Bratislav Milanović, Slobodan Zubanović, Jelena Žigon, Vera Čukic-Mihić, Tomo Kuruzović, Katarina Obradović, Milenko Misailović, Srđan Karanović, Goran Paskaljević, Milivoje Milošević, Vlasta Radovanović, Dragan Babić, Milan Mihajlović, Jovan Kolundžija, Ljubiša Lazarević, Ivana Stefanović, Slobodan Marković, Radivoje Radivojević, Zafir Hadžimanov, Snežana Nikolajević, Dragoslav-Dragan-Gaga Nikolić, Radovan Marković i Dragan Dragojlović.

Međutim, priznajem, za ostale dobitnike nacionalnih penzija nisam čula. Pokušala sam da ih nađem na Gugl pretraživaču, ali ni tamo ih nema, odnosno možda neka imena i postoje, ali bez nekog većeg vrednosnog suda, ili, bar, kratke biografije, a o delima i da ne govorim. Ko su ovi ljudi? Čime su oni zadužili srpsku kulturu, da bi im država Srbija i narod ovako vratili: Zlata Kocić-Rastegorac, Olgica Đokić, Živoslav Bogdanović.

Molim ako neko ima više podataka da mi javi, da se ne bih ogrešila o nečije vrhunsko delo.

Ali mene, a i mnoge umetnike sa kojima ovih dana razgovaram, zanima, po kom osnovu je senator Republike Srpske Gojko Đogo dobio nacionalnu penziju države Srbije. Da li je to zato što je poštovalac lika i dela generala Mladića?

Priznajem, za pojedine dobitnike nacionalnih penzija nisam čula. Pokušala sam da ih nađem na Gugl pretraživaču, ali ni tamo ih nema, odnosno možda neka imena i postoje, ali bez nekog većeg vrednosnog suda, ili, bar, kratke biografije, a o delima i da ne govorim.

Hajde malo da preispitamo pojedina čuvena imena koja su zaslužna njihove biografije i istinske vrednosti i opus.

Ne poznajem predložene, gledam ih kroz njihove biografije. Dakle ne razgovaramo o Imenima i Prezimenima, već o tome šta piše u njihovim biografijama. Govorimo o delima, a ne o pojedincima. Govorimo o onome što će ostati posle njih, a ne ko je u kome klanu ko je kome učinio uslugu.

Govorimo o tome da je krajnje vreme da se u Srbiji govori o kvalitetu, a ne političkom kvantitetu.

Ako je već politika zagadila svakodnevni život, raznim korupcionističkim aferama, dajmo bar kulturu da sačuvamo od politike. Jer samo tako Srbija će imati kulturu koja će razbijati predrasude, kulturu koja nije sluga dnevne politike.

Točak, Vilimon, Đogo, Miroslav Ilić… OK neka i bude Točak, ali evo nekih dobitnika sa biografijama koje staju u tri reda, bez nagrada, bez vrhunskog traga u kulturi.

Ako je već politika zagadila svakodnevni život, raznim korupcionističkim aferama, dajmo bar kulturu da sačuvamo od politike.

Slobodan Milivojević Era

(Titovo Užice, 1944) Diplomirao na Akademiji za likovnu umetnost u Beogradu, 1970. u klasi S. Ćelića. Od 1971. do 1973. deluje i izlaže u grupi umetnika (M. Abramović, N. Paripović, Z. Popović, R. Todosijević, G. Urkom). Polazišta za svoj rad nalazi u konceptualnoj umetnosti. Bavi se slikarstvom, fotografijom i performansom. Živi u Beogradu.

Uža specijalnost: Oblepljivanje umetnika lepljivom trakom.

Gojko Đogo

(rođen 1. novembra 1940. godine, Vlahovići, opština Ljubinje, Kraljevina Jugoslavija) srpski pisac i pesnik.

Tokom osamdesetih godina prošlog veka se istakao kao disident i protivnik komunističkog režima, zbog čega je, između ostalog, Milorad Vučelić zahtevao da gospodin Đogo bude uhapšen. Zanimljivo da su se odnosi između Vučelića i Đoga kasnije značajno popravili, čak toliko da je Vučelić protestovao kada je Đogo, nekoliko godina kasnije, uhapšen (čak je predlagao da se Đogu dodeli i orden).

Gojko Đogo je član Senata Republike Srpske od 1996. godine. Dobio nacionalnu penziju države Srbije. Da li je to zato što je poštovalac lika i dela generala Mladića?

Gojko Đogo je 1981. godine osuđen na dve godine zatvora zbog zbirke pesama Vunena vremena koja je „vređala lik i delo Josipa Broza Tita“.

