Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Oslobođenje Stare Srbije 1912. godine
Kulturna politika

Oslobođenje Stare Srbije 1912. godine

PDF Štampa El. pošta
Slavenko Terzić   
subota, 13. oktobar 2012.

Prvi balkanski rat 1912-1913. godine spada u one istorijske događaje na koje je nezasluženo pala tama zaborava. Tome je verovatno doprinela i burna istorija potonjih decenija 20. veka, ali i svojevrsno obezvređivanje tekovina ovoga rata. Oslobođenje Stare Srbije i Makedonije kao i ostalih neoslobođenih balkanskih oblasti, predstavljalo je istorijsku i civilizacijsku prekretnicu ne samo u istoriji srpskog i ostalih balkanskih naroda već, nesumnjivo, i u istoriji Evrope. Bilo je to okončanje duge borbe za oslobođenje Srednje i Jugoistočne Evrope od osmanske vlasti, koja je, kad je Evropa u pitanju, započela posle poraza velikog vezira Kara Mustafe pod Bečom 1683. godine a završila se Prvim balkanskim ratom 1912/13. godine. Srbi su u toj velikoj borbi predvođenoj Svetom ligom bili uvek na strani evropske koalicije plaćajući to, pored brojnih žrtava i stradanjem svoje kulturne baštine, u prvom redu svojih crkava i manastira, ali i velikim egzodusima iz starosrpskih oblasti krajem 17. i početkom 18. veka, pod patrijarsima Arsenijem III Čarnojevićem i Arsenijem IV Jovanovićem Šakabentom. Savezničke strane su se u međuvremenu menjale, pa su nekadašnji predvodnici antiosmanskog fronta, kao što je Habsburška monarhija, od početka 19. veka postali saveznici Osmanskog carstva u borbi protiv oslobodilačkog pokreta srpskog naroda. U tome je svojevrstan paradoks srpske i balkanske istorije — napori za oslobođenjem i težnja za reintegracijom u evropske društvene i kulturne tokove, nailazili su na otpor upravo u toj Evropi, pre svega Srednjoj Evropi na čelu sa Austro-Ugarskom. Uostalom, srpska nacionalna misao i težnja za oslobođenjem i ujedinjenjem podstaknuti su u velikoj meri evropskim nacionalizmom, pre svega nacionalnim pokretima Nemaca i Italijana.

Prvi balkanski rat 1912/13. i oslobođenje Stare Srbije i Vardarske Makedonije nisu došli iznenada, nije to bio samo sticaj istorijskih okolnosti, već dugo negovana misao u svim delovima srpskog društva. Nema gotovo ni jednog značajnijeg srpskog pesnika ili pisca, ili umetnika, na primer, do 1912. godine koji se različitim žanrovima — dramom, epom, pesmom, istorijskim romanom — nije ogledao u starosrpskim, na prvom mestu kosovskim temama i mitovima: od Zaharija Orfelina i Dositeja Obradovića, preko Lukijana Mušickog, Sterije, Sime Milutinovića Sarajlije, Njegoša, Branka Radičevića, Petra Preradovića, Jakova Ignjatovića, Ljube Nenadovića, Marka Miljanova, Đure Jakšića, Zmaja, Laze Kostića, Vojislava i Dragutina Ilića, Stevana Sremca pa sve do Alekse Šantića, Dučića, Rakića, Sime Pandurovića i mnogih drugih. Jovan Jovanović Zmaj je, na primer, ostavio u crtežu Projekat za spomenik na Kosovu[1]. Od 1804. pa do 1912. nije bilo nijednog srpskog državnika niti političkog vođe, niti jedne političke partije, u čijim političkim mislima ili političkim programima nije stajala misao o Kosovu i Staroj Srbiji i njihovom oslobođenju.[2]Postojala su različita viđenja prostora i granica Stare Srbije. Vuk Karacić u svome Srpskom rječniku, objavljenom u Beču 1852. godine, na primer, Staru Srbiju vidi kao zemlju „naroda našega s onu stranu Stare planine. U gdjekojijem mjestima Stare Srbije, kao n.p. u Metohiji govori se i danas čisto Srpski, a u mnogima se zanosi malo na Bugarski“.[3] U nauci se krajem 19. i početkom 20. veka iskristalisalo stanovište da se pod Starom Srbijom smatraju oblasti Stare Raške (pokrajine „između Koma, Durmitora i Novog Pazara“, kako piše Jovan Radonić), Kosovo i Metohija, kao i Kumanovsko-skopsko-tetovska oblast.[4] Proces dugotrajnog raspadanja Osmanskog carstva pogodovao je sveopštoj anarhiji i nasiljima nad pravoslavnim srpskim i uopšte hrišćanskim stanovništvom Jugoistočne Evrope nastanjenim u evropskom delu Carstva. O tome svedoči ogromna objavljena i neobjavljena istorijska građa, kako domaća tako i strana. Naslovi dela dečanskog arhimandrita Hadži Serafima Ristića Plač Stare Srbie (Zemun 1864) ili Srbina Srbinovića (Ivana Ivanića) Iz najcrnje Evrope, ubistva, pljačke, otimačine i zulumiu Staroj Srbiji, Arnautluku, Debru i Maćedoniji (Beograd 1896) dovoljno govore sami za sebe. O gotovo svakodnevnom teroru i nasiljima pored mnoge druge građe svedoči i britanska diplomatska prepiska s početka 20. veka. Tako, na primer, britanski diplomata Jang u izveštaju svome šefu Lensdaunu od 9. septembra 1901. izričito konstatuje: „Stara Srbija je još uvek nemirna oblast zbog bezakonja, osvete i rasne mržnje Albanaca.“[5]Sve su ovo bili opšti politički, socijalni i društveni razlozi da dve srpske države — Srbija i Crna Gora, zajedno sa Bugarskom i Grčkom, krenu 1912. godine u ratnu akciju radi oslobođenja svojih sunarodnika od osmanske vlasti. Politika balkanskog saveza je ovoga puta dala rezultate, za razliku od više takvih pokušaja tokom prethodnih decenija.

