Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Nastići protiv SAD, ili „kultura pedofilije“
Kulturna politika

Nastići protiv SAD, ili „kultura pedofilije“

PDF Štampa El. pošta
Jovana Papan   
subota, 25. decembar 2010.

Slučaj porodice Nastić, koji ovih dana puni stranice srpske štampe, osim što pokreće pitanje odnosa kultura prema fotografisanju dece takođe je i izvanredan lakmus trenutnog stanja savremenog društva glede dece i seksualnosti. Naime, bračnom paru Nastić iz Kalifornije u junu je američka Agencija za zaštitu dece oduzela ćerku Nastasju i sina Damjana jer su, kako mediji prenose, tokom remonta njihovog računara pronađene fotografije na kojima se deca igraju gola, što prema američkim standardima predstavlja potencijalno „emocionalno zlostavljanje“ i seksualnu zloupotrebu. Od tada, Nastići se, još uvek neuspešno, bore da povrate svoju decu i dokažu besmislenost optužbi kojima ih terete.

Da li je u pitanju samo pogrešno shvaćena kulturološka razlika ili postoji neki ozbiljniji razlog zbog kojeg socijalne službe Kalifornije smatraju da je u ovom slučaju bilo osnova za tako teške optužbe još uvek ne možemo sasvim pouzdano znati. U slučaju da je ovo prvo u pitanju, Nastići su samo poslednja žrtva „pedofilizacije“ savremenog društva, koje je, paradoksalno, nastojeći da što bolje zaštiti decu od seksualizacije, zapravo postiglo da običan, naočigled zdrav i normalan čovek – na decu sve više gleda očima pedofila. Sve u vezi sa decom danas je prožeto seksualnim konotacijama i u svemu smo skloni da vidimo “seksualizaciju dece” – u nevinim golišavim fotografijama, u dečjim lutkicama sa oskudnom odećom, u igračkama koje sadrže kamere, u reklamama za pelene koje prikazuju “dečju golotinju”, pa i u nekada najnormalnijim elementima odnosa odraslih i dece kao što su zagrljaj ili držanje za ruku.

Nastići su samo poslednja žrtva „pedofilizacije“ savremenog društva, koje je, paradoksalno, nastojeći da što bolje zaštiti decu od seksualizacije, zapravo postiglo da običan, naočigled zdrav i normalan čovek – na decu sve više gleda očima pedofila.

Rađanje „društva pedofilije“

Porodica Nastić nije jedina koja je zbog golišavih fotografija svoje dece doživela šikaniranje i žigosanje. Prošle godine, roditelji dve devojčice iz Arizone preživeli su pravi pakao zato što su u robnoj kući pokušali da izrade fotografije svoje dece dok se kupaju. Videvši fotografije golišavih beba, radnici u fotografskoj radnji zaključili su da je u pitanju "dečja erotika" i "seksualno iskorišćavanje" i pozvali nadležne. Roditeljima je mesec dana bilo oduzeto starateljstvo nad decom, majka je suspendovana sa posla, a oboje su upisani u registar seksualnih prestupnika. Možda je jedini razlog što su ovi roditelji prošli „bolje“ od Nastića, jer su im deca vraćena nakon mesec dana – činjenica da su fotografije slobodno i bez bojazni odneli u fotografsku radnju, što pokazuje da u slikanju dece nisu videli ništa potencijalno optužujuće po sebe.

Sve u svemu, fotografisanje sopstvene dece, a daleko bilo – i tuđe, postala je krajnje kontroverzna i delikatna stvar u savremenom svetu koji je nesposoban da decu posmatra bez seksualnih asocijacija. Strogo zabranjeno fotografisanje na bazenu, u parku, prilikom bilo kakvih sportskih aktivnosti – sve je to nešto sasvim normalno i gotovo neupitno u mnogim zapadnim kulturama. Navedeni ekstremni primeri su samo mali deo onog što se poslednjih godina dešava kao rezultat atmosfere opšte moralne panike od pedofilije. Svaki aspekt odnosa dece i odraslih počeo je da se posmatra isključivo kroz prizmu opasnosti od seksualnog zlostavljanja. Shodno tome, fotografija sopstvene dece u kadi ili utakmice dečjeg košarkaškog tima više nije samo bezazleno svedočanstvo o detinjstvu i draga uspomena za roditelje, već opasan materijal koji mogu da zloupotrebe perverzne individue. A takve individue se, navodno, kriju svuda među nama, vešto kamuflirane u roditelje, prijatelje, rođake, nastavnike, komšije, itd. Za javnost, pedofil je postao najgora noćna mora, ali i njen internalizovani unutrašnji glas. Samim tim, kultura koje toliko strahuje od pedofila postala je istovremeno i sopstvena suprotnost – autentična „kultura pedofilije“.

