Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Pisac u politici
Kulturna politika

Pisac u politici

PDF Štampa El. pošta
Milovan Danojlić   
petak, 09. april 2010.

(NIN, 8.4.2010)

Jubilej Demokratske stranke oživeo je u meni neka raštrkana i umrtvljena sećanja. I ja sam, svojevremeno, u to zdanje ugradio jedan kamenčić. Krajem jeseni 1989. Kosta Čavoški mi je, kao piscu od izvesnog ugleda i saučesniku u peticionaštvu, predložio da uđem u Osnivački odbor za obnovu partije koju je pre rata vodio Ljuba Davidović, a posle rata, donde dokle su drugovi dozvoljavali, Milan Grol. Poziv sam radosno prihvatio. Pred polazak na skupštinu rastrčao sam se po Parizu, gde sam onda živeo, da od poznanika prikupim nešto pomoći. Stari emigranti Radenko Mirić, Vlasta Stojanović i Đorđe Radovanović dadoše mi petnaestak hiljada franaka koje sam ponosno uručio blagajniku stranke, pesniku Dušanu Vukajloviću. Prvi blagajnik je, eto, bio pesnik. Od trinaest članova-osnivača – Pekić, Đinđić, Vukajlović, Perišić, Inić, Koštunica, Čavoški, Mićunović, Stojanović, Đogo, Janković, Gligorov i ja – petorica su bili profesionalni pisci, a i ostali su se, ko veštije ko manje vešto, služili perom.

Bože dragi, kad se setim svog detinjastog uzbuđenja... Učesnike tog, u prvi mah polulegalnog poduhvata, doživljavao sam kao braću rođenu. Bio sam slep za njihove lične ambicije, neosetljiv za unutrašnja neslaganja koja su se, izgleda, javila već na prvom sastanku. Nudio sam što sam imao, ne očekujući ništa za uzvrat.

Vrativši se u Pariz, osnovao sam mesni odbor, i pregao da povežem pariske i londonske demokrate sa beogradskim centrom. U Londonu je, decenijama, izlazila dobro uređivana Naša Reč, brigom nedavno preminulog Desimira Tošića. Krajem sedamdesetih počeo sam mu dostavljati sudske presude, proteste, peticije, slučajeve sudskih i policijskih progona, novinske isečke, kao i saopštenja Odbora za zaštitu slobode stvaralaštva, koji sam jedno vreme vodio. Nabrekle koverte boje žutog lišća adresirao sam levom rukom: deo pošiljki zaustavljan je negde u zemlji. I iz Pariza sam dostavljao Tošiću ono što bi mi stiglo iz zemlje. Pored Čavoškog, najvredniji pošiljalac materijala bila je borbena i beskrajno draga Biljana Jovanović. Tošić mi je jednom rekao da koverte istovetnog sadržaja dobija sa nekoliko različitih strana; mreža je bila šira nego što sam, usamljeni nezadovoljnik, pretpostavljao.

Tošić i njegovi prijatelji su od mene, vernog saradnika, a sada i člana Glavnog odbora DS, očekivali da ih povežem sa strankom kojoj su, prirodno – mnogi, kao predratni omladinci-demokrati, – pripadali. U Beogradu je raspoloženje bilo nešto uzdržanije. Slika emigracije i njene štampe je, zahvaljujući Udbi, bila crna. Ko to finansira? Ko drugi, ako ne zakleti neprijatelji nesvrstane i samoupravne Jugoslavije! Teško je bilo ikoga ubediti da je Naša Reč živela od poverenika rasutih po belom svetu, i od pomoći Vaneta Ivanovića, poslovnog čoveka i propovednika srpsko-hrvatske sloge. I list, i njegova politička infrastruktura, jedva su sastavljali kraj s krajem. Tošić nam je slao uredne godišnje izveštaje, gde je svaka primljena i izdata para bila proknjižena. Primera radi, trošak za štampanje Vunenih vremena pokrio je jedan naš polupismeni rudar, čuvši da je to „nešto protiv Tita”.

Sa obnovom višestranačja u zemlji prestala je potreba za istosmernim delovanjem Naše Reči i njene prateće organizacije. Tošić se dao na pripremanje Devetnaeste konferencije Saveza „Oslobođenje“, sa planom da istovremeno obustavi izlaženje lista i da se u uključi u otadžbinski politički život. Sugerisao mi je da, u ime Glavnog odbora, pozdravim taj skup. Pristao sam iako sam znao da se kod nas nikom nije žurilo da prihvati pruženu ruku, iz straha da se ne izloži optužbi za saradnju sa „četničkom“ emigracijom. Naposletku mi Kosta Čavoški, kao potpredsednik stranke, dade formalno dopuštenje da govorim u ime rukovodstva. Pohitam u varošicu Eren, na severu Francuske, gde se behu okupili Tošićevi prijatelji iz Evrope i Severne Amerike, da u svečanoj dvorani Opštine održim pozdravnu reč. Izveštač beogradske „Demokratije“ je, u broju od 14. jula 1990, zabeležio da je posle moje besede „zavladala euforija“, i da je Tošić uzviknuo: „Svi i sve za Demokratsku stranku!“

Pored još jednog govora na sednici Glavnog odbora u kome sam ukazao na potrebu odupiranja ratnohuškačkoj retorici, i neuspelog učešća u prvim višestranačkim izborima, to je bio sav moj doprinos stranci…

Tošić se ubrzo obreo u zemlji i aktivirao u vođstvu partije, dok sam se ja sve više pasivizirao. Demokratska stranka se pokazala veoma plodorodna, razmnožavala se putem partenogeneze, tj. unutrašnjeg cepanja. Tošića, starog političkog vuka, ti zaokreti nisu zbunili. Viđali smo se, pri mojim povremenim boravcima u zemlji. Stekao sam utisak da olako likuje nad našom političkom nepismenošću i zaostalošću, dok sam ja ulazio u fazu tužnog solidarisanja sa našom mukom i nesrećom. I pored obostrane dobre volje, u razgovorima smo se promašivali. Jednom me je, kao narodni poslanik, pozvao na ručak, u skupštinski restoran. Jelovnik mi se učinio banalan. U Beogradu ima boljih kafana od one u kojoj se hrane visoki narodni predstavnici.