U skladu sa ratnim planom Kraljevine Srbije vojne snage su bile grupisane u pet odvojenih grupacija na pet različitih pravaca prema teritoriji Stare Srbije. Vrhovni komandant bio je kralj Petar I Karađorđević, načelnik Štaba Vrhovne komande general, docnije vojvoda Radomir Putnik, a njegov pomoćnik general, kasnije takođe vojvoda, Živojin Mišić. Do detalja je pripremljen plan koncentracije i strategijskog razvoja borbenih grupacija. Glavnu udarnu snagu činila je Prva armija pod komandom prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića, jačine 126.000 vojnika od kojih 90.000 boraca. S obzirom da je Moravsko-vardarsko bojište smatrano glavnim, snage Prve armije koncentrisane su na prostoru Vranjskog Pomoravlja sa zadatkom da nastupaju između Skopske Crne Gore i Kozjaka u pravcu Ovčeg Polja i u sadejstvu sa krilnim armijama tuku glavne neprijateljske snage upravo na Ovčem Polju gde je srpska Vrhovna komanda očekivala glavnu bitku sa turskom Vardarskom armijom. Druga armija pod komandom generala Stepe Stepanovića, jačine 61.000 vojnika, od kojih 45.000 boraca, imala je u svom sastavu Timočku diviziju prvog poziva i bugarsku Sedmu Rilsku diviziju (Srba je bilo 28.650 a Bugara 32.350), kao i armijsku artiljeriju. Koncentrisana na teritoriji Ćustendil-Dupnica imala je zadatak da nastupa krivorečkim i bregalničkim pravcem i da kao srpsko levo krilo dejstvuje protiv desnog krila turske glavne grupacije. Treća armija pod komandom generala Božidara Jankovića, jačine 67.000 vojnika, od kojih 50.000 boraca, bila je organizovana u dve grupe: Topličku (45.000 vojnika) i Medveđsku (22.000 vojnika). Imala je zadatak da, nastupajući iz doline reka Toplice i Medveđe, zauzme Prištinu, razbije neprijateljske snage u oblasti Kosova, osiguravajući time bok i pozadinu glavne Prve armije, kao i da, pod pretpostavkom da će doći do odsudne bitke na Ovčem Polju, nastupanjem sa Kosova prema Skoplju čini desno krilo srpskih glavnih snaga. Ibarska vojska pod komandom generala Mihaila Živkovića, jačine 22.000 vojnika, od kojih 17.500 boraca, prikupljena u rejonu Raške, imala je zadatak da nastupajući ibarskim pravcem zauzme Novi Pazar, a zatim preko Kosovske Mitrovice nastupa u pravcu Metohije i da sadejstvujući sa crnogorskom vojskom, oslobađa krajeve oko Peći i Ćakovice. Javorska brigada, pod komandom potpukovnika Milivoja Anđelkovića, imala je u svom sastavu 12.000 vojnika, od toga 8.500 boraca. Prikupljena u rejonu sela Kušići iznad Ivanjice imala je zadatak da se tu zadrži u odbrani, zbog neizvesnosti u pogledu držanja Austro-Ugarske, a zatim da sa Javora nastupa prema Sjenici, Prijepolju i Pljevljima. Glavni vojnostrategijski zadatak Ibarske vojske i Javorske brigade bio je da razbijanjem neprijateljskih snaga u oblasti Stare Raške, eliminišući koridor koji je decenijama razdvajao Srbiju i Crnu Goru, osiguraju pozadinu glavnih srpskih snaga, naročito bok i pozadinu Treće armije.[6]

Glavne turske snage na balkanskom ratištu, Istočna vojska, bile su usmerene na Trakiju, dok su na zapadnom delu balkanskog ratišta koncentrisane snage manje jačine u sastavu turske Zapadne vojske. Na oba fronta predviđena su ofanzivna dejstva. Komandant turske Zapadne vojske bio je Ali Riza-paša, dok je komandant Vardarske armije koja je nastupala u pravcu srpske Prve armije bio Zeki-paša. Komandant Vardarske armije dobio je naredbu da preduzme ofanzivu prema srpskoj Prvoj armiji i da tukući neprijatelja na liniji Ovče Polje — Kumanovo spreči nastupanje srpske vojske prema Kumanovu, a u svakom slučaju da odsudno brani Skoplje i Štip.[7]

KraljPetar I Karađorđević je 18. oktobra 1912. u Nišu objavio rat Turskoj, obraćajući se proklamacijom srpskom narodu: „Najnoviji događaji stavili su opet na dnevni red rešavanje sudbine Balkanskog poluostrva — kaže se u proklamaciji — pa s tim i sudbinu Stare Srbije, te slavne ali tužne majke naše Kraljevine, gde je istorijsko jezgro srpske države, starih kraljeva i careva, gde su slavne Nemanjićke prestonice: novopazarski Ras, Priština, Skoplje, Prizren, gde žive naša braća po krvi, po jeziku, po običajima, po narodnoj svesti željama i težnjama. Osvajačka i neprijateljska otomanska vlada istrebljuje već vekovima ovu našu braću.“ Govori se, dalje, o ubijanju Srba, odvođenju u Aziju, i „do poslednjeg dana“ nasilnom raseljavanju, turčenju „ženskinja i muškinja“ nepriznavanju vere, jezika i imena srpskog; govori se o „razoravanju Stare Srbije“ i pod novom „ustavnom vladavinom“, misleći na mladoturski režim, koji je kaže se, pregnuo da i „ekonomski satre Srbe“. Ovo neizdrživo stanje, stoji dalje u Kraljevoj proklamaciji, „gonilo je stotinama godina Srbe da se sele iz Stare Srbije, a od poslednjega našega rata s Turskom svake godine prelaze u našu Kraljevinu hiljade očajnih i golih begunaca. Njih je danas prepuna Srbija“. Ističe se, pored ostalih problema, i odbijanje Porte da dâ odobrenje za građenje železničke pruge od granice Srbije do Jadranskog mora. „Moja će vojska u Staroj Srbiji — ističe kralj Petar — pored hrišćana zateći i Srbe muslimane koji su nama tako isto dragi a s njima i Arbanase, hrišćane i muslimane, s kojima naš narod živi zajedno već hiljadu i tri stotine godina, obično deleći s njima i sreću i nesreću. Mi im svima nosimo slobodu, bratstvo, jednakost u svemu sa Srbima“.[8] Odmah po objavi rata Kralj je prešao u Vranje odakle je pratio operacije vojske, a kasnije u Skoplje — nakon njegovog oslobođenja.