Mediji stvaraju moralnu paniku

Zapravo, seksualno zlostavljanje dece je izuzetno retka pojava, koja s vremenom postaje sve ređa. To, međutim, nije utisak koji se stvara u javnosti. Prateći izveštavanje medija, čovek bi mogao da zaključi da su takvi slučajevi više pravilo nego izuzetak. Razlog tome leži u činjenici da slučajevi seksualnog zlostavljanja dece, kao i slučajevi u kojima postoje samo naznake da je do zlostavljanja možda došlo – iako vrlo retki – redovno završavaju na naslovnim stranama i u najvažnijim vestima svih TV kanala.

Senzacionalističko novinarstvo koristi jezik nabijen emocijama kada govori o ovoj temi. U trci za tiražima, tabloidi danima objavljuju nove detalje o slučajevima, uz uznemirujuće naslove koji bi trebalo da nas uspaniče i navedu da se zabrinemo za stanje u društvu i bezbednost sopstvene dece (i, naravno, kupimo primerak tih novina, kako bismo saznali više). To proizvodi emotivne reakcije, a uz širenje predrasuda i netačnih informacija dovodi do moralne panike. Priče o seksualnom zlostavljanju zatim postaju odličan materijal za romane i filmove, koji će svojom intrigantnom temom privući čitaoce i publiku, a strah od pedofila podići na još viši nivo. Vest po vest, slučaj po slučaj... i prosečan roditelj neminovno počinje da sve odrasle koji dolaze u kontakt sa njegovim detetom posmatra kao potencijalne seksualne predatore. Na sličan način počinju da razmišljaju i brojne organizacije koje se bave zaštitom dečjih prava. Medijskoj proizvodnji panike pridružuju se vladini zvaničnici, policija, socijalni radnici, aktivisti raznih organizacija za zaštitu dece. Kao reakcija na «medijsku histeriju», izazvanu svakim novim slučajem zlostavljanja, dolazi do inicijativa za dodatnom zakonskom regulacijom odnosa dece i odraslih. Detaljno se propisuje ko, kako i zašto sme da dolazi u kontakt sa najmlađima.

Ne diraj, ne prilazi..

Međutim, takve inicijative veoma često završavaju potpuno besmislenim i opasnim propisima, koji dovode do posledica kakve trenutno preživljava porodica Nastić. U očajničkom pokušaju da zaštiti decu, sistem svaku odraslu osobu počinje da tretira kao potencijalnog zlostavljača. I svako dodirivanje deteta koje čini odrasla osoba, tako postaje razlog za sumnju i paniku - od pregleda lekara, pa do pomaganja vaspitačice detetu da se presvuče.

Navedeni ekstremni primeri su samo mali deo onog što se poslednjih godina dešava kao rezultat atmosfere opšte moralne panike od pedofilije. Svaki aspekt odnosa dece i odraslih počeo je da se posmatra isključivo kroz prizmu opasnosti od seksualnog zlostavljanja.

U Velikoj Britaniji, to je dovelo čak do specijalnih programa obuke nastavnika za propisno dodirivanje učenika: na primer, uvođenje „procedure u četiri koraka“ za vaspitača koji presvlači dete koje se upiškilo. Apsurdno, ali kako bi izbegli da postanu žrtve raširene pedofilske paranoje, vaspitači ne smeju deci da vezuju kosu ili kače šnalice, niti da im stavljaju flastere na posekotine. I fudbalski trener, koji recimo učeniku želi da popravi položaj tela pri izvođenju udarca, mora dete prvo da upita za dozvolu da ga dodirne.

U svojoj knjizi Ne diraj Heder Pajper i Ian Stornak analiziraju uzroke ovakve fetišizacije dodira. Dodir, smatraju oni, sada je razdvojen od pojmova brige, staranja i discipline, koji su mu davali smisao. Kao rezultat imamo sterilan i dehumanizovan pristup u odnosu odraslih prema deci. Pajper i Stornak opisuju primer nastavnika koji je obgrlio rukom učenicu koja se rasplakala zbog smrti svog dede. Kada je shvatio šta je uradio, smesta je otišao da prijavi svoj postupak. Neke škole sastavljaju izveštaj o svakom incidentu sa "dodirivanjem" između nastavnika i deteta.

Interesantan je i primer britanskog baleta. Baletski pedagozi upozoravaju da se kvalitet igrača koji se školuju u Britaniji sve više srozava. Pedagozima su bukvalno "vezane ruke" zbog propisa koji zabranjuju dodirivanje učenika od strane profesora, pa vrhunski igrači moraju da se uvoze iz zemalja u kojima ne postoje takve rigorozne zabrane i u kojima baletski pedagozi mogu na uobičajen način da koriguju nepravilno držanje svojih učenika, umesto da ih "daljinski" navode verbalnim uputstvima.

I čitav volonterski sektor u Britaniji danas je stavljen pod lupu antipedofilskih propisa, pa je svaka odrasla osoba koja dolazi u dodir sa decom dužna da na uvid dostavi izveštaj policije kojim potvrđuje da nema seksualnih prekršaja. Na desetine hiljada devojčica u Britaniji ne može danas da se priključi izviđačima, jer vlada „nestašica“ instruktora. Sumnja koja se umešala u sve aspekte društvenih odnosa, očigledno uništava veze unutar zajednice, kao i poverenje među odraslima.