Potom čuh da se druži sa svojim predratnim znancima, kao i razvlašćenim pripadnicima Nomenklature. Kao ilegalni saradnik Naše Reči, ja sam od tih ljudi i dalje zazirao… Posle je ušao u društvo naših revnosnih evrofila, među kojima su ponovo prednjačili nekadašnji komunisti. Praktični idealisti, naviknuti da primaju redovnu godišnju pomoć od Amerike, oni su i dalje očekivali mânu sa zapadnog dela neba. Otkuda među njima Tošić? Pa on je imao drukčija iskustva sa Evropom. Ona mu, tokom četrdesetogodišnjeg uređivanja našeg najboljeg lista u Rasejanju, nije dodelila ni prebijene pare pomoći. Britanci nisu voleli pojedince utekle iz Titovog raja: podsećali su ih na nepočinstvo iz Teherana i sa Jalte.

Naša prepiska se proredila, da na kraju zamre. Nekadašnje prijateljevanje je prelazilo u bezimenu tugu.

Takva je politika, i takav položaj pisca u njoj… Ona nameće sputanost u mišljenju i prosuđivanju; budući koristoljubiva, lako zapada u prostaštvo. Pitanja se grubo uprošćavaju, po cenu intelektualnog nepoštenja, pa i laži. Sve je to nama, piscima, organski tuđe. Isključivost u angažovanju narušava mudru meru, remeti duhovnu uravnoteženost. Partija, po definiciji, ima svoju, parcijalnu istinu; otuda joj i ime partija. Pisac traga za smislom celine, njega ne zadovoljavaju delići istine.

I opet, ponekom se učini da će u političkoj borbi postići žuđeno otelotvorenje reči u čin, da će izići iz fiktivnog u stvarni život. Takvi izleti se, neizbežno, završavaju razočaranjem. Izuzimajući diplomatiju, koja deluje u graničnom području fikcije i nužnosti, pisac je u politici nezvani gost, strano telo. Ako, kadikad, uznapreduje u toj karijeri, to znači da mu je spisateljska vokacija bila slaba. Dva tako isključiva božanstva se, u isto vreme, ne mogu služiti. Učešće u javnim poslovima traži mnogo vremena, a pisac ga nema ni za sebe koliko bi želeo. Atmosfera u kojoj se odvija politička borba nije za moralno osetljive pojedince. Javna scena je izložena tračevima i kužnoj promaji koja ubija pretpostavke tananijeg rasuđivanja i klice lepših osećanja.

Za ovu vrstu delatnosti traži se naročiti dar, čak i kad je reč o angažovanju za uže, profesionalne interese, u sindikalnim organizacijama i strukovnim udruženjima… Ne mogu da zamislim dobrog hirurga, ili lekara opšte prakse, koji gubi vreme organizujući sastanke Lekarskog društva, ni ozbiljnog pisca koji provodi život boreći se za poboljšanje materijalnog položaja svojih kolega, ni seljaka koji, umesto da ore i seje, priređuje protestne marševe poljoprivrednih proizvođača. Te bi inače potrebne i korisne poslove trebalo da vode specijalizovani advokati. Pisci, lekari, seljaci i radnici mogu dati počasne predsednike svojih udruženja, a ne i aktiviste i organizatore…

… Tako je počelo, tako se i završilo moje prisustvo u Demokratskoj stranci. Prišao sam joj kao društvu tolerantnih intelektualaca koji će tražiti tesna vrata između domaćih nepomirljivih krajnosti i besnih isključivosti. Ostalo je bila predstava u kojoj sam se, kao glumac - diletant, snalazio. Đinđić me je, za prve izbore, uvrstio u spisak kandidata i delegirao u Mali Mokri Lug. Zadatak sam disciplinovano prihvatio, znajući da nemam nikakvih izgleda. Dobio sam bednih 8 odsto, i ispao iz politike. Jedno je pisati o njoj, a jedno voditi je.

Petog oktobra 2000. glasao sam za promene, i pogrešio. Pogrešio bih i da sam glasao za drugu stranu. Za mene je mnogo važniji 5. oktobar 1961. Tada sam, negde između Nanta i Orleana, u rasvit zore, izbegao smrt. Iz razlupanog auta izišao sam živ i zdrav, sa nakrivljenim rebrom.

Za ono malo, što sam se petljao u politici, opravdava me ljubav prema slobodi. Ona je jedna od retkih vrednosti do koje mi je u životu istinski stalo. Iz otpora prema neslobodi i kultu ličnosti, počeo sam se oglašavati u polisu. Prezirao sam inokosnike koji su gledali svoja mala posla, i koje su Grci zvali idiotës. Ovo je prilika da im uputim izvinjenje.