Nešto ranije, pre objave rata od strane Srbije, učinio je to isto na Cetinju 9. oktobra i crnogorski kralj Nikola u čijoj proklamaciji se pored ostalog kaže: „Crnogorci! Tužni vapaj koji dopire iz Stare Srbije od tamošnje naše potlačene braće ne može se dalje podnositi. Onamo žalosno kolju ne samo ljude nego žene i nejaku đecu srpsku. Gladno, jadno i plijenjeno srpsko se roblje potuca po gorama i oko zgarišta svojijeh domova klikujući vas da ga zaštitite i izbavite. Dužnost i ljubav roda nalažu vam da pohitate braći u pomoć.“ Svoju objavu rata Turskoj kralj Nikola završava sledećim rečima: „Neka se blagoslovom Božijim i Svetog Petra ostvare snovi iz moje mladosti kad sam pjesmom nagovještavao ovaj znameniti dan i zagrijevao srpske grudi vjerom da oružani moramo poć: onamo, onamo, za brda ona!“[9]

Srbija i Crna Gora ušle su u rat za oslobođenje Stare Srbije sa velikim društvenim poletom, sa verom da je došao čas za ostvarenje jedne velike nacionalne misije. Pokrenulo se celo društvo, svi njegovi slojevi, gotovo sva inteligencija. Brojni su primeri takve angažovanosti. Poznati srpski naučnik akademik Jovan M. Žujović, bivši ministar, jedno vreme i predsednik Srpske kraljevske akademije, uputio je na početku rata pismo predsedniku vlade Nikoli Pašiću. Pismo je vrlo uverljiva ilustracija stanja društvene i rodoljubive svesti, karakteristična za srpsku vodeću inteligenciju početkom 20. veka. Donosimo ga ovde u celini:

Dragi Predsedniče,

Prvog dana mobilizacije došao sam u Beograd, a drugog se javio okružnoj komandi, gde mi rekoše da zbog godina nemam niti ću imati kakve lične vojne obaveze. Dadoh komoru konjsku i volovsku. Pomogoh šest sedam vojnih obveznika, seljaka, da odu na bojno polje. Na bojište otpratih brata i pet rođenih sinovaca. Dadoh na dva tri mesta prilog za ratnike i ranjenike.

Ali, pored radosti od naših vojnih uspeha sve jednako me nešto tišti: što sam sada ja ovako malo koristan, pa osećam potrebu da bar sa ovo malo imanja što sam ga sačuvao, budem od pomoći našoj Otadžbini.

Molim te, dakle, da za našu ratnu kasu primiš ovaj prilog od 12 hiljada dinara koje imam kod Uprave fondova. Neka ga Ministarstvo Vojno upotrebi na koje hoće ciljeve.

Isto tako osećam potrebu, da ti učinim ovu izjavu: ako bi državi u ovom ratu zatrebalo da čini pozajmice u zemlji ja joj stavljam na raspoloženje celo moje imanje, i pokretno i nepokretno, i očevinu i ušteđevinu.

Tvoj Jovan M. Žujović[10]

Jedan drugi veliki srpski naučnik, filolog, akademik Ljubomir Ljuba Stojanović, bivši predsednik Vlade, pošao je u rat sa Ibarskom vojskom i sa njom prošao sve krajeve koje je ona prolazila.[11] U rat su krenuli mnogi drugi mladi srpski intelektualci — pesnici, književnici, naučnici. Kosovska ideja stajala je u temeljima nacionalnog osećanja i mišljenja srpskih generacija 19. i početka 20. veka. Pukovnik Milutin D. Lazarević, pisac višetomnog dela Naši ratovi za oslobođenje i ujedinjenje, s pravom je ukazao na to stanje duhova: „Kosovo! Reč, čiji tadašnji čarobni uticaj na narodne mase teško da će moći da shvate docnija pokoljenja".[12]

Srpska vojska je u ovome ratu pokazala izrazitu vojničku superiornost u odnosu na protivnika i motivisanost za borbu. Nedovoljna efikasnost uočljiva je bila u radu obaveštajne, a naročito izviđačke službe. Tok ratnih operacija prikazujemo ovde u kratkim crtama. Ibarska vojska prešla je granicu 19. oktobra dok su Prva, Druga i Treća armija to učinile 20. oktobra 1912. godine. Odlučujuće bitke vodile su se na pravcu dejstva Prve armije, i to prvo, Kumanovska bitka 23-24. oktobra, a kasnije tokom novembra Bitoljska bitka. Napad turske Vardarske armije na pravcu nastupanja Prve armije bio je iznenađenje za srpsku Vrhovnu komandu jer se očekivalo da će se glavna bitka voditi na prostoru Ovčeg Polja. Iako su sa srpske strane u borbi 23. oktobra učestvovale samo dve divizije turski napad se završio potpunim neuspehom. Drugog dana bitke 24. oktobra, Prva armija je tukla i odbacila Vardarsku armiju čime je bio rešen ishod Kumanovske bitke. Komandant Prve armije ušao je u oslobođeno Skoplje 25. oktobra u popodnevnim časovima.

Pošto je srpska Vrhovna komanda utvrdila da se turska Vardarska armija povlači prema Bitolju, doneta je odluka da se glavnina snaga uputi u tom pravcu. Iako je sama Bitoljska operacija trajala dvadeset i četiri dana, u čijoj su prvoj etapi srpske snage potukle Vardarsku armiju na grebenu Babune i u borbama kod Kičeva i Alinca, ovladavši, na drugoj strani, dolinom Vardara do Ćevđelije, sama Bitoljska bitka trajala je nekoliko dana, 17-19. novembra 1912. godine. Bitolj je konačno bio oslo-bođen 19. novembra. Posle oslobođenja Resena i ulaska u Lerin, gde su se susreli sa grčkom vojskom, delovi Prve armije nastavili su dejstva dalje u slivu Crnog Drima i doline reke Škumbe u Albaniji. Početkom decembra zauzet je Elbasan. Dužnost komandanta Prve armije tih dana preuzeo je od prestolonaslednika Aleksandra general Pavle Jurišić Šturm.

Druga armija je u svom nastupanju ovladala rejonom Krive Palanke i izbila na Stracin, da bi zatim nastavljajući dejstvo u dolini Bregalnice oslobodila Kočane, a potom ušla u borbe sa neprijateljem u dolini Strume. U duhu naređenja svoje Vrhovne komande general Stepa Stepanović se sa Timočkom divizijom prvog poziva i Dunavskom divizijom drugog poziva stavio na raspolaganje bugarskoj Vrhovnoj komandi i učestvovao u dugoj i teškoj opsadi Jedrena i konačnom padu jedrenske tvrđave 26. marta 1913. godine.

Treća armija je posle oslobođenja Prištine 22. oktobra i Kosova u celini izbila u dolinu Vardara 28. oktobra i u duhu ratnog plana sjedinila se sa Prvom armijom. Međutim, već 30. oktobra 1912. Vrhovna komanda je odlučila da u izvesnoj meri reorganizovanu Treću armiju uputi u Metohiju kako bi se stvorila osnova za prodor u Albaniju i izlazak na Jadransko more. U međuvremenu jedan konjički divizion Drinske divizije drugog poziva pod komandom majora Ostojića, ojačan dvema streljačkim četama, vodom mitraljeza i jednim topom uspeo je da uđe u Prizren 30. oktobra. Uz veliki rizik od napada preostalih turskih redovnih trupa i albanskog bašibozuka, služeći se raznim vrstama ratnog lukavstva, major Ostojić je držao Prizren do ulaska cele Šumadijske divizije prvog poziva 3. novembra 1912. Dva dana kasnije u Prizren je stigao i komandant armije general Janković sa svojim štabom, ostavši u njemu sve do maja 1913. godine.

U skladu sa ratnim planom i naredbom Vrhovne komande od 3. novembra, kao i politikom Vlade da se što pre krene kroz Albaniju i izađe na Jadransko more, početkom novembra 1912. godine iz sastava Treće armije formirani su Drinsko-albanski i Šumadijsko-albanski odred. Komandant armije Janković tražio je od Vrhovne komande da se pokret u tom pravcu odloži „jer nema ni hleba, ni furaži, ni opanaka“, ali mu je odgovoreno da krene što pre kako bi se brzim prodorom kroz Albaniju i izlaskom na Jadransko more sprečila intervencija velikih sila i one praktično stavile pred svršen čin.[13] U teškim borbenim dejstvima kroz Albaniju od 8. do 29. novembra srpske snage uspele su da ovladaju srednjim i severnim albanskim primorjem zauzimajući Lješ, Kroju, Tiranu i Drač.[14]Vrhovna komanda je poslala Crnoj Gori 12 Krupovih topova i odobrila učišće dela Primorskih trupa u napadu na Skadar.