Ovi rigorozni propisi se odnosi i na očeve koji treniraju školski fudbalski tim, vodoinstalatere koji vrše popravke u školama, Deda Mraza koji deci deli paketiće, kao i bake koje služe sendviče na rođendanima svojih unuka. Postaje sve uobičajenije da se ovi izveštaji razmenjuju među komšijama, prijateljima, pri upoznavanju. Poznati britanski dečji pisac Filip Pulman najavio je nedavno da će prestati da posećuje škole u znak protesta zbog zakona o proveravanju dosijea, nazvavši ga obeshrabrujućim, zlokobnim i "pogubnim po zdrave društvene odnose", jer decu uči da svakoga posmatraju kao potencijalnog silovatelja ili ubicu.

Muškarci kao zveri

Naravno, u čitavoj psihozi zbog pedofila, najgore prolaze muškarci. Njujorška novinarka Lenora Škenazi zapazila je da dolazi do sve ozbiljnije stigmatizacije muškaraca kao perverznjaka u savremenom američkom društvu. Kada devojčica od 13 godina sedi sama u autobusu, nijedan muškarac se ne usuđuje da sedne pored nje, primećuje Škenazijeva, jer se boji da će to biti pogrešno protumačeno. Ona nabraja i brojne priče iz svog okruženja o roditeljima koji ni u ludilu ne dozvoljavaju prisustvo nijednog muškarca u blizini svoje dece, pa čak ispisuju decu iz vrtića ukoliko je vaspitač muškarac ili izbegavaju kontakte svoje dece sa muškim članovima familije. Da li ćemo proglasiti sve muškarce pedofilima ukoliko se ne dokaže suprotno, pita se ona? "Biti muškarac u društvu dece" zaključuje Škenazi, isto je kao nekad "voziti i biti crnac" – činiti nešto normalno a izazivati strah izgražavanje ljudi, uključujući i vlasti.

Tragične posledice smrti nepoverenja

Nezdrava opsesija seksualnim zlostavljanjem znak je kulturne i političke slabosti društva koje je izgubilo osećaj svrhe i cilja i okrenulo se protiv sebe, uvek se uredseđujući na mračniju stranu ljudskog iskustva i zamišljajući kako je najgore ponašanje ono što je norma, smatra Mik Hjum iz britanskog magazina Spajkd. Sveopšta fobija od pedofila pokazatelj je dubokog nepoverenja koje danas vlada među ljudima koji žive u fragmentiranom društvu sastavljenom od nesigurnih jedinki.

Nezdrava opsesija seksualnim zlostavljanjem znak je kulturne i političke slabosti društva koje je izgubilo osećaj svrhe i cilja i okrenulo se protiv sebe, uvek se uredseđujući na mračniju stranu ljudskog iskustva i zamišljajući kako je najgore ponašanje ono što je norma, smatra Mik Hjum iz britanskog magazina Spajkd.

A smrt poverenja ne dovodi samo do uništavanja porodica, kao u slučaju Nastića, već ponekad i do daleko tragičnijih posedica, kao u slučaju dvogodišnje britanske devojčice Abigejl Re, koja je pre nekoliko godina išetala iz jaslica i udavila se u obližnjem jezeru. Vozač kamiona koji ju je primetio kako luta i koji je mogao da je spasi, nije se usudio da joj priđe, znajući da bi mogao da bude osumnjičen za pokušaj otmice ili zlostavljanja. Strah od kontakta sa decom, koji je potpuno prožeo sve pore društva, koštao je ovu devojčicu života. Zaista, kako primećuje DŽozi Eplton iz britanske organizacije "Manifesto klub", odnos odraslih prema deci dospeo je u tako zabrinjavajući stadijum da sve više ljudi nesvesno okreće glavu na drugu stranu kada prolazi pored dece kako ne bi navuklo sumnju na sebe. Spontanost u ophođenju je odavno izgubila bitku sa brigom o tome kako bi naše ponašanje moglo da deluje drugima.

Podležući opštoj paranoji, odrasli u stvari ne štite svoju decu, već projektuju svoje strahove na njih. Sve radikalnije mere predostrožnosti samo dodatno zagorčavaju život ljudima, a efekti novih zakona i kampanja su zanemarljivi u pogledu njihove osnovne svrhe – zaštite dece. Zakoni i pi-ar kampanje, kako se pokazalo, ne utiču na smanjenje minimalnog rizika kojem su deca izložena. Ali posledice razaranja društvenog poverenja, i, kao u slučaju Nastića, razaranja jedne porodice, ogromne su i dalekosežne. Nažalost, ono što se sada, mada našim ljudima, dešava daleko od nas, može vrlo lako, u ne tako dalekoj budućnosti i usled udruženih napora poslovično zabrinutih medija i aktivista raznih organizacija u potrazi za svrhom, a zahvaljujući silama globalizacije koje ubrzavaju kulturne i društvene promene – početi da se dešava i na brdovitom Balkanu.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner