Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Neko je prošao ovim putem
Kulturna politika

Neko je prošao ovim putem

PDF Štampa El. pošta
Želidrag Nikčević   
nedelja, 30. maj 2010.

U tradiciju ulazimo kao djeca bojažljivih doseljenika; to više nikad neće biti povratak na sigurno. Iznenada je potrebno naučiti mnoge stvari: granice, konfiguraciju terena, imena susjeda, lokalne predrasude. Datume, običaje, jedinice mjera koje važe samo tu, odavno. A sva ta imena, ti fini označitelji skoro iščezlog primorskog ambijenta – ona se ne uče sama od sebe. Možda ih naše nenaviknuto oko neće ni primijetiti. Kakve se vatre ovdje potpiruju, šta – uprkos svemu – nastavlja da treperi u slojevitom rukopisu Stefana Mitrova Ljubiše?

Najdragocjenija uputstva leže po strani, smještena u malene tekuće kontekste, zapretana u mnoštvu heterogenih priča i diskurzivnih familija, brižljivo investirana u ono što nazivamo domaćom jezičkom ekonomijom, prostodušnim i mahinalnim samoopisom jedne za tragiku opstanka čvrsto vezane nacionalne duhovnosti. Njegoševskom stenografijom: pričanje je duši poslastica. Ali – oprez: ne samo poslastica! Ono je takođe skriveni gospodar identiteta zajednice, dispozitiv koji strahovito obavezuje, naročito u slučaju opasnosti. Tu prebiva temeljna snaga Ljubišine pripovjedačke gerile: priča i njeno prenošenje odjednom pokretu otpora pribavljaju njegovo pravo – i njegovu logistiku. Označavanje mjesta i trenutka, upotreba lokalnih datosti, postupci kodiranja važnih poruka – sve ono što je i danas tu, što možemo detektovati jednim jedinim pogledom niz Boku i Paštroviće.

Ljubišina proza je narod malih priča. To, međutim, nipošto nije kosmopolitizam koji karakteriše zapadnjački modernitet, koji se odnosi na obavezno prevazilaženje regionalnog u korist opšteg, građanskog. Mi to zaboravljamo jer smo, nažalost, s vlastitom prošlošću povezani sve tanjim nitima. Ne više usmenom tradicijom koja zahtijeva živi dodir s ličnošću (sveštenika, mudraca, pripovjedača), već gomilama otuđenih i nerazumljivih narativa. Šta se tu gubi, šta nepovratno izmiče, znao je – više nego iko – plemeniti zastupnik srpskog juga, Stefan Mitrov Ljubiša:

„Glava punana italijanskijeh i francuskijeh pisama, nije mogla nikako priljubiti svoju vlastitu knjigu, kao dijete kad ga dojilja jednom odbije, teško da se povrati materinom mlijeku pošto je okusilo tuđe i slađe...“

Pisanje kao povratak majci, jedinom mjestu za koje sa dovoljno sigurnosti možemo reći da smo tamo već bili, da smo na sigurnom – ta tiha melodija veze potku svega što je Ljubiša, glave punane italijanskijeh i francuskijeh pisama, konačno i sam napisao. Taj palimpsest. U njegovim prevojima zabilježene su hitre formule narodnog nadanja i gatanja, reski zvuk bajalice, tamni simboli u kojima ne prestaje da titra kosovski zavjet, podzemnom sintaksom izgravirani fantazam onoga što je možda već bilo, a možda tek treba da bude. Naša buduća prošlost. Ljubišino pismo vjerovatno je poslednja dostojanstvena forma te bolne sadržine. Njen poslednji osmjeh. On bira stegnutog srca: riječi koje nestaju, riječi koje nedostaju, riječi koje se pronalaze kad je skoro sve drugo izgubljeno.

Najvažniji aspekt pragmatike tih pripovijesti, ono što njihov prikazivački modus čini tako efikasnim, jeste izrazito ambivalentna, taktički oslabljena originalnost pripovjedača. On se uvijek predstavlja kao da je bio slušalac, nikada ne autonoman, već obrnuto – heteronoman. Zakon njegovog teksta jeste zakon koji je on primio, da bi se nastavila proizvodnja petit recits. Čak i kad preuzima odgovornost, kad potpisuje, on se određuje kao neko koga je u krajnjoj liniji ispričalo društveno tijelo. Njegove „pričice“ (historiettes) u stvari nisu njegove, ali on uopšte ne ponavlja ono što mu je rečeno: uvijek se nešto dodaje. To nije puka vjernost, i nije konzerviranje: male suberzivne epizode, serije odlazaka i dolazaka, lažni tragovi, dupla dna – pripovjedačka gerila („Molim po pročitanju spaliti...“) djeluje u više pravaca odjednom, pretvarajući ove tekstove u etnografski dokument prvog reda.

„Ja nijesam nikad mislio pisati za štampe, ni prepunjati ionako prepune sanduke naših knjižara suhoparnim knjigama, no videći grdni rasap što se po štampi čini lijepim našim jezikom, puče mi srce od bola, pak se dadoh i ja da nešto pišem, kao neki prosvjed protivu takvog rasapa. Da li ću uspjeti, bojim se ljuto, jer su se na pustoši naše knjige udomazetili oblici tuđih kulturnih jezika, kao da odjeneš Hercegovca u francuski frak.“

Eto ko nas, i zašto, poziva da bolje odredimo mjesto koje zauzimamo, eto šta nas vodi prema teritoriji koja treba da postane transakciono polje između Ljubiše i nas. Između nas i nas. „Puče mi srce od bola...“ – kakva se solidarnost tu podrazumijeva? Kakve se vatre tu potpiruju?