Na drugoj strani, istovremeno je tekao proces oslobođenja preostalih delova Metohije. Jedinice Drinske divizije drugog poziva u sadejstvu sa prethodnicom crnogorskih snaga pod komandom brigadira Radomira Vešovića oslobodile su Ćakovicu 4. novembra. Snage Ibarske vojske oslobodile su Novi Pazar 23. oktobra, čime su stvoreni uslovi za sadejstvo sa crnogorskom vojskom i nastupanje prema Metohiji. Takozvani Mitrovički odred Javorske vojske krenuo je iz Novog Pazara i preko Rogozne stigao u Kosovsku Mitrovicu 27. oktobra. U skladu sa naređenjem Vrhovne komande Ibarska vojska je 2. novembra nastavila nastupanje prema Peći i 3. novembra uveče stigla u ovu varoš. Međutim, Peć je već 30. oktobra oslobodio Istočni odred crnogorske vojske pod komandom brigadira Janka Vukotića. Ibarska vojska je iz Peći nastavila nastupanje prema Đakovici, ali pošto je u međuvremenu saznala da je Đakovica oslobođena prikupila se u ovoj varoši i potom vratila za Kosovsku Mitrovicu, da bi konačno bila rasformirana 25. februara 1913. Javorska brigada je u skladu sa ratnim planom, nastupajući sa Javora prvo oslobodila Sjenicu 25. oktobra a zatim Prijepolje 27. oktobra. U Pljevlja je ušla 28. oktobra, u koja su odmah za Javorskom brigadom ušle jedinice crnogorskog Prekotarskog odreda, ali su se sporazumno povukle na levu obalu reke Ćehotine koja je do kraja 1913. bila granica između dveju srpskih država na ovom prostoru.

Borbe na prostoru Albanije sa turskim trupama i albanskim neredovnim snagama, dojučerašnjim turskim vernim saveznicima, nastavljene su i prvih meseci 1913. godine. Tokom novembra 1912. srpska vojska u Albaniji operiše još uvek na turskoj državnoj teritoriji. Padom Janjine 6. marta, Jedrena 26. marta i Skadra 23. aprila 1913. godine praktično su završene vojne operacije Prvog balkanskog rata. U Valoni je 28. novembra 1912, istog dana kada su srpske trupe ušle u Tiranu i Drač, proglašena nezavisna Albanija što je u znatnoj meri izmenilo vojno-političke prilike. Na intervenciju velikih sila, na prvom mestu Austro-Ugarske, u aprilu 1913. je počelo povlačenje srpskih Primorskih turpa iz Albanije, morem do Soluna a odatle železnicom. Radilo se, u svakom slučaju, o pogrešnoj proceni međunarodnih prilika od strane vodećih političkih ličnosti Srbije i nepotrebnim borbenim dejstvima na teritoriji Albanije. Bilo je isuviše mnogo argumenata koji su ukazivali na to da će svaka akcija u tom pravcu naići na žestok otpor od strane velikih sila, naročito Austro-Ugarske. Londonski ugovor od 30. maja 1913. okončao je rat između Turske i balkanskih država, a Bukureškim mirovnim ugovorom od 10. avgusta 1913, nakon Drugog balkanskog rata, izvršeno je razgraničenje među balkanskim državama.