Jedan je od trinaest intelektualaca koji su 1989. godine obnovili Demokratsku stranku. Potpredsednik je Međunarodnog odbora za istinu o Radovanu Karadžiću. Mnogo puta optuživan da pomaže skrivanje ovog haškog begunca, a u vezi sa tim na promociji knjige Ratna pisma Radovana Karadžića je izjavio: „Radovan Karadžić je pregledao pisma koja smo nameravali da objavimo, ali je iz opravdanih razloga stigao da stavi izvesne beleške na samo neka od njih.“ U knjizi nema nikakvih tragova koji bi upućivali na veze i odnose sa Karadžićem, ali je evidentno da oni postoje. Zašto bismo to skrivali? To je jasno svakome ko uzme u ruke knjigu Ratna pisma: „Ova njegova izjava je izazvala velike reakcije, kako simpatizera Radovana Karadžića, tako i političara koji su apelovali na policiju da ispita Đoga povodom ovih tvrdnji.“

Na suđenju predsedniku Miloševiću u Hagu su, takođe, puštani snimci telefonskih razgovora između Radovana Karadžića i Gojka Đoga, koji je te 1991. godine (kada su razgovori načinjeni) bio predsednik Udruženja Srba iz Bosne i Hercegovine u Srbiji.

Godine 2005. povodom poziva Karadžićeve supruge svome mužu da se dobrovoljno preda, Đogo je izjavio: „Zašto Tužilaštvo u Hagu ne objavi dokumenta koja ima i koja dobrim delom obesnažuju optužnicu protiv Karadžića, a posebno deo za Srebrenicu“. Ovom izjavom Đogo je podigao pitanje da li Tužilaštvo Haškog tribunala skriva oslobađajuća dokumenta protiv optuženika. Ovim povodom sud u Hagu se nije oglasio.

Gojko Đogo je član Senata Republike Srpske od 1996. godine. Dobio nacionalnu penziju države Srbije. Da li je to zato što je poštovalac lika i dela generala Mladića?

Ljubinka Jovanović-Mihailović

Ljubinka Jovanović Mihailović je rođena 1922. godine u Beogradu. Od 1952. godine živi i stvara u Parizu. Slikarka Ljubinka Jovanović Mihailović pripada onom ekskluzivnom krugu umetnika koji su, na prekretnici četrdesetih i pedesetih godina ovog veka, inicirali sudbonosni proces promena, oslobođenja i modernizacije jugoslovenskog slikarstva. Autentična članica „zadarskih komunara“ Ljubinka je delila sudbinu skoro svih njenih članova. Hodeći rutom Beograd–Zadar i jadransko primorje – Pariz, u kratkom periodu od 1947. godine do sredine pedesetih godina, Ljubinka Jovanović Mihailović ostvaruje dinamičan razvoj i čitav niz promena u svom slikarstvu. U Ljubinkoinom slikarstvu uočljiv je specifičan asocijativno naznačen sadržaj. Zapravo, sistemom svedenog znakovlja i vizuelnih simbola, umetnica se večito seća svog zavičaja, Srbije, Kosova, srednjovekovne arhitekture, manastirskih fasada sa karakterističnim lučnim prozorskim otvorima, izgleda pravoslavnih ikonostasa, jednostavne zabatne sheme seoskih kuća, pejzaža…

Ona je žena Bate Mihailovića, nije izlagala, nema nagrade, i zaista je dobar slikar. No verovatno je dovoljno stara, pa hajde da i njoj dodelimo penziju. Humanost na delu.

PREPORUKE: Ona je žena Bate Mihailovića, nije izlagala, nema nagrade, i zaista je dobar slikar. No verovatno je dovoljno stara, pa hajde da i njoj dodelimo penziju. Humanost na delu.

Milan Špiček

Novinar radio Beograda… pratio film!!!

Baš impozantan opus…i baš je vrhunski doprineo nacionalnoj kulturi, ali ne znamo čime.

Verovatno će onda u bliskoj budućnosti biti predložena Ekstra Nena…a u daljoj budućnosti i Jelena Karleuša za kolumne, Ekrem Jevrić za pesmu na Jutjubu, Vendi…

A ja pitam zašto, recimo, nisu dobili nacionalnu penziju umetnici za koje se zna. Možda ćemo na portalu “Pištaljka”, koji se bavi korupcijom u Srba, čitati zašto su neki dobili nacionalne penzije. Do tada samo nekima od nas preostaje da dignemo glas. Zašto? Ako ni zbog čega drugog, zarad sopstvene savesti.

Uzgred, nisam videla da je dobila neka multimedijalna ličnost ovo priznanje. Napomenuto je da je i ova kategorija ove godine priznata!!!