„Dragi Ilija,

Ti mi pišeš da mi je blago što sam amo, a mene kad na um panu trešnje, biži, bob, srdele, skuševi, lice i gofi, dao bih đavolu sva vijeća, velika i mala. Kad mi na um pane da je danas troičin dan, da će se sjutra krsta nositi, kolo voditi, a ja ovdje bez ikoga, kao kukavac, kad mi na um pane sve to, dođe mi da puknem među ovijem svijetom koji nema ni duše ni čuvstva.“

Kao dijete, dakle, kad ga dojilja jednom odbije, i teško mu je da se vrati materinom mlijeku, pošto je okusilo tuđe i slađe. Od rodne Budve do Zadra i Beča, odakle se javlja Račeti („kao kukavac“) – to je lutanje jedne misli, vjerne i zavjereničke u isti mah. Snalaženje u svijetu bez duše i čuvstva, konspiracija, imena susjeda, datumi, običaji. Lutanje čiji se tragovi, evo, ukazuju sadašnjosti, s onu stranu znanja i diplomatije, u svojoj neuporedivoj manjinskoj snazi – da bi nas preciznije pogodili.

„Ja znam da vi mene ne trpite jer sam Srb narodnošću, a pravoslavan vjerom. No izlazeći odavde tješim se misleći da ostavljam u Saboru mladijeh sila, gospodu Vujatovića i Simića, koji, ako ih je Srpkinja zadojila, znati će braniti zakonita prava svoje narodnosti i vjere, a ja ću im s tremova rukama pljackati.“

Opet dojilja, sada Srpkinja, uz jedno delikatno „ako“. „A ja ovdje bez ikoga“, „a ja ću im stremova...“, „A ja, kojemu je srpsko znamenje na čelu upečaćeno, braniti ću pogaženo pravo i slobodu, dok mi pod grlom kuca.“

Sa srpskim znamenjem na čelu, iz Beča, zastupnik Ljubiša šalje Grbljanima sledeću poruku:

„Braćo i Gospodo!

Vaše časno pismo koje sam primio ovdje u Beču, veoma me utješilo jer vidim da nijesam sirak no da imam iošt braće Srba koji će me protiv mojih napadača držati, a ja neću klonuti duhom, nego ću do poslednjeg časa života moga boriti se za pravo i interes moje mile domovine.

Vi ste dosta mudri pak ćete znati razumjeti da rat koji su meni neki Dalmatinci navjestili, nije drugo nego što im smetam da ne čine od nas Srba što sami hoće, pak misle da će im poći bolje za rukom ako im se ja s puta uklonim.

No dok me prati vaša lijepa uzdanica, neću kleknuti ni barjaka iz ruke puštiti, bio ne bio zastupnik, biću vam vazda uzdani brat i drug na svakoj muci za razlog i pravicu.

A sad primite, jedan po jedan, od mene najvrućiju blagodarnost i bracki celiv.

Vaš brat i služitelj Stefan Ljubiša“

Jedan po jedan: počinjemo da prilazimo Ljubiši. Hoće li to ikada više biti povratak na sigurno? Čitati tradiciju, kao da nam je sve pri ruci, i sve pred očima, kao da se uopšte ne može promašiti. A ono što je već tu, što je naslijeđeno u pisanom obliku, zna se, predstavlja savremenost bilo koje sadašnjosti. Pa ipak, stvari se komplikuju, sadašnjost ispostavlja vlastite zahtjeve, čitanje posustaje. Za tren oka – ono postaje izdajničko. Tekstovi gube supstancu koja ih je vjekovima uzdizala ka visoravni nacionalne duhovnosti. Svjedoci smo, a ponekad i saučesnici, ignorisanja najvidljivijih i najčitljivijih tragova srpskog identiteta – pred našim ravnodušnim pogledom nestaju obrisi najmarkantnijih spomenika. Pripovjedačka umjetnost Stefana Mitrova Ljubiše, kao i njegov ukupni političko-spisateljski angažman, predstavljaju dragocjeno nasleđe srpskog naroda. Njih evocirati, to ne znači samo vratiti se u jednu proteklu egzistenciju, da bi je lakše smjestili u muzej; to znači sadržaje Ljubišinog pisma uključiti u sadašnjost. To znači uključiti sebe u sadašnjost njegovog sadržaja. Razumjeti kako je to pismo nastalo, kako je sačuvalo svoj jedinstveni oblik i intenzitet. Pred takvom tradicijom nacionalno samorazumijevanje postaje suvereno, a svijest koja čita postaje vlasnik istorije. Ovo su priče koje nas drže na okupu, tekstovi čijem obilju u susret izlazi rafinirani čitalački lajtmotiv: „neko je prošao ovim putem“. Iz njih možemo naučiti mnoge stvari, imena koja se ne pamte sama po sebi, jedinice mjera koje važe samo tu, odavno. U njima je kodirano nekoliko osnovnih gestova naše političke egzistencije. Čuju se glasovi pomoću kojih i danas stupaju u rezonancu naše rasute nacionalne energije: jedna po jedna, sa bolom u srcu, sa znamenjem na čelu. Trešnje, biži, bob, srdele, skuševi. I gofi.