Rat Srbije protiv Turske i oslobođenje Stare Srbije i Vardarske Makedonije imali su širok odjek u srpskom društvu, među svim Srbima, a jednim delom i među drugim slovenskim narodima. Mnogo mladih ljudi ostalo je na bojnom polju, među njima veći broj školovanih — na početku svoje naučne, diplomatske ili književne karijere. Na Kumanovu je, na primer, pored mnogih hrabrih vojnika i oficira — kakav je bio potpukovnik Aleksandar Glišić, poginuo rezervni konjički narednik Vladeta Kovačević, sekretar Ministarstva inostranih dela, školovan u Parizu, sin jedinac istoričara akademika Ljubomira Kovačevića. Tih dana je na liniji, od Medveđe prema Prištini, pao kao komita student Aleksandar Živanović-Sanja, takođe sin jedinac Živana Živanovića, državnog savetnika, bivšeg ministra, pisca poznate Političke istorije Srbije druge polovine 19. veka. U pristaništu San Ćovanija poginuo je mladi talentovani pesnik Sava Radovanović — prilikom napada turskog broda „Hamidija“ na brodove sa srpskim trupama u pristaništu. Objavljivao je u Delu i drugim časopisima. Jedna od poslednjih njegovih pesama nosi naslov „Noć uoči borbe“, pisana u Đevđeliji tokom rata. U oslobođeno Prijepolje prvi je ušao rezervni pešadijski poručnik Dragiša M. Đurić, filozof, profesor Beogradskog univerziteta, Branislav Nušić je prvo bio pomoćnik načelnika Skopskog a potom i prvi načelnik Bitoljskog okruga. Slikarku Nadeždu Petrović srećemo kao bolničarku u Prizrenu. Oslobođenje Stare Srbije i Vardarske Makedonije inspirisalo je mnoge srpske pesnike i uopšte ljude od pera. U takva dela spadaju, pored ostalog, pesme Jovana Jovanovića Zmaja Turčinu, Alekse Šantića Pjesma sa Vardara, Na obali Drača, Jutro na Kosovu, Prizrene stari, Bitolj, Na mrtvoj straži, Sime Pandurovića Crkva Sv. Spasa u Skoplju, Vojnički rastanak, Vojislava Ilića Mlađeg Skadarskim herojima, Otac, Andre Gavrilovića Pokajanje Musića Steve, Bogdan od Dojrana, Svatovi Miloša Vojinovića, Dojčin, Vladislava Petkovića Disa Po grobovima, Našim herojima, Jovana Dučića Bregalnica i druge. Poznati političar, novinar i pisac Jaša Tomić ostavio je za sobom dragocena svedočanstva, u tri knjige, o Prvom balkanskom ratu 1912/13. godine, između ostalih knjigu Rat na Kosovu i Staroj Srbiji 1912. godine, objavljenu u Novom Sadu 1913. godine. Šetajući oslobođenim Prizrenom i okolinom („svuda samo tragovi nekadanjeg sjaja i ruševine“) Tomić se nostalgično seća stihova svoga zemljaka Sterije:

Gde je stari Prizren grad,

Gde je srpska slava,

Gde su bili dvorovi,

Tu sad raste trava...

Književnik iz Dalmacije Ivo Ćipiko objavio je 1914. u Sarajevu knjižicu Utisci iz rata 1912. Tu je i niz drugih domaćih i stranih svedočanstava.

Oslobođenjem Stare Srbije i Makedonije otvarala se nova istorijska epoha od koje se mnogo očekivalo. Događaji tokom 20. veka, pa i početkom 21, obesmislili su jedno veliko društveno i civilizacijsko pregnuće, vraćajući „točak istorije“ na vremena koja su prethodila ovom velikom istorijskom događaju.

(Danica, srpski narodni ilustrovani kalendar za 2012, str. 93-108)


[1] Vojislav Đurić, Kosovski boj u srpskoj književnosti, Beograd 1990, 53-447; Dejan Medaković, Kosovski boj u likovnim umetnostima, Beograd 1996, 17-43.

[2] Vasilije Krestić — Radoš Ljušić, Programi i statuti srpskih političkih stranaka do 1918. godine, Beograd 1991.

[3] Srpski rječnik istumačen njemačkijem i latinskijem riječima, skupio i na svijet izdao Vuk Stef. Karadžić, Beograd 1977, 712.

[4] Jovan Radonić, Prošlost Stare Srbije (odštampano iz Srpskog književnog glasnika), Beograd 1912, 4-5; Jovan Cvijić, Balkanski rat i Srbija, Beograd 1912, 4-10; Makedonine, Altserbien und Albanien, 1:864.000, Bearbeitet von Dr. Karl Peucker, IV Auflage, Wien 1912.

[5] Turkey, N0 1 (1903). Correspodence. Respecting the Affairs of South-Easter Europe, London 1904, p. 88. O tome videti: Mihailo Vojvodić, Prilike na Kosovu i Metohiji i politika Srbije 1881-1912. godine, Istorijski časopis XXXVIII (1991), 163-190.

[6] (Grupa autora), Prvi balkanski raš 1912-1915 (operacije srpske vojske), Prva knjiga, Beograd 1959, 333-835.

[7] Isto, 357-386.

[8] Balkanski rat 1912-1913. u slici i reči, uredio Dušan Mil. Šijački, drugo izdanje, Beograd 1922, 236-237.

[9] Isto, 237.

[10] Isto, 294.

[11] Isto, 285.

[12] Milutin D. Lazarević, Naši ratovi za oslobođenje i ujedinjenje, Srpsko-turski rat 1912. godine, knjiga II. Beograd 1929, 45.

[13] Borislav Ratković, Prvi balkanski raš (operacije srpske vojske), druga knjiga, Beograd 1975, 260.

[14] Isto, 7